'Ključne rečenice su često nezapažene'

U Zagrebu 3. studenog u programu Europea u Dvorištu gostuje češki pisac Tomáš Zmeškal, u organizaciji Naklade Ljevak. Tim povodom razgovarali smo sa Zmeškalom o jedinstvenom jeziku i strukturi njegovih romana. 

***

Postigli ste veliki uspjeh debitantskim romanom Ljubavno pismo klinopisom. Usprkos postojanju središnje pripovijesti, ipak je u pitanju fragmentirani roman, s nizom pripovjednih tokova koji tvore cjelinu. Koliko vam je prethodno iskustvo pisanja kratkih priča bilo važno u pisanju ovog romana?

Smatram da je to bilo ključno za ovaj roman. I dalje mi je neobično kada me netko nazove piscem, baš kao što mi je to bilo i dok sam objavljivao kratke priče i eseje godinama prije ovog romana. Nisam objavljivao mnogo, a počeo sam pisati krajem '80-ih i početkom '90-ih dok sam još živio u Londonu. Selidba u Prag bila je ključna u tom periodu, tada sam shvatio da su kratke priče naprosto prekratke za neke zadatke. One mogu biti poligon za određene stvari i njihov je potencijal ogroman, no znao sam da je za širi zahvat forma romana jedina mogućnost. Ljubavno pismo klinopisom je bio prvi takav uspjeli veći prozni zahvat, u kojem sam s jezikom i sadržajem mogao činiti stvari koje dotad nisam mogao.

Jezik u romanu Ljubavno pismo klinopisom mi se čini ključnim, a posebno je interesantan u kontekstu stalnih narativnih mijena. Roman je sastavljen od dvadesetak poglavlja od kojih se neka mogu čitati i kao posve autonomne priče, ispričane u različitim registrima, s varijacijama u stilu i perspektivama. Kako vam se nametnula upravo ova struktura romana?

Obožavao sam književnost kao klinac i ta ljubav se nastavila kasnije pa sam je odlučio i studirati. Oduvijek mi se bliskim činio sjajni češki pisac Vladislav Vančura koji je koristio sve moguće registre, ali i sve moguće načine izražavanja, suvremene i povijesne. Jezik kao sinteza, od baroknog do ultramodernog. Upravo mi je on pokazao da je jezik emocija, i da je jezik značenje. Možda ovo zvuči neskromno, ali htio sam da moj roman bude poput knjige u kojoj bih i sam uživao, prema kojoj bih osjećao onu istu ljubav za književnost.

Volim poeziju i jako rado je čitam, posebice stariju poeziju. Upravo mi je čitanje srednjovjekovne, renesansne i barokne poezije pomoglo u smislu samog jezika, no još i više u shvaćanju činjenice da emocije nisu dovoljne kad govorimo o tekstu. Katkad u kreiranju ili rekreiranju konkretne slike, odnosno emocije, imate osjećaj da vam jezik smeta, kao da je u pitanju kameni blok kojeg je nemoguće pomaknuti ili učiniti bilo što s njim. To nije uvijek lako premostiti, no meni je u tom smislu presudno ne promatrati književnost u smislu dualnosti, kao nečeg što se sastoji od forme i sadržaja. Mislim da tu opoziciju treba poništiti. Kad je riječ o književnosti koja se bavi snažnim emocijama, mislim da je jedini način, meni svakako najbliži, njihovo zrcaljenje u samom jeziku.

Zato jezik nekada postaje teško probojan, jer emocije nisu uvijek jednostavne niti je lako doći do čistog osjećaja. U romanu je jedino vozilo jezik, on prenosi sve, za razliku od primjerice drame gdje dolazi do transfera uz pomoć glumaca, redatelja... Zato je u romanu sve na jeziku. A struktura je samo nastavak toga, način na koji jezik dolazi do čitatelja.

Jezik, a samim time i struktura, znatno se razlikuju u Ljubavnom pismu klinopisom i vašem drugom romanu Životopis crno-bijelog janjeta koji je upravo objavljen u Hrvatskoj. Zašto?

Da, u pitanju su posve drukčiji jezik i struktura, naprosto zato što smatram da svaka priča zahtijeva drugačije strukturiranje. Primjerice, moj omiljeni ujak je nekada davno pušio nešto što se u Češkoj naziva 'viržinka', koja je poput kratke cigare nepravilnog oblika. Viržinke su nekada bile popularne u Češkoj, a iako postoje još uvijek, danas ih rijetko tko puši. Par puta godišnje ugledam nekoga da puši viržinku i tada se uvijek prisjetim svog ujaka. No to se događa posve neočekivano, ne možete predvidjeti kada i gdje će se to dogoditi, kada će se sjećanje vratiti kao dim viržinke.

Tu je važan taj element potpune slučajnosti koji može biti važan i za tekst. Jer ako želim iskreno prenijeti to sjećanje u tekst, čisto ili preobraženo, ono se mora zrcaliti u jeziku i strukturi. Vi možete to prenijeti tradicionalno, klasičnim linearnim pripovijedanjem, no pitanje je koliko bi u tome bilo istine, jer mi ne mislimo linearno, ne osjećamo linearno, a pogotovo je to slučaj kad je u pitanju memorija. Iako je u Ljubavnom pismu klinopisom struktura ponekad pomalo komplicirana, meni se čini realističnom. To ne znači da se ne treba nikada služiti konvencionalnim načinom pripovijedanja i klasičnim strukturama, ne može se uvijek pisati poput Jamesa Joycea. Ali jezik mora biti iskren ili istinit.

Da, ali ipak postoji opasnost da pisac dođe do određene točke gdje ne može više razaznati što je istinito i iskreno, a što je tek končetistička virtuoznost kao kod nekih baroknih pjesnika, gdje jezik postaje pompozni nosač vlastite grandioznosti. To ne ovisi ni o talentu ni o majstorstvu, jer su i najbolji pisci znali upasti u tu klopku. Kako autor može ostati iskren i vjeran samom sebi?  

Naravno, to se dogodi mnogim piscima, sjajnim piscima. No jedan od načina da se to izbjegne, vjerojatno, jest biti svjestan onoga što želite prenijeti, što želite ispričati. Pisac ne treba uvijek imati čitatelja na umu, ali ga ne treba ni zaboraviti. Treba imati na umu način na koji čitatelj može pratiti tekst, što taj tekst zapravo nosi u sebi. Bilo bi divno kad bismo mogli čitati svoj tekst kao čitatelj koji ga čita prvi put, što je ipak nemoguće.

Čitanje vlastitog teksta je zato iznimno važno. Općenito, većina ljudi ne čita dovoljno pozorno. Recimo, Hemingway na prvi pogled piše na maksimalno jednostavan način. No to, dakako, nije posve točno. Često u njegovim djelima, pogotovo kraćim proznim tekstovima, postoje rečenice koje se mogu čitati kao ključne, bez kojih tekst ne bi funkcionirao. Takva rečenica se može nalaziti usred teksta i čitatelj prijeđe preko nje bez da je i zapazi. Kad sam predavao književnost na fakultetu, otkrio sam da se to događa vrlo često, čak i kod studenata književnosti, od kojih više od dvije trećine uopće ne prepozna tu ključnu rečenicu; štoviše, ne sjećaju se da je uopće postojala. Pisac može ići do određene točke, a zatim je sve na čitatelju, njegova participacija je ključna za tekst, jer on ne bi postojao da ga se ne čita.

Neki autori su smatrali da se upravo zbog toga čitanje treba učiniti težim, štoviše neki simbolisti su tvrdili da čitanje treba biti proces jednako tegoban i zahtjevan kao pisanje, i da je to jedini način da se dođe do spoznaje. Koliko imate na umu čitatelja u procesu pisanja književnog teksta?

Ne mislim da bi čitanje trebalo biti teško kao pisanje i da čitatelj treba uložiti jednaku količinu napora kao pisac, no svakako treba uložiti određeni napor. Veći nego što većina nas ulaže. To ne znači da će čitatelj uvijek otkriti intenciju pisca ili njegove reference, no veći napor za posljedicu ima bolje pamćenje. Samim time se i reference i citati, direktni ili indirektni, otvaraju čitatelju, što mijenja i širi svijet romana. Osobno, volim reference na druga djela i autore, često u svojim tekstovima ukazujem na pisce koje volim. Na primjer, u Životopisu crno-bijelog janjeta postoji opis šahovske partije koja je svojevrsni citat Samuela Becketta i njegovog sjajnog romana Murphy. Tamo postoji dio koji ukazuje na simboličku igru šaha, gdje smisao nije u samoj pobjedi ili partiji, već u činjenici da crni igrač izmjenjuje poteze i figure s bijelim. Tako pisac i čitatelj zapravo igraju partiju šaha. No nitko od kritičara nije prepoznao taj citat, vjerojatno ih je zbunio taj element crnog i bijelog.

Kako je roman Životopis crno-bijelog janjeta prihvaćen od kritike? S obzirom da je tema odrastanje blizanaca crne boje kože, jeste li osjećali bojazan da će biti krivo pročitan i protumačen, da će se u prvom planu naći stvari koje zapravo i nisu ključne u ovom romanu, poput rasizma?

Moram priznati da zaista jest postojala bojazan, i očito je bila opravdana. Glavni razlog zašto sam napisao ovaj roman jest zato što sam shvatio koliko sam brzo i lako zaboravio prošlost, pritom mislim na '70-e i '80-e godine. Upravo je memorija ovdje najvažniji element, a ne rasizam ili nešto slično. Život se toliko promijenio da smo počeli zaboravljati što smo živjeli. Mislim da Hrvatska nije osjetila baš toliku promjenu kao Češka, jer smo mi u Čehoslovačkoj u to doba smatrali Jugoslaviju naprednom, otvorenom zemljom, što je ona svakako i bila u odnosu na nas koji smo bili praktički hermetički zatvoreni. Samim time, ni promjena nije bila toliko velika.

Neki kritičari su pročitali roman kao knjigu o rasizmu u Češkoj i nisu bili sretni zbog toga. Dakako, to nije bilo otvoreno izrečeno, ali je bilo jasno između redaka da su povrijeđeni što su Česi opisani kao rasisti. No to je najviše roman o konformizmu vremena. Kao u Konformistu, filmu Bernarda Bertoluccija, koji govori o običnom čovjeku koji pristaje na uvjete društva, na zadatosti fašističke Italije. Svi smo na neki način bili konformisti. Nisam htio da se ovaj roman čita kao neka vrsta autobiografskog teksta, iako postoje autobiografski elementi u knjizi, a nekoliko poglavlja zaista jesu knjiga sjećanja. Upravo su sjećanje i zaborav bili ono najvažnije u ovom romanu. To su pravi igrači u ovoj šahovskoj partiji.