'Novinari i pisci su braća i sestre po oružju u borbi za slobodu govora.'

S pjesnikom i novinarom Karlom Schembrijem, koji dolazi na Reviju malih književnosti: Malta, razgovarali smo o njegom pjesničkom i novinarskom radu. Na hrvatski je Vlatka Valentić prevela pet njegovih pjesama, koje ćete uskoro moći čitati u antologiji Odveć nježne riječi, koja prati Reviju. Razgovor je s engleskog prevela Sara Tomac.

U antologiji čitamo pet vaših pjesama (ako Malteški triptih računamo kao jednu) prevedenih na hrvatski. Možete li nam reći nešto više o njima i kontekstu njihova nastanka?

Pjesma Gdje si ostavio bicikl kad si izbjegao? moja je najnovija pjesma u ovoj antologiji, i zapravo sastavljam zbirku koristeći glasove izbjeglica i prognanika koje sam susreo kroz svoj rad u zadnjih 15-ak godina.

Pjesma je nadahnuta fotografijom koju sam snimio u sirijskoj Istočnoj Ghouti, pored Damaska, 4. lipnja 2018. godine. To je bilo poprište duge i nasilne opsade koja je sve koji su ondje živjeli lišila osnovnih zaliha i veze s ostatkom svijeta na punih pet godina. Tog sam dana posjetio školu, napola razrušenu bombama, gdje sam se susreo s djecom koja su se vraćala u razred nakon godina rata i opsade. Uzbuđenje na njihovim licima zbog povratka u školu bilo je u potpunoj suprotnosti s razaranjem oko njih. U jednom trenutku, između dva razgovora, izašao sam van kako bih još jednom fotografirao svo to razaranje oko sebe. Ispred sebe ugledao sam usamljenog čovjeka koji gura bicikl, u ulici punoj kuća bez fasada - kao da je netko uzeo nož i zarezao ih, kao kad režete tortu. U tim kućama moglo se vidjeti sve što je ostalo od imovine onih koji su tu živjeli, a možda i umrli. Okinuo sam nekoliko fotografija i vratio se unutra razgovarati s djecom. Prizor čovjeka s biciklom ostao mi je u pamćenju dugi niz godina nakon što sam fotografiju izradio i objavio. Kad je izbio rat u Ukrajini, vratio mi se u sjećanje još većom silinom. Što se zbilo tom bezimenom susjedu? Kamo je išao s biciklom, tim malim blagom koje mu je preostalo usred te pustoši?

Karantena – Dani COVID-a – egzistencijalistička je žalopojka o našem ljudskom stanju tijekom Covida-19. Ljudi su se rađali i umirali bezimeno – čak ni pogrebi nisu bili dopušteni. Sami dani postali su bezimeni – jedan nerazlučiv od drugog dok smo čekali da se ova globalna pandemija smiri. Osjetio sam veliku poniznost pred činjenicom da nas jedan virus može sve zaustaviti, što nikada prije nismo doživjeli, mada sumnjam da smo naučili išta što nas je učinilo boljima.

Karta bez datuma starija je pjesma koju sam napisao dok sam putovao i govori o mojoj predodžbi života i svijeta u kojoj uzvišenost i svjetovnost postaju nerazlučivi, kao i spektakularno i svakodnevno. To je također i pjesma o prijateljstvima koje donose putovanja i upoznavanjima drugih. Spominjem u njoj neke stvarne osobe koje sam doista upoznao – poput prijatelja iz Japana kojemu su ukrali bicikl ili palestinske obitelji čiji je sin ubijen.

Malteški triptih pomalo je satiričan napad na naše plitke kulturne idole narodnog mentaliteta. Velik dio narodnog kulturnog identiteta na Malti dolazi do izražaja u načinu na koji se odnosimo prema turistima, kroz obilježavanje seoskih svetkovini te donekle – sada u manjoj mjeri – kroz tradicionalno sklapanje brakova. 

Praznina riječi liši... je zapravo pjesma o depresiji i okrutnosti svijeta koji se nastavlja vrtjeti, a vaš kao da je stao.

Imate doista impresivnu novinarsku karijeru i biografiju. Kada i kako se „dogodila“ književnost? Je li postojalo nešto što se novinarskim formama nije uspjelo prenijeti? Ili je sve počelo od književnosti?

Oduvijek sam gajio veliki interes za pisanje – od izvještavanja do stvaranja vlastitog svijeta – i mnoge stvari koje sam naučio kroz novinarstvo ključne su za umijeće pisanja: obraćanje pažnje na detalje, sažetost, oblikovanje priče i još mnogo toga.

Novinarski i humanitarni rad uvelike doprinose mom kreativnom pisanju, i mislim da je on u najboljem slučaju proces pročišćavanja izvornih priča na koje nailazim. Književnost mi omogućuje da se suočim s glasovima ljudi koje susrećem te da se s njima povežem na ljudskoj razini. U mom poslu žurba da se priče tih ljudi objave u medijima često ima prioritet nad bilo kakvim drugim promišljanjem. Nemam mnogo vremena za razabiranje vlastitih misli dok se utrkujem s vremenom kako bih iznio njihove priče, dok još postoji medijskog interesa, dok je još, za promjenu, nekome stalo da ih čuje.

Kad se njihove priče ispričaju, na ovaj ili onaj način, mogu početi razabirati ono iz njihovih glasova što mi i dalje tutnja umom. Njihovi me glasovi progone; čujem ih u njihovoj suštinskoj čistoći, daleko od činjenica, brojki i postotaka patnje. Tako započinje većina mog književnog stvaranja, osobito poezije, kao proces suočavanja s tim glasovima.

Bavljenje novinarstvom, rekla bih, vidi se i u vašim pjesmama koje su tematikom i motivikom vrlo aktualne, a na momente i izvještajne, pune retoričkih pitanja. Možete li reći nešto više o tome kako kombinirate novinarski i književni, pjesnički rad? Utječe li jedno na drugo u smislu tematike, ali i izraza, stila?

Postoji tradicija pisaca na koje se ponizno ugledam, od Georgea Orwella do Ernesta Hemingwaya, od Gabriela Garcíe Márqueza do Joséa Saramaga – a koji su također bili predani novinari. Ako novinarstvo shvatite kao misiju ili poziv, ono vas postavlja na prvu crtu bitke za slobodu govora, bitke protiv cenzure i propagande. Usto, veoma sam povlašten jer su mi novinarstvo i rad s izbjeglicama kojima se sada bavim u medijima omogućili da susrećem ljude raznih životnih priča koji se suočavaju s izuzetnim nedaćama: ratom, glađu, sušom i svim drugim katastrofama. Rat ponajviše izvlači najbolje i najgore iz ljudi. Moje književno stvaralaštvo neizbježno crpi iz tih iskustava i susreta na različite načine. To je dosta očigledno u većini moje poezije, ali su stil i glas mojih ranijih romana i kratkih priča također bili pod velikim utjecajem rada kao mladog novinara. Moja prva knjiga kratkih priča naslovljena Taħt il-Kappa tax-Xemx (Pod suncem) prvi je put izašla prije 21 godinu. Sve priče u njoj pripovijeda mladi uzrujani novinar koji ne može pratiti sve što se oko njega događa. 

Bez obzira na ono što pišem, novinari i pisci su braća i sestre po oružju u borbi za slobodu govora, zbog čega sam član izvršnog odbora malteškog PEN-a.

U vašim pjesmama prevladavaju ljudi s ruba društva, marginalci, izbjeglice, migranti, koje portretirate s mnogo topline. Zašto je važno iznova to raditi u književnosti? Mislite li da književnost može biti alat koji će prodrmati društvene predrasude?

Čvrsto vjerujem da je književnost ono što nam treba kada nam činjenice prestanu govoriti istinu. Mogao bih vas zatrpati činjenicama, statistikama, dokumentiranim kršenjima ljudskih prava, tonama dokumenata o, recimo, Palestini, a da vi i dalje ne osjetite ništa, da možda i ustrajete u uskraćivanju prava Palestincima. Ja ću vam reći da je to sustav apartheida, vi ćete reći da je to židovsko pravo na istrebljenje Palestinaca. Dobar roman ili pjesma potaknut će vas da osjetite nešto: suosjećanje, odbojnost, bijes, ljubav, gađenje; velika književnost stavlja vas u tuđe cipele, tjera vas da se suočite s tuđim nedoumicama koje vi možda nikada u životu niste osjetili. Nebitno je radi li se o izbjeglicama, migrantima ili serijskim ubojicama i kanibalima, dok god je autentično, odnosno, dok je nesputano u istraživanju teme. Volio bih pročitati roman iz perspektive pedofila jednako kao i priču o putovanju nekog izbjeglice, jer velika književnost otvara vrata prema stvarnostima koje nisu naše.

Naravno, kao pojedinac sam odlučujem, i moje zanimanje, najprije novinarstvo, a odnedavno i humanitarni rad sa zadatkom izvještavanja o izbjeglicama, prognanicima i ljudima koji traže zaštitu, ima ogroman utjecaj na ono o čemu pišem. Kao novinar i humanitarni radnik imam sreću i povlasticu dolaziti u doticaj s različitim ljudima u društvu, posebice ušutkavanima, zanemarenima, marginaliziranima i isključenima. Oduvijek istinski vjerujem da se ušutkavanu osobu treba čuti, slagao se ja s njom ili ne. Kao novinaru životni mi je moto da je “vijest ono što netko negdje želi potisnuti”. Mislim da to utječe na moj općeniti moralni sustav i poredak vrijednosti.

Prethodno sam spomenula da je vaša poezija fantastično aktualna, ne libite se pisati o važnim društvenim i političkim temama nejednakosti, pitanja izbjeglica, granica, religije, COVID-a, i to onako kako zamišljam dobru društveno angažiranu suvremenu poeziju. Danas nerijetko autori i autorice nažalost bježe od eksplicitnije angažiranosti zbog straha od „programatičnosti“, kao da se angažiranost i dobra književnost međusobno isključuju. Kako to komentirate? 

Svrha dobre književnosti jest otvaranje vrata prema stvarnostima koje su izvan naših neposrednih, ili prikazivanje naših vlastitih stvarnosti kroz drugačija gledišta. Bilo da se radi o liku nacističkog generala, pretučene domaćice, ovisnika o drogi ili militanta ISIS-a, za mene tu nije bitna sama tema, već autentičnost s kojom se ona obrađuje. Time podrazumijevam nesputanu slobodu istraživanja teme, u njenim najsjajnijim i u najmračnijim trenucima, u njenim najhumanijim i najčudovišnijim verzijama.

Neshvatljiva mi je ideja da bi trebalo zazirati od politički angažiranog sadržaja, s obzirom na to da politika kroji naše živote, nabolje ili nagore. Smijemo li putovati ili ne, gdje i kako, politička je stvar. Koga se spašava iz mora, a koga se ostavlja da se utopi, politička je stvar. Tko zaslužuje naše državljanstvo, a tko deportaciju, političko je pitanje. Imate li mirovinu ili ne, političko je pitanje. Kako da se književnost time ne bavi? Ona se time bavila od Homera, preko Dantea, do Dickensa, a sada to izvrsno čini kroz autore koji pišu autentično. Svako drugo promišljanje o načinima na koje se autor može vrednovati – osim pitanja autentičnosti – potpuno je suvišno i protuknjiževno, odnosno, protivi se ideji autora slobodnog duha koji istražuje svijet riječima ne zamarajući se ničim osim vlastitim stvaranjem.

Vrlo mi je zanimljiv Malteški triptih, gdje Maltu predstavljate kroz tri pjesme: o fešti, braku i turizmu, i to vrlo intenzivno i kritično, pa i karikaturalno. Zašto baš ove tri teme, a ne neke druge? Radi li se o ključnim pojmovima za Maltu danas? 

Napisao sam Triptih prije 15-ak godina, ali ipak još uvijek osjećam da je ideja malteškog „proštenja“ – seoskog crkvenog slavlja u čast nekog sveca – skupa s idejom o tome što nas čini Maltežanima, u svim svojim stereotipima i karikiranjima, i danas prisutna među mnogima na Malti. U pravu ste kad u ovim pjesmama nazirete značajnu kritiku i karikaturu – to mi je bila laka meta sačinjena od stereotipa Maltežana, satire onoga što mislimo da jesmo za razliku od odraza koji vidimo u zrcalu, ili odraza Malte koji ja vidim u zrcalu – jer ipak je to u konačnici moje subjektivno gledište. Malteškog stereotipnog čovjeka vidim kao servilnu, primitivnu osobu koja podilazi pompoznostima i sitnim igrama moći za sitna lokalna priznanja, koja se u javnosti klanja užasnim kipovima strašno napaćenih mučenika, dok se drugdje prepušta nemoralu. Katolička Malta također je nemoralna Malta koja se hvali korupcijom, prodaje putovnice ratnim zločincima, a bivšem joj je premijeru – koji uživa naklonost polovice zemlje i koji je još uvijek na slobodi – neko staro vino za rođendan poklonio muškarac optužen za ubojstvo novinarke Daphne Caruana Galizia. Može se reći da je Triptih karikatura plitkosti naših vrijednosti i onoga za što vjerujemo da nas čini jedinstvenima.

Karl Schembri (1978.) malteški je pjesnik, pisac i novinar koji piše na malteškom i engleskom jeziku. Radio je kao novinar za britanske i ruske novine. Novinarski je pokrivao pobune u Palestini 2000. godine, a izvještavao je s Kosova, iz Albanije i Libije. Napustio je Maltu 2009. kako bi radio kao novinar za palestinsku novinsku agenciju u okupiranoj Palestini. Prvi put je objavljen 1997. u antologiji naslova Frekwenzi ta’ Spirti fis-Sakra s još tri pjesnika. Njegov roman Il-Manifest tal-Killer cenzurirala je radijska postaja Sveučilišta u Malti Campus FM 2007. godine, nakon što ga je uprava proglasila preuvredljivim za emitiranje. Zbirka poezije na malteškom objavljena mu je 2013. pod naslovom Passju Taħt ix-Xita (Poskoci na kiši, Malta: Horizons, 2013). Knjiga poezije na engleskom jeziku Remember the Future objavljena mu je u SAD-u (Ohio, US: Writing Knights Press, 2013). Godine 2019. nekoliko njegovih malteških i engleskih pjesama objavljeno je u prijevodu na arapski u knjizi  I turn every stone in the forest (Egipat: Safsafa Publications, 2019). Poezija mu je objavljena na arapskom, španjolskom, engleskom, francuskom, grčkom, rumunjskom i slovenskom jeziku.  Živio je četiri godine u Pojasu Gaze kao novinar i naposljetku kao službenik za medije u humanitarnoj agenciji Oxfam. Živio je u Jordanu osam godina izvještavajući o humanitarnim krizama u Palestini, Siriji, Iraku, Jemenu, Libanonu, Jordanu i Libiji. Trenutačno živi u Nairobiju u Keniji, gdje radi kao regionalni medijski savjetnik za istočnu Afriku pri Norveškom vijeću za izbjeglice.