Petšest pitanja za Tenu Lončarević

Povodom e-izdanja zbirke kratkih priča Nijemi monolozi na portalu Besplatne elektroničke knjige, Mateja Jurčević razgovarala je s Tenom Lončarević.

Svojom je prvom zbirkom pripovjedne proze autorica izgradila tekstualni prostor bolno lijepe nelagode u kojemu je govor zakazao, a šutnja postala trajno stanje. Monolog namijenjen publici ne dospijeva se sjediniti sa zvukom, s Drugim koji ga treba čuti, i tako ostaje nijem, ali barem ispisan kroz dvanaest priča koje počivaju na mikroprizorima čiji su akteri na različite načine „napukli“. Svakodnevnost prizora ukazuje čitatelju da otuđenje ne dolazi s fatalnim mijenama, nego kroz niz osobnih trauma koje ne nalaze izlaz iz tijela. Sva brojna ranjena „ja“ povezana su istim procesom taloženja tuge.

Naslov Nijemi monolozi sugerirat će čitatelju osnovu ove prozne zbirke – snažnu potrebu za iskazivanjem sebe, a koja se urušava šutnjom ili nepostojanjem drugoga, sugovornika koji bi bio svjedok rečenoga. Kako se u knjizi gradi odnos između glasa i tijela, subjekta koji taj glas pušta ili ga potiskuje? Može li glas biti ičime zamijenjen, kompenziran, i u kojim se sve oblicima u ovim pričama manifestira nijemost?

Ova zbirka je u osnovi zbirka likova, iz karaktera i njihove psihološke konstrukcije gradi se i događajnost koja je opet povezana sa stanjem u kojem se pojedini lik nalazi. Subjekti na neki način „vrište iznutra“, oni traže sugovornika, ali u trenutku u kojem ih priča zahvaća adekvatan sugovornik jednostavno ne postoji. Želja mi je bila stvoriti likove koji su emotivno bogati, definitivno osjetljiviji na realitet od prosječnog pojedinca; dakle one koji funkcioniraju kao emotivne spužve, sve upijaju, hipersenzibilni su, no ta akumulacija ih zatim polako rastače. „Nijemost“ u pojedinim pričama prelazi u autodestrukciju i destrukciju, a nekad je u pitanju prepuštanje okrutnosti vremena, odnosno prepuštanje prolaznosti koja u konačnici ili daje ili oduzima smisao svakom životu/životnom odabiru.

U priči „Čvorište“ ističe se rečenica: „Ja sam kao Bosut, trajno neploveći, trajno u mjestu.“ Čitajući je postavlja se pitanje – što to prostor ima s nama? Nerijetko će se naići na opaske o prostorima kao produžetku unutarnjeg stanja karaktera, ali što je s onima koji nas aktivno mijenjaju? U kojem se trenutku, primjerice, područje ceste širi prema crnoj kronici, a crna kronika ulazi u sudbinu pojedinca i koliko su vanjski utjecaji bili važni pri pisanju ovih dvanaest priča?

Prostor u ovim pričama jest produžetak unutarnjeg stanja karaktera, tekstove često zapravo i započinjem skicom ugođaja nekog prostora što mi omogućuje da lakše skiciram duhovno stanje lika. Citirana rečenica je iz priče koja govori o Vinkovcima; možda se varam, ali katkad mi se zaista čini da baš ta statičnost Bosuta simbolički dobro ocrtava tipično ravničarsko stanje duha. Vanjski utjecaji koji su djelovali na ove tekstove manjim su dijelom vezani za konkretan prostor (tu je pitanje iseljavanja koje je u Slavoniji bilo posebno brutalno, rat od kojeg se spomenuti kraj ni dandanas nije oporavio, ekonomska zapuštenost i zanemarenost, život u pograničnom području), većinom su to zapravo univerzalni, općeljudski problemi (ženska sudbina u patrijarhatu, nerazumijevanje, otuđenost, starost, pitanje ženskog tijela, odnos prema ljudima u pokretu, nemogućnost nošenja sa zahtjevima i pritiscima života u neoliberalnom kapitalizmu, mentalni problemi i slomovi).

Motiv „nevidljivih“ ili prozirno običnih ljudi provlači se kroz cijelu knjigu u različitim varijantama. Migranti, oboljeli, ostarjeli – svi su oni „okrhnuti“, izostavljeni iz društvenog stroja koji se oslanja na cjelovitost. Priče balansiraju između gorkog i sućutnog, ali se iza njih ne iščitava suha didaktičnost, tek blagost promatrača. Kada pišete, birate li, dakle, o kome ćete govoriti ili za koga ćete govoriti?

Nisam sigurna biram li išta osim činjenice hoću li pisati ili ne. Teme o kojima progovaram nametnule su se kao one o kojima sam morala nešto reći, inače bih se valjda i sama razboljela kao neke od junakinja iz ovih priča. Kome ili za koga govorim, stvarno ne znam, ali pretpostavljam da čitatelji kojima su te priče zanimljive nose dobru dozu empatije u sebi.

Priče koje ova zbirka donosi kratke su i jezgrovite, lišene jezičnih vitica i estetskih doskočica, a ipak doista skladne. Njihovo širenje, čini se, ugrozilo bi oštrinu prizora. Koliko Vam je, kao autorici, izazovno biti ekonomična s riječima?

Kratka priča je forma koja ne podnosi dobro okolišanje i deskriptivnost. Možda je malo nalik poeziji i/ili fotografiji jer počiva na snažnim slikama, pomaknutoj perspektivi, iznenađenju i začudnosti. U kratkoj priči jednostavno nema mjesta gomilanju nepotrebnih detalja pa tako ni pretjeranoj estetizaciji rečenice koja bi zapravo samoj sebi bila svrha. Osobno mi nije teško biti ekonomična s riječima niti mi je žao oguliti viškove, sve što odskače stilski, ritmički ili misaono nemilosrdno bacam iz teksta. Moram priznati da mi je puno teže pisati veće cjeline, tu vrlo brzo gubim zamah i strpljenje. Kratka priča je vrlo zahvalna jer se u relativno kratkom vremenu može ostvariti cjelina, a samim tim i onaj osjećaj zadovoljstva koji pruža posljednja rečenica.

Priče koje u ovoj knjizi donosite nisu ni hladne ni cinične, ali u njima gotovo da i nema iscjeljenja ni jasnog izlaza. Priča „Ljeto kada rat nije trebao početi“ završit će rečenicom: „Puna su mi usta kokošjeg perja.“ Nijemost tako ima dva lica, ono koje ne može govoriti i ono koje odbija progovoriti. Ako je tumačimo kao šutnju na nasilje, na procese izopćavanja, postavlja se pitanje gdje se sve u Nijemim monolozima pojavljuje mogućnost otpora i svjedočenja, a propuštena je?

Za aktivan otpor potrebna je određena čvrstina i duhovna snaga koju junakinje i junaci ove knjige (u trenutku u kojem su zahvaćeni) jednostavno nemaju. Oni su slabi junaci, promatrači, a ne akcijske figure, da su imali mjesta (recimo u prostoru romana), morali bi se razviti, napredovati, vratiti udarac, čak možda zbog toga i stradati. Ono što ih sve povezuje jest nemoć, osjećaj da su ih okolnosti svijeta u kojem žive nadrasle, možda bolje reći – da su se na njih svom silinom sručile. Citirana rečenica, međutim, ukazuje na nešto važnije: ugnjetavačima se treba suprotstaviti; šutnja ne samo da potencira nastavak nasilja, ona (kao bonus) donosi i unutarnje lomove, grižnju savjesti koja mi se čini prilično mučnim oblikom samonasilja.

Besplatne elektroničke knjige objavljuju Nijeme monologe u novome ruhu. Ljepota elektroničke knjige svakako je i veća mogućnost dosega, ali što za Vas znači ovo novo izdanje?

Priče su ukoričene u najgore moguće vrijeme, bilo je to doba pandemije kad je svijet stao pa tako i mogućnost fizičke promocije. Također, nakladnik je bio Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima koji ima vrlo ograničene mogućnosti distribucije i dosega. Bilo mi je drago surađivati s njima jer sam mogla utjecati na to kako će sve u konačnici izgledati, urednica Višnja Sorčik mi je dala potpunu slobodu pa sam mogla birati čak i kvalitetu papira, dizajn korica i slično, ali zbirka nije mogla doći do velikog broja ljudi. Dakle, prvenstveno se radujem novim čitateljima (nadam se kako ih ovaj intervju nije poplašio i da će ih biti 😊), a jako mi se sviđa i ideja besplatnog preuzimanja naslova – knjige bi i trebale biti nešto što je svima lako dostupno.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.