Razgovarali smo sa španjolskom spisateljicom Rosom Montero o spisateljskoj blokadi i esencijalnoj važnosti mašte u životu i pisanju. ***
Amos Oz je jednom prilikom rekao kako je njemu kao piscu izuzetno važno izmišljati živote i svjetove nepoznatih ljudi, prolaznika na cesti, ljudi koji čekaju u redu u trgovini i slično. I u knjizi Luđakinja u nama vi ste rekli nešto dosta slično tome. Je li u pitanju spisateljska vježba ili je riječ o procesu nad kojim zapravo nemate previše kontrole? Ne bih to nazvala vježbom u tom smislu riječi, već je u pitanju zapravo nesvjestan postupak. Svaki moment je bitan. Piše se u glavi, i pisac mora imati svu tu građu u glavi. Neobuzdana mašta je s jedne strane poklon bogova, no s druge strane ima i svoju cijenu jer nekako uvijek ostaješ sa strahovima u sebi. Uzmimo za primjer pokolj više od četrdeset studenata u Meksiku. Čitam o tome i mašta mi se otme kontroli, ja nad njom više uopće nemam moć, ona sama počne pričati priču o tim stravičnim događajima, iako ja to ne želim. Kada se piscu dogodi blokada, to nije situacija kada ostaješ bez materijala, već je u pitanju trenutak u kojem se zaustavlja ta kreativna buka u glavi.
U Luđakinji u nama spominjete Ovejera i njegov primjer razbijanja blokade, kada je odlučio napisati rečenicu "Godina 2001. bila je loša za Mikija" i krenuti u pisanje samo na temelju te rečenice. Dakle, on je odlučio pisati bez te spomenute 'buke' u glavi. Može li pisac tako pisati, i što se dešava kada buka utihne?
Tada život postane nemoguće živjeti. Uzmimo primjer velikog čileanskog pisca boom generacije Joséa Donosa. Kada je on govorio o blokadi, koristio je sjajan izraz – suša. To je upravo trenutak kada ti se osuše um i kreativnost, a život postaje bezbojan i potpuno gubi smisao. Jer svjetovi mašte koje svi mi pisci posjedujemo neka su vrsta receptora, odnosno konektora, mjesto spajanja sa svijetom, gdje jedino možemo zaista osjetiti i razumjeti svijet.
Veliki Fernando Pessoa kaže da je pjesnik toliko savršen varalica da čak i osjeća bol koju je sam izmislio. Iz toga proizlazi velika istina, da moraš osjetiti bol čak i ako ona ne postoji, moraš je podražavati, da ne kažem glumiti. Glumeći osjećaš. Dakle, ta imaginacija mi je potrebna da bih se uopće spojila sa životom. Kada sam četiri godine prestala zamišljati stvari na taj način, kada sam prestala pisati, bila sam potpuno otrgnuta, odlijepljena od svijeta. Stoga ta igra, ta vježba na poligonu mašte o kojoj govori Oz, ipak nije vježba, već nešto što tvori strukturu tebe kao pisca i čovjeka. To je esencijalno.
Dosta govorite o tom vječnom procesu pričanja, brbljanja u mašti, kao i o trenutku u kojem se to pretvara u istinsku građu za priču ili roman. Kada se to zbiva, i je li riječ o svjesnoj, racionalnoj odluci?
Cijelo vrijeme si okružen maštanjem koje nikad ne prestaje. No 99% tih maštarija nikada ne postane dijelom literarne obrade. Međutim, odjednom jedan prizor naprosto upali razne prekidače u tvome umu, i shvatiš da te to nevjerojatno privlači, iako ne možeš objasniti zašto. To proizvede takvu emociju da odmah znaš da moraš to priopćiti drugome, da moraš to napisati. Tako nastaje roman.
Možemo primijetiti da je čitatelj u tom smislu prisutan već u nultoj točki nastajanja romana, pri samoj odluci, jer ti kao autor imaš potrebu podijeliti s drugim to što si doživio u sebi. Potrebno je to podijeliti, ali i samome sebi objasniti. Dakle, pišeš i da bi razumio o čemu se tu zapravo radi. Neke stvari se mogu objasniti tek procesom pisanja.
Kažete da prije samog početka pisanja pripovjednog teksta nosite čitav tekst u sebi, svaki zarez, svaku točku. Koliko se sam tekst na papiru razlikuje od onoga što ste nosili u sebi?
Svaki autor ima svoju vlastitu metodu. Meni obično treba oko tri godine da napišem roman. Prvih godinu i pol se ideja razvija u mojoj glavi i u tom periodu bilježim sve ono što ću kasnije upotrijebiti prilikom pisanja. Nakon godine i pol znam cijeli kostur romana. Meni je bitno osmisliti strukturu teksta. Moji romani teže tome da budu dobri arhitektonski proizvodi. Stoga imam posloženu arhitekturu u fizičkom smislu, imam brojne mape, dijagrame, bilješke itd. Dakle, izlažem sve ono što će se zbivati, kao i odnose elemenata, međusobne odnose likova i slično.
Nakon tog perioda znam da će roman imati npr. 47 poglavlja i onda ga krećem pisati. Međutim, u idućih godinu i pol dana nastat će još 20 poglavlja i umrijet će neki lik koji nije na početku treba umrijeti. Zašto? Zato što je roman živ i on se mijenja do samoga kraja. Roman se sastoji od beskonačne količine sitnih primjena, malih dodataka i beskrajno mnogo neodređenosti. Pisanje romana možemo usporediti sa stablom. To je organski proces, tu postoji korijenje, glavno deblo, ali se neprestano nešto grana, nešto izbija s raznih strana i niče posvuda.
Je li tekst kompromitiran svojim nastankom u fizičkom obliku? Znate li biti razočarani tim procesom pisanja?
Naravno da uvijek postoji razlika između onoga što svira u tvojoj glavi i onoga što se na koncu pojavi na papiru. Prije pisanja romana, kad je on tek ideja, on je najbolji roman na svijetu, a zatim se uplivom stvarnosti počinje na određeni način umanjivati. I upravo je tu na djelu autor, tu se prepoznaju zanat i majstorstvo.
Roman se uči pisati tako što se piše, povezan je s procesom odrastanja. Stoga je u mojim prvim romanima postojala velika razlika između onoga što sam htjela napisati i onoga što je na kraju nastalo. Danas, kada sam došla do određene kreativne zrelosti, ta razlika je veoma mala. Iako nikada neće nestati.
Razgovarao Neven Svilar
foto:
Rafael Gómez
