'Ne vjerujem u priču'

Răzvan Rădulescu je poznat široj publici prije svega kao scenarist nekih od najznačajnijih filmova novije europske kinematografije, poput remek-djela Smrt gospodina Lazarescua. No, Rădulescu je i sjajan romanopisac, a njegovi romani su dobili brojne prestižne nagrade u cijeloj Europi. S Rădulescuom smo razgovarali o njegovom filmskom i književnom radu te o nagrađivanom romanu iz 1997. godine, Život i djelo Ilije Cazanea, koji je upravo izašao u hrvatskom prijevodu (Naklada Ljevak), a kojeg je autor predstavio u sklopu programa Europea U Dvorištu.  

***

Vaša se knjiga Život i djelo Ilije Cazanea čita veoma lako, pa čitatelj često pogrešno stječe dojam i da je knjiga nastala veoma lako. Isto vrijedi i za neke vaše filmove. No, zapravo vi jako mnogo radite na tekstovima: pisanja i raspisivanja jednog scenarija traju i po godinu dana. Koliko je rad važan vama kao autoru?

Rad je uvijek ključan. Zaista, raspisivanja nekih scenarija su trajala više mjeseci. No upravo je činjenica da tekst teče dokaz da je na njemu provedeno jako mnogo vremena. Ali jedna stvar je važnija od toga, ili barem jednako važna. U pitanju je užitak u radu. Jer sam rad može biti naporan, dugotrajan, ali istovremeno plodonosan samo ako pritom osjećate uzbuđenje. 

Mnogi su kritičari uočili kako se kroz vaše tekstove provlači suptilan humor. To svakako vrijedi za roman Život i djelo Ilije Cazanea. Dolazi li taj element posve prirodno ili je i ovdje u pitanju nešto na čemu se mora posebno raditi?

Mislim da se na humoru ne može raditi. On ne može biti posebno nalijepljen na tekst, nema naknadnog ubacivanja tog elementa. Smatram da bi takav hibrid bio u najmanju ruku depresivan, nikako duhovit. Inače, humor nije nikakav alat, on nije oruđe da bi se tema učinila 'lakšom', da bi se sumorna atmosfera i tmurna radnja približili čitatelju. U pitanju je fenomen koji mora biti prirodan, imanentan cjelini koje je dio, inače prestaje biti humorom i postaje nešto drugo, sasvim nezanimljivo.

Na predstavljanju vaše knjige bilo je dosta riječi upravo o humoru, kojeg se ponekad i pretjerano ističe kao nekakvo oružje u borbi protiv ideologije, kao moćno oružje subverzije. Katkad on to zaista jest, no čini mi se da u vašim filmovima to uopće nije slučaj. 

Zaista nikada nisam pisao scenarije s namjerom da nekoga nasmijem. Nemam tu želju, ali mislim i da ne bih znao kako to učiniti. Doduše, ponekad se smijem kada nešto pišem, i nemam ništa protiv da i gledatelj uživa u dramatskom sukobu koji ga može nasmijati. To je forma olakšanja, popuštanja napetosti, koja se zaista katkad zbiva u trenutku vrhunca napetosti. Također, ljudi su ponekad zbunjeni kada nešto čine, a nama se zbunjenost ukazuje kao nešto smiješno. To je mehanika.

Pišete knjige, no radite i mnogo za film. Koliko vam jedno utječe na drugo? Postoji li problem reprezentacije kada pišete prozu, i obrnuto?

Ne bih to nazvao problemom. Svakako ne mislim da jedno ima poseban učinak na drugo, mogu odvojiti stvari već i zbog određenog vremena kojim se bavim. Tako da fenomen reprezentacije ne predstavlja ključan problem kada pišem prozu; svakako je veći obrnut problem – kada tekst koji sjajno funkcionira kao tekst, jednostavno ne mogu prebaciti u filmsku naraciju. Znali smo se mnogo puta suočiti s takvim problemom. Jednostavno, i najbolji tekst, ako nema to nešto u sebi, ne može biti ekraniziran, pa da i najbolji scenaristi i redatelji rade na njemu. Zato je veoma važno ovladati konvencijama.

Svakako se pitanje konvencije osjeća kao svjesna igra u vašim djelima, i književnim i filmskim. Iako neki smještaju vaša djela u realizam, meni se prije čini da je u pitanju korištenje određenih konvencija kako bi se postigla mogućnost pravog iskaza. Nije li taj 'realizam' ovdje sasvim nebitan?

Ne da je nebitan, već je nešto što zaista ne volim. To je vjerojatno pitanje ukusa i temperamenta. No konvencije zaista smatram vrlo važnima. Zato, primjerice, jako volim operu, gdje upravo ta konvencija ne samo što je osnova, već je i stavljena u prvi plan. S druge strane, kad je u pitanju realizam, to je jedan od razloga zašto ne volim teatar.

Nakon dva sata potpuno izgubim živce u kazalištu, pogotovo ako je riječ o predstavi s tendencijom bavljenja stvarnošću preko figura bliskih realnosti, gdje stvarnost postaje konvencija i gdje se ruši zid između stvarnog i artificijelnog. Ne volim ići u kazalište. Ne mogu si pomoći, pokušao sam mnogo puta.

Prošlo je točno 10 godina od snimanja filma Smrt Gospodina Lăzărescua koji je postao svjetska senzacija. Taj je film potpuno razbio dotadašnje koncepcije onoga što film jest i što može biti. U vrijeme rada na scenariju vjerojatno niste mogli znati da je u pitanju film koji će toliko dramatično utjecati na rumunjsku kinematografiju. Postoji li razlika u radu na romanima i scenarijima u kontekstu predviđanja recepcije djela? Razmišljate li ikada o tome kada radite za film? 

Nisam imao pojma da će film postati ikakav fenomen. S druge strane, još dok smo radili na scenariju, znali smo da je riječ o vrlo dobrom scenariju i da, poznavajući Cristia Puiua, od toga može nastati sjajan film. Kada smo pogledali završnu verziju filma, bili smo svjesni da smo napravili nešto stvarno dobro. No da će biti tako dobro prihvaćen i dobiti tako dobre kritike, to zaista nismo znali. I to zaista nikada ne možete znati. Naravno da se katkad pitate hoće li publika nešto prihvatiti, pogotovo kada je riječ o filmu, no nikada ne možete znati kako će nešto proći. Možete se samo nadati. Uvijek se iznenadim i jako mi je drago kada čujem da je netko pogledao film i da je bio impresioniran. 

To je film o osnovnim pitanjima ljudske egzistencije, dostojanstva, no to je, čini mi se, priča o ljubavi. Koliko je upravo ljubav važna?

Smrt gospodina Lăzărescua može se gledati na mnogo načina. No ipak nam nije bila namjera da taj film bude prvenstveno shvaćen kao kritika rumunjskog medicinskog sustava Rumunjske ili nešto slično. Taj film ipak, više od svega, govori o ljubavi. I kada sam vidio krajnji rezultat, znao sam da smo uspjeli. Ključno pitanje tokom rada na scenariju bilo je 'Voli li te netko dovoljno da zauzme tvoje mjesto kada je vrijeme da umreš?" 

Mnogi govore o filmu kao mediju za pričanje priče. No to uopće ne mora biti tako, dapače, umjetnički uspjeli filmovi polaze od potpuno suprotne premise. Koliko je vama važna priča? 

Mislim da uopće ne postoji priča, svakako ne kada govorimo o umjetnosti. Priča nije važna. 'Priča' je samo ishod nekog kuta gledanja koji nastaje kada izolirate sebi važne događaje. Ne vjerujem u priču, to me uopće ne zanima. Najviše mrzim filmove koji imaju nekakvu veliku priču. Mrzim kada ljudi govore 'imam sjajnu priču', nešto poput 'majka i njezina djeca su otišli negdje, pa je majka pojela svoje dijete…' To je grozno, apsolutno nepodnošljivo, jer ne kazuje ništa, ne predstavlja ništa. Nije me briga što je majka pojela dijete, što sad? 

U Zagrebu upravo gostuje i László Krasznahorkai, koji je sinoć rekao nešto slično vašoj izjavi: da je priča potpuno nevažna, da smo svi ljudi i da imamo slične priče, i da one same ne prenose ništa esencijalno. Uz to, rekao je da je rumunjska književnost jedna od najboljih u Europi. Slažete li se s time? 

Svakako se slažem da je rumunjska književnost bolja nego što je bila. I to je naravno jako pozitivno. Mnogo više dobrih knjiga izlazi u posljednjih pet do deset godina nego prije. Sve donedavno je rumunjska književnost, moram priznati, bila veoma dosadna i predvidljiva, i rijetko što mi se zaista sviđalo. Sada se pojavio velik broj dobrih pisaca, cijela generacija autora koji su opušteni i koji su napustili islužene forme i teme. Sve je mnogo opuštenije, a samim time i mnogo ozbiljnije. Odmah se proširio izbor mogućih tema i mogućih načina pisanja.

Rumunjski film je dobio mnogo pozornosti u zadnjih desetak godina, svakako mnogo više od književnosti. No to je i logično, film koristi sliku i u tome se znatno razlikuje od književnosti. Promocija književnosti manjih kultura je pitanje novca i, samim time, i pitanje kulturne politike zemlje.

Prije Drugog svjetskog rata rumunjska kultura je iznjedrila čitav niz sjajnih imena, svakako i kada je riječ o avangardnim piscima i filozofima. Je li došlo do nekakvog raskola u iduća četiri desetljeća, jame zaborava, ili su pisci mlađe generacije 90-ih godina samo nastavili tradiciju?

Ta tradicija jest postojala, no ona je postojala tek polovično. Recimo, u školi nismo spominjali imena autora iz tog perioda, no već na fakultetu smo radili ta imena. Međutim, stvar je u tome da su profesori i autoriteti o tim imenima morali govoriti s mnogo podcjenjivanja. Avangardna umjetnost bila je samo gadni derivat buržoaske kulturne dekadencije. 

Ja sam pritom u zanimljivoj, jedinstvenoj poziciji jer sam proživio dosta godina prije pada Nicolaea Ceausescua i imam sjećanje na to vrijeme. Dio sam posljednje generacije tog starog sistema i prve generacije novog. Iskustva starog i novog sažimaju se u mojoj generaciji koja je po tome sasvim drukčija od drugih.