Književni upitnik: 'Poeziju na štrikove'

O projektu Poeziju na štrikove razgovarali smo s njegovom pokretačicom, nagrađivanom pjesnikinjom Anitom Pajević koja je na naša pitanja odgovorila iz Mostara, približivši nam značaj projekta koji promovira suvremenu pjesničku produkciju autorica i autora s prostora bivše Jugoslavije.

Recite nam nešto više o tome kako je nastao projekt Poeziju na štrikove. Otkud ideja i koje su potrebe publike u ovom području? Koliko dugo traje?

Poeziju na štrikove postoje od siječnja 2018. godine. Nastale su iz potrebe da sve dobro od pjesničke produkcije što mi je tada dolazilo pod ruku podijelim s ljudima koje isto tako (ili barem sam se tako nadala) jednako zanima priroda poezije i svi oblici njezina postojanja. Sintagma poezije na štrikovima koja mi se tada vrtila po glavi u međuvremenu je promijenila padež(e) i postala poziv na djelovanje preimenovan u poeziju na štrikove! Jako sam vizualna osoba i kad sam razmišljala o nazivu ispriječio mi se koncept štipaljke i te nesretne riječi koja je lingvistički označava. Kako jedan tako čudnovat predmet može pridržavati čak i listove papira u zraku, na razvučenom konopcu za rublje, a ti listovi papira pjesmu i tako je nekako sve krenulo. Mogao je to biti bilo koji predmet... manžetna, ukosnica, kukica, igla (smijeh). Ali ne, u igri koja me zabavljala ostala je baš štipaljka. Zamislite sad, imamo jedan praktičan predmet, tj. instrument iz svakodnevne upotrebe koji se apstrahiranjem i metaforiziranjem prirodno nadovezuje na poeziju koju onako treba prozračiti posebno nakon dugih stajanja na policama i gdje poezija mora biti dijelom javnih prostora vijoreći se sa svakog štrika naših balkona... I evo me kako i s vama o njoj metaforiziram (smijeh).

Koje vam je teme važno otvoriti?

Teme kojima ću se vječno zanimati jesu kako jezik može potaknuti još jezika i kako zvuk može potaknuti još zvuka. Kako ljubav može potaknuti još ljubavi. Kako zajedno pričati, pisati i razmišljati o malim i podržavajućim sustavima ljubaznosti i nježnosti koji prolaze ispod svih radara javnosti. Poeziju na štrikove, iako prvotno zamišljena kao prostor razmjene, postala je prostor za akciju i poziv na dijalog između čitatelja, pjesme, a nerijetko i autora, koji su nam se u jednom trenutku spontano javljali s vlastitim pjesmama i željom da ih netko pročita. 

Često se prisjetim meni značajne studije neurologa Olivera Sacksa Muzikofilija: priče o glazbi i mozgu koja na suosjećajan topao način svojstven Sacksu govori o ljudima pogođenim određenim neurološkim poremećajima koji se očituju na ekstremne, često patološke načine kao glazbeno predočavanje, halucinacije ili moždani crvi. Između ostalog, Sacks daje primjer astronauta koji nakon više tjedana provedenih u simuliranim svemirskim uvjetima gotovo nulte gravitacije trebaju nekoliko dana ne bi li ponovno „povratili“ svoje zemaljske noge. Sve su to osjetilni efekti, ustrajne aktivacije u osjetilnim sustavima koje nastaju uslijed pretjerane stimulacije osjetila. Govor i jezik predisponirani su aparati, a iako nijedan nije osjetilo, rodbinski je povezan sa univerzalnim osjetilima vida i sluha (naši fizički kontakti sa svijetom spremljeni su i u osjetilima opipa i njuha) bez kojih ne bi mogao samostalno opstati. Tako su nam glazba, slikarstvo i film (koji kombinira oboje) univerzalni mediji koje lako razumijemo i s kojima se čovjek povezuje na višoj kognitivnoj razini dok nam je za povezivanje s književnošću potrebno poznavanje jezika i jezičnoga sustava, pomoć prevoditelja i tomu slično. Jezik zato vječno ostaje neprenosiv, neprevodiv i nepremostiv. U jeziku je sadržana sva suptilnost naših ukusa. Nedostaje nam još jedno osjetilo, koje možda vremenom i evoluira s nama, a to je osjetilo jezika. Dok čitamo poeziju, nismo li i mi poput Sacksovih astronauta pod jakim dojmom gravitacije koji traje dugo nakon iskustva čitanja čak i kad nam se čini da smo uzemljeni? Važno je pričati o poeziji i dopustiti takve „simulirane“ trenutke koje nam samo poezija može donijeti.

Kako publika reagira na vaš projekt? Za kojeg/ju biste pisca i/ili spisateljicu voljeli saznati da je fan?

Poeziju na štrikove danas prati oko 2,500 pratitelja iz svih zemalja regije, Njemačke, Austrije, SAD-a, Švedske, čak i daleke Indije koja je, moram to spomenuti, zemlja gdje pjesnici imaju status gotovo nacionalnih junaka. Meni je to osobno prilično velika stvar. Zanimljivo je da najveću čitanost, po trenutnim statističkim pokazateljima, imamo baš u Hrvatskoj. I da je po pokazanim parametrima najveći broj čitateljica. Drago mi je zbog toga, ne mogu da lažem (smijeh). 

U ovih sedam godina otkako djelujemo nismo imali nijedno javno pojavljivanje ili događaj mimo virtualnih prostora u kojima smo prepoznati. Razlog tomu su problemi financiranja malih kulturnih organizacija u BiH koja je specifična po mnogo čemu, pa tako i po tretmanu i raspodjeli budžeta i sredstava za kulturu. Moram napomenuti da smo osnovani i da djelujemo isključivo na volonterskoj bazi. Ali smo zato jako ponosni na ostvarene suradnje s pjesnicima, prevoditeljima i kulturnim radnicima iz različitih kulturnih niša. Zamišljena kao skromni low-budget lokalni projekt namijenjen anonimnom širenju i populariziranju poezije po različitim gradskim punktovima i zelenim površinama Mostara na kraju je postala rado čitan portal koji je u prve dvije godine djelovanja pronašao topli krug čitatelja daleko izvan granica Mostara koji su se i sami angažirali i započeli suradnju s nama, što putem slanja svojih materijala, dijeljenja objava, komentara, ostavljanja pozitivnih recenzija. Dosada smo objavili oko 480 pjesničkih i prevoditeljskih imena. Pravi mali leksikon ilitiga čitanka za upoznavanje novih autora s našega i engleskoga govornoga područja i šire. Jedna od prvih dražih suradnji bila je s pjesnikinjom Valentinom Baktijarević (Pomeѓu, 2019., Slomiti kosti, 2021.) koja nas je ljubazno upoznala s makedonskom pjesničkom scenom i prevodila za nas autore_ice koje prije nismo imali priliku čitati na prostoru BiH Igora Isakovskog, Đoku Zdraveskog, Biljanu Stojanovsku, Nenada Joldeskog, Anu Golejšku itd. Posebno bih izdvojila suradnju s prijateljicom dizajnericom Ivom Ćorić koja je od početka entuzijastično i moram napomenuti potpuno besplatno radila na svim vizualnim rješenjima i izradi loga za našu Instagram i Facebook stranicu. Hvala, Iva! I pjesniku Miliju Đukiću koji je na lokalnom buvljaku iskopao najveću drvenu štipaljku koju smo ikad vidjeli i poklonio nam je! J Suradnje su išle u raznim smjerovima, između ostalog i s lokalnom nezavisnom radiostanicom „AbrašRadio“ odakle se poezija počela širiti i radiofonijskim prostorima, gdje su slušatelji posebno ugođeni i usudila bih se reći zahtjevniji i istančaniji od čitateljske publike s obzirom na izvedbeni format. Realizirano je 15 podcasta unutar godinu dana u kojima smo ugostili pjesnike Bojana Krivokapića, Anđelu Pendić, Mariju Dejanović, A. Z. Stolicu, Mariju Dragnić, Šimu Majić, Ivanu Miloš, Denisa Ćosića, dok su ostatak činile tematske radioemisije posvećene Vesni Krmpotić, Danijelu Dragojeviću, Olgi Tokarczuk, Werneru Herzogu s još par esejističkih temata. Bilo je uzbudljivo i izazovno okušati se u radijskom formatu. Sve emisije arhivirane su i dostupne za besplatno slušanje u Mixcloud slušaoni AbrašRadija. No mislim da mi je od svega najdraži i srcu najbliži bio i ostao mini sideproject koji smo realizirali za vrijeme trajanja lockdowna, a kojega je činilo 47 različitih plejlisti od 47 različitih autorica i autora iz regije, koji su se bez razmišljanja i, opet, potpuno volonterski, ali puna srca odazvali mome upitu, kreirali i zatrpavali mi inboks svojim plejlistima, a sve u nadi da se svi mi oslobodimo sumornosti pandemijske stvarnosti kakva je vladala tih godina te da se ponovno osjećamo kao ljudi koji dijele neizbježno isto mjesto i emociju te potrebu da se povežemo jedni s drugima. Od pisaca i umjetnika koje bih voljela zamišljati da su fanovi stranice definitivno bih izdvojila Anne Carson, Toma Rosenthala, Anku Žagar i Rona Padgetta! 
 
Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time? Vide li i donatori potencijale projekta?

Trenutno smo u fazi slanja (množina) dosad najvećeg projekta za koji su nam potrebna osnovna sredstva kako bismo uopće krenuli u realizaciju. Nije jednostavno kako se sa strane čini. Kultura koju često doživljavaju kao sekundarni sektor nema razvijenu logistiku niti sustav financijske i administrativne podrške. Male kulturne inicijative i udruge često prolaze mimo svih radara privatnih donatora, partnera i međunarodnih sponzora što se tiče raspodjele novčanih sredstava na javnim natječajima, a što je opet povezano s većim organizacijama koje su konkurentnije sa svojim kapacitetima ili apetitima većim od naših. U Bosni i Hercegovini, financiranje kulturnih organizacija, posebno onih malih kao što je naša, često zavisi od kratkoročnih projekata i povremenih natječaja. To znači da mnoge organizacije nemaju stabilan izvor prihoda koji bi im omogućio dugoročniji razvoj i djelovanje. Ovaj je problem još izraženiji u manjim sredinama, gdje su kulturne organizacije često utemeljene na volonterskoj osnovi ili imaju vrlo male organizacijske timove. Potrebno je jačati mreže podrške i razvijati dugoročne strategije, ali pri tome svemu ne zaboraviti osvještavati važnost kulture i umjetnosti u javnom mnijenju.   

Koji su daljnji koraci i planovi za budućnost, kako planirate razvijati projekt?

Trenutno smo u procesu preosmišljavanja koncepta Poezije na štrikove. Imali smo i jednu dužu pauzu od objavljivanja na društvenim mrežama. Plan je čitati čitati čitati poeziju i osluškivati gdje će nas uzbudljivo ovoga puta povesti.

Možete li preporučiti jednu knjigu za koju smatrate da je, iz kojega god razloga, čitateljima prošla ispod radara?

Ako mi dopustite, osvrnula bih se malo na književnost BiH. Časopisi su odavno najsporadičnija pojava bh književnosti, maltene ih ni nema. Loša distribucija, loša ili nikakva raspodjela sredstava na javnim tenderima Fondacije za izdavaštvo, dovele su do totalnog kolapsa sustava autor-čitatelj. Prije popularizacije društvenih mreža sav se posao dolaska do čitatelja oslanjao na časopisnu produkciju. I na javne knjižnice koje danas recimo ne dobivaju ni obvezne primjerke novih pjesničkih naslova od bh, a kamoli regionalnih izdavača zbog nereguliranih javnih tendera za nabavku knjiga. Put do novih knjiga je depresivan, administrativno kompliciran i skup. Ne mogu ne spomenuti kako je Mostar nekoć bio kulturno žarište u kojemu su djelovale redakcije Zore, Behara, Kolapsa, da spomenem samo važnije od njih. Iz želje za ponovnim oživljavanjem i mapiranjem Mostara kao kulturnog središta, rodila se ideja regionalnog književnog portala Strane, kojega na dnevnoj bazi vrijedno i bez ikakve novčane podrške već godinama uređuju Senka Marić, Srđan Gavrilović, Magdalena Blažević, a ne smijemo zaboraviti i na uredničke početke portala u kojima je jednako sudjelovao Almin Kaplan.

Mostar se sa Stranama, ali i s Poezijom na štrikove po tko zna koji put potvrdio kao grad zainteresiran za pisanu riječ, a nekako istovremeno doživio je i svoj mali književni procvat. Dogodila mu se smjena generacija, okončalo se s diskursom o ratu ili se o istom počelo pisati na ironično-kritičan način u kojemu se posebno izdeferencirao glas Almina Kaplana. Sa samosvjesnim, kritičnim generacijama studenata i njihovih profesora počela je pristizati jedna svježa nezaustavljiva energija otvorena za eksperimentiranje s jezikom, formom i diskursima, a obilježili su je autori_ce Šima Majić, Ivan Šunjić, Mili Đukić, Sandra Cvitković, Ronald Panza i naši vrijedni profesori s katedri za književnost Iva Beljan Kovačić, pok. profesor Pero Šimunović, Perina Meić, Selma Raljević... Naročito pozitivno odjeknulo je pjesništvo Marka Tomaša kojega čita cijela ex Jugoslavija, uz itekako bitno pjesničko ime Mehmeda Begića, Čapljinca s latinoameričkom adresom koji umiče svakom javnom pojavljivanju i svoje tekstove uvijek stavlja prije i iznad svega. Uz već mnogima poznati književni festival „Poligon“ međunarodnoga karaktera pod uredničkom palicom Mirka Božića, Mostar je postao bogatiji za jedinu knjižaru koja egzistira isključivo od prodaje knjiga, knjižaru „Andrić“ u vlasništvu iskusnog čitatelja i knjižara Nine Šarca, a koja od pandemije otvara svoja vrata za različita književna događanja kakva Mostaru najviše nedostaju, a koju toplo preporučujem da posjetite prilikom sljedećeg dolaska u Mostar, te mali obiteljski antikvarijat „Mutevelić“ u srcu Staroga grada. Maloprije sam nabrojala neke od autora koji djeluju ili pišu u Mostaru. Nipošto ne bih željela propustiti spomenuti izvrsnu Magdalenu Blažević koja je prepoznata, nagrađivana i prevođena te rado čitana u regiji i dalje, a čiji književni opus priziva makabričnost i melankoličnost ratne Bosne, matrijarhalnost i feminizam te teme bliske oraklima Olge Tokarczuk na koju se danas izborom toposa i tema ugleda veliki broj suvremenih autora. Od književnih imena u regiji ne mogu dovoljno preporučiti Danijela Dragojevića (nezaobilaznu lektiru Poezije na štrikove!), Evelinu Rudan, Mariju Andrijašević, Martinu Vidaić, Teu Tulić, Mašu Seničić, Bojana Todorovića, Vladana Šipovca, Snežanu Nikolić, Dalibora Tomasovića, jednu i jedinstvenu Anku Žagar, i mnoge druge za koje bih da se preko nas rado čuje, ali koje je sad već nemoguće pobrojati ovdje, a koje vas pozivam da pronađete i čitate na našoj Facebook i Instagram stranici!