Petšest pitanja za Jasnu Jasnu Žmak

S Jasnom Jasnom Žmak, dramaturginjom, istraživačicom, profesoricom i spisateljicom, Tihomir Dunđerović razgovarao je povodom e-izdanja njezinog proznog prvijenca Moja ti na portalu Besplatne elektroničke knjige.

E-izdanje zbirke Moja ti Jasne Jasne Žmak ponovno nas uvlači u jedan od najoriginalnijih queer ljubavnih rukopisa naše suvremene proze, intimistički i romantičan, ali istovremeno i lucidno autoreferencijalan, u kojem se društveno neprestano lomi preko najosobnijih detalja svakodnevice. Nelinearna struktura, duhovite vinjete o jeziku, prestanku pušenja, čitanja u krevetu i zajedničkim navikama te profinjene igre rodom i fokalizacijom stvaraju napola stvaran, a napola izmišljen lik Moje ti u hodu, neposredno pred očima čitatelja. Iako mahom govori o ljubavi dviju žena, ova nježna, ali intelektualno zaigrana knjiga daleko nadilazi identitetske etikete; fragmenti njezina ljubavnog govora lako se prepoznaju i u hetero predznaku, jer u središtu nije kategorija, nego sama teatralnost ljubavi.

Knjiga Moja ti nastajala je dugi niz godina, a objavljena je prije deset i više godina. Postoji li nešto u tom rukopisu što po tvom mišljenju nije izdržalo toliku vremensku distancu, a s druge strane, ima li u knjizi dijelova za koje ti se sada čini da su bili ispred svoga vremena?

Moj je dojam da je knjiga baš dobro ostarjela. Kad ju danas čitam, vidim u njoj neku mlađu sebe, i mlađu Jasnu autoricu i mlađu Jasnu osobu, i to mi je lijepo. Iako sam trenutno u nekoj drugoj životnoj fazi, mislim da su zaigranost i lakoća koje ta knjiga nosi i danas vrijedni i važni književni i životni resursi. I s obzirom da dosta radim u kazalištu i navikla sam da predstave imaju puno kraći vijek trajanja, pa mi je divno vidjeti kako knjige tako dugo žive. Ne mislim da je Moja ti bila nešto ispred svog vremena, ali mislim da za domaći kontekst možda nudi jedan drugačiji, neopterećen pristup queer identitetima i ljubavi.

Dugotrajni proces rada na Mojoj ti opisuješ i kao ljubavnu priču između tebe i jezika. Kako danas izgleda taj odnos; jeste li u smirenoj vezi, otvorenoj vezi ili na rubu prekida?

Hahaha, rekla bih da je to, barem za mene, prilično zeznut odnos jer – jezik bez mene definitivno može, ali ja bez njega ne mogu – a to je pozicija koju treba moći izdržati. Ali u suštini, mislim da nam je odnos i dalje dosta sličan kao i pred deset godina. Jezik mi je jednako važan kao i tada, volim se i dalje igrati njime, ali mislim da mi je zrelost donijela i neku smirenost pa ga rjeđe „uznemiravam“ i pažljivija sam prema njemu što zapravo trenutno znači da još manje i još sporije pišem. Ali mislim da je to definitivno odnos koji nikada neću moći prekinuti.

U knjizi se istodobno poigravaš ljubavnim diskursom, autofikcijom i gotovo esejističkim promišljanjem jezika. Jesi li u procesu pisanja i razvijanja teksta išla unaprijed zacrtanim redoslijedom? Što je tebi bilo na prvom mjestu u građenju zbirke – ljubavna priča, jezik ili koncept?

Prve priče iz te knjige nastale su stvarno davno i, dok sam ih pisala, nisam uopće razmišljala o knjizi. Pisala sam sporadično, bez nekog jasnog plana, povremeno za neki specifični kontekst, časopis, radionicu ili natječaj, ali češće samo „za sebe“. Ali neki elementi su se prenosili iz priče u priču, ponovo ne zbog neke jasne ideje za buduću knjigu, nego iz neke autorske potrebe i guštanja u tom okviru koji sam si postavila, a koji se sastojao od nježnost, igranja jezikom i obraćanja njoj. Tako da, mislim da su ljubav i jezik bili prvi, a onda su koncept i dramaturgija zbirke došli na samom kraju kada mi je stigao prijedlog da objavim knjigu.

Kritičari često ističu da knjiga pripada korpusu queer književnosti, ali i da ga nadilazi. Doživljavaš li tu queer oznaku kao zaštitu, ogradu, nužnost ili smetnju samom tekstu?

Meni je queer primarno izvor veselja, to je mjesto na kojem se osjećam živo, tom mjestu pripadam. Jasno mi je da, u nekom širem mainstream kontekstu, to znači da će neki ljudi zaobići knjigu, da će biti na toj famoznoj manjinskoj polici, zajedno sa ženskim pismom, ali to je polica na kojoj i ja sama, kao čitateljica, provodim najviše vremena tako da mi je pripadanje njoj ponos i privilegija. Tako da meni to nije ni smetnja ni ograda, nego bedž ili epoleta koju s radošću nosim. I naravno da bih voljela da se kao društvo ne oslanjamo toliko na hijerarhije, ali istovremeno mi je jasno da nam trebaju ladice i granice, tako da se mogu samo nadati da ćemo ih s vremenom ipak malo destabilizirati i razigrati.

Kao spisateljica, dramaturginja i scenaristica stalno progovaraš i pregovaraš između različitih medija. Ima li nešto što prozi možeš dati, a kazalištu ne, i obrnuto – što ti kazalište dopušta, a proza ne trpi?

Taj život u različitim medijima i kontekstima je nešto što me istovremeno raduje, ali povremeno i iscrpljuje jer podrazumijeva konstantno pregovaranje uloga. Jer osim što radim u različitim medijima, radim i na različitim pozicijama – i kao autorica i kao mentorica i kao kritičarka i kao organizatorica, a izvan umjetničkog konteksta i kao terapeutkinja. Ali ta množina uloga je svakodnevica mnogih dramaturga jer je suština našeg posla upravo u tim mnogostrukostima. No one po meni ipak prije svega znače bogatstvo, jer omogućavaju da se stvari sagledaju iz različitih uglova, da se u materiju uđe iz različitih pravaca, da se stvore vrata tamo gdje ih možda nema.

U solo izvedbi this is my truth, tell me yours polaziš od vrlo konkretne tjelesne traume (tinitus, hiperakuzija) i širiš ju prema pitanjima patrijarhata, umjetničke proizvodnje, autorstva i odgovornosti. Vidiš li neku sličnu os u Mojoj ti i pisanju općenito, nešto što drži sve fragmente tvoga umjetničkog djelovanja na okupu?

Da, definitivno. Ta dva rada, zajedno s knjigom eseja One stvari, gledam kao neki autobiografski triptih u kojem sam progovorila o nekim temama koje su mi intimno bitne, a mislim da su bitne i za širi društveni kontekst, ali se o njima nedovoljno govori u javnom polju – od umjetničke odgovornosti preko seksualnosti do queer svakodnevice. Ta tri rada čine suštinu mog autorskog rukopisa i – iako se u mnogočemu razlikuju – zapravo su vrlo bliski. A kad bih morala imenovati njihov jedan jedini zajednički nazivnik, mislim da bi to bilo upravo ispreplitanje političkog i intimističkog diskursa, koje je karakteristično za feminističku misao i umjetnost.

Pratiš li portal Besplatne elektroničke knjige? Čitaš li knjige u elektroničkom obliku?

Pratim što se novo pojavljuje i ponekad me spasi kad je knjižnica daleko, a meni brzo treba neki stih ili referenca, ali moram ipak priznati da boomerica u meni i dalje preferira korice. No mislim da je kao projekt iznimno važan jer je ta široka dostupnost književnosti koju omogućava uistinu revolucionarna!

Očekuješ li nešto od novog e-izdanja? Što bi voljela da netko tko Moju ti prvi put čita u ovom e-obliku, godinama nakon prvog izdanja i nakon tvojih novih projekata, ponese iz te knjige?

Iako mi je odnos s umjetnošću već neko vrijeme dosta kompliciran, o čemu govorim i u svojoj predstavi, baš sam zahvaljujući toj predstavi odnosno činjenici da ju jako puno igram i da ljudi lijepo reagiraju na nju, ponovo shvatila koliko mi je umjetnost u životu bila važna i koliko mi je život zapravo nezamisliv bez nje. Tako da zapravo nemam očekivanja nego mi je samo drago da će knjiga zahvaljujući BEK-u, deset godina nakon što je nastala, nastaviti život u nekom novom obliku, doći do nekih novih čitatelj/ica i omogućiti im boravak u nekim novim svjetovima.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui sa svim autoricama.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.