Ulf Stark jedan je od najpoznatijih suvremenih švedskih pisaca. Napisao je preko 30 knjiga koje su prevedene na 25 jezika. Autor je brojnih slikovnica i romana za mlade, a nekoliko svojih knjiga adaptirao je za film. Prije više od trideset godina proslavio se knjigom Luđaci i bezveznjaci koja je sada napokon prevedena i na hrvatski (Naklada Ljevak, 2015.)
***
Usprkos tome što je Tomas Tranströmer prije dvije godine dobio Nobelovu nagradu, posljednjih se godina najčešće spominje veliki trend kriminalističkog romana u švedskoj književnosti. Tradicija švedske drame i poezije, pa i švedske književnosti za djecu, u drugom je planu. Može li dječja književnost postati popularna kao kriminalistička?
Ne razmišljam često o tome, iako, zanimljivo, upravo danas mi je na umu Astrid Lindgren. Ona je knjigu Pipi duga čarapa darovala svojoj kćeri prije točno sedamdeset godina. Odrastao sam uz Astrid Lindgren i jako cijenim njezino djelo. Obožavao sam knjigu Razmo u skitnji, tu divnu knjigu o dječaku u tramvaju, koja me jako inspirirala, kao i neke druge sjajne dječje knjige. Neki pisci ne poštuju dječju književnost, što je meni teško razumljivo, a izjave poput one mog dobrog znalca Martina Amisa da za pisanje književnosti za djecu morate biti lobotomizirani, ne treba uopće uzimati za ozbiljno niti se opterećivati zbog toga.
Imate li osjećaj da svaki put, nakon svake knjige, morate nanovo izmisliti sebe kao autora? Kako se braniti od opasnosti zvane Rutina?
Zaista je zanimljivo pitanje što se događa s nama kao nekadašnjim piscima u očima nas samih. Nedavno sam opet pročitao Luđake i bezveznjake, knjigu koju sam napisao prije više od trideset godina, koju cijelo to vrijeme nisam ni taknuo. I uvidio sam nešto što se može činiti neobičnim – naime, da je riječ o istom piscu kao i danas. Način na koji pišem očito se nije mnogo promijenio tokom svih tih godina, iako i to treba uzeti s rezervom.
Naime, ako pišete o drugoj osobi, a ne o sebi, morate se identificirati s tom osobom, ne možete pisati o njoj iz vlastite pozicije. Drugim riječima, prelazite iz sebe u drugoga. A činjenica da sam tokom svih ovih godina napisao toliko knjiga zapravo znači da sam u međuvremenu prošao ogroman broj metamorfoza. Naprosto, postajao sam svaki put druga osoba.
Upravo se transformacija nalazi u srži knjige Luđaci i bezveznjaci koja je tek sada objavljena u Hrvatskoj. No nije u pitanju klasična coming of age priča, pripovijest o odrastanju, već tekst o preobražaju na više razina, između ostalog i rodnoj transformaciji.
Upravo tako. Ovaj je roman upravo knjiga o promjeni, o transformaciji i u spomenutom rodnom smislu, s obzirom da se protagonistica na neko vrijeme pretvara u dječaka. No, u isto vrijeme to je i opis procesa pisanja pripovjednog teksta, kada romanopisac postaje druga osoba, kada mijenja spolove i sve drugo, poput starosti, ideologije i slično. I to nije nimalo lako, zato što nije u pitanju nešto prirodno. Nije riječ o empatiji, već o potpunoj promjeni. U isto vrijeme, pisac mora ostati to što jest, onaj koji jest, iako je u procesu konstantne promjene.
Također pišete i komunikaciji, o odnosu među ljudima, bilo da je riječ o bližnjima ili strancima. Protagonisticu stavljate u nepoznatu situaciju, u obitelj pomalo bizarne dinamike, s majkom koja je najblaže rečeno ekscentrična?
Znam dosta žena koje podsjećaju na majku iz knjige, koja nije tek luckasta, već je prava luđakinja. Mislim da su stvari u tom smislu često postavljene naoko paradoksalno; što luđi i bizarniji roditelji, to su djeca normalnija i racionalnija. Naprosto zato što su prisiljena na to, kako bi se mogla nositi sa situacijom. S tom mišlju sam i počeo pisati ovaj roman. Poznavao sam ženu koja je svom desetogodišnjem sinu organizirala rođendansku zabavu u kojoj je glavna atrakcija bila ona sama: zajedno sa svojim prijateljicama priredila je sinu i njegovim prijateljima trbušni ples.
Zamislite tu bizarnu predstavu u kojoj žene od četrdesetak godina polugole plešu erotizirani trbušni ples pred grupicom zbunjene djece. To teško da se uopće može proglasiti ekscentričnim. Upravo je na takve luđačke stvari majka u ovom romanu i više nego spremna.
Kažete da poznajete ljude koji su zaista slični likovima iz Luđaka i bezveznjaka. U kolikoj mjeri se služite stvarnošću kada pišete?
Dosad sam napisao deset romana o sebi, koji istovremeno nisu romani o meni, već kombinacija fikcije i stvarnosti. Smatram da je gotovo uvijek, i to ne samo kad govorim o svojim djelima, u pitanju upravo ta mješavina, jedino je pitanje autora u kojim omjerima će koristiti stvarnost i fikciju.
Nije li zapravo riječ o fenomenu koji izlazi iz okvira samog konstruiranja pripovjednog teksta?
Naravno da jest. Često zaboravljamo, a još češće toga uopće nismo svjesni, da kombinaciju stvarnosti i fikcije koristimo uvijek, pa i u svakodnevnim situacijama. Uzmimo kao primjer situaciju u kojoj se upoznajete s nekim. Prilikom tog upoznavanja vi neminovno prizivate fikciju kao saveznika u konstruiranju priča, i pritom uopće ne mislim na laganje. Fikcija će vam poslužiti u izgradnji malenog svijeta u danoj situaciji.
Mislite li da je upotreba prodora fikcije u stvarnost, ili gradnja lažne stvarnosti uz pomoć izmišljanja, i dalje osnovni alat romanopisca, usprkos povremenim pokušajima odstranjivanja fikcije iz romana?
Svaki romanopisac, kakve god priče pisao ili želio pisati, uvijek će igrati tu igru, bez obzira stavljao priču na papir ili je tek nosio u glavi. Kada se vozite u autobusu i gledate suputnike, bilo da zamišljate situaciju koja je prethodila njihovom ulasku u autobus, njihov ljubavni život ili njihovo djetinjstvo, uvijek gradite pripovijest. Naknadnim razmatranjima vi možete od romana nastojati načiniti ovo ili ono, ali uvijek ćete u početku graditi stvari na taj način. Mnogo toga što naš mozak čini nije namjerno, mi rijetko kontroliramo stvari.
Teško je kontrolirati samoga sebe i vlastiti proces stvaranja, a kada u jednadžbu dodamo drugu osobu, još jednu nepoznanicu, stvari postaju još kompliciranije. Vi ste često surađivali s drugim autorima, bilo da je riječ o ilustratorima ili ljudima na filmu. Kakva su vaša iskustva zajedničkog rada?
Mislim da su priče o potrebi za samoćom i izolacijom pisaca čak pomalo i prenemaganje. Doduše, kao i sve, i ovo ovisi o temperamentu. Vi možete živjeti sami i uživati u tome, ali mnogo je ljepše živjeti u partnerstvu s drugom osobom. Mislim da isto vrijedi i za suradnju pisca s drugima, bilo da je riječ o drugom piscu, ilustratoru, redatelju ili nekom trećem. Stvar je povjerenja. Kada govorimo o ilustratorima, ne govorim im ja što moraju napraviti. Oni sami na koncu odlučuju što će učiniti. Doduše, da ne ispadnem licemjeran, ja sam taj koji bira ilustratore za svaku knjigu.
foto: Rotsee (Flickr)
