'Težina kao strategija otkrivanja'

Razgovarali smo s Jeremyjem Lawranceom, jednim od najpoznatijih evropskih hispanista i stručnjakom za španjolski 'zlatni vijek', koji je u Zagrebu gostovao na konferenciji Narratology and Its Discontents: Narrating beyond Narration.

***

Prije nego se pozabavimo problemom koji najviše zanima naše čitatelje, a to je dakako problematika vezana uz nedovršenu poemu Solidades Luisa de  Góngore iz 1613. godine, ipak treba reći kako u Zagrebu sudjelujete na međunarodnoj konferenciji i da ste održali zanimljivo predavanje u knjižnici Bogdan Ogrizović o knjizi Targum Shir Ha-Shirim, objavljenoj u Solunu 1600. godine.

Preko tog otkrića, fantastične verzije Pjesme nad pjesmama (pisane hebrejskim pismom na varijanti judeo-španjolskog) koja posredno govori o budućem povratku Židova u Španjolsku, ispričali ste nevjerojatnu priču o ovoj knjizi, nastaloj kao neka vrst zavjeta nakon neviđenog čuda i poraza Firentinaca na Hiosu. No, time ste i otvorili dijalog o sudbini migranata, temi koja je danas ne samo aktualna, već je pretvorena u oružje paranoje u rukama priprostih. Tako ste ipak pomalo istupili iz okvira klasičnog djelovanja učenjaka. Je li vas na to natjerala trenutna situacija u svijetu?

Ne samo situacija u svijetu, nego ono što se dešava, što se zapravo već desilo u mojoj zemlji. Točnije, u mojoj drugoj domovini, s obzirom da sam rođen u Ugandi. No prije svega, dakako, činjenica da živimo u trenutku u kojem gospodari rata govore o podizanju zidova, ali i odlaze u izolaciju. I zaista, upravo su priprosti ti koji koriste najjače oružje, strah, kako bi zaplašili neuke. Tako smo dobili famozni Brexit. Meni je to toliko stravično da ozbiljno razmišljam o napuštanju Velike Britanije.

Nevjerojatne okolnosti nastanka knjige koju ste spomenuli gotovo da su i same bliske čudu, baš kao i to što je nekako sačuvana, jedan jedini preostali primjerak. Rekao bih da je u pitanju čudo ravno onome zaslužnom za iznenadnu oluju koja je potopila firentinsko brodovlje u moru oko otoka Hiosa, zbog čega je uostalom i nastala ova knjiga, kao neka vrsta zahvale nebeskome gospodaru.

Pitanje drugog i drugačijeg uvijek nanovo ispliva, zapravo nikada i ne prestaje, bez obzira na kulturnu fasadu koja ga skriva u najprimitivnijem obliku. Selektivno se preuzima isključivo ono što pridonosi vladajućoj ideologiji, makar u distorziranom obliku. Dobar je primjer El Greco, koji dolazi upravo iz krajeva koje kršćanska liga nastoji preoteti iz ruku nevjernika. Nije li on svojevrsni negativ priče o nastanku Pjesme o pjesmama iz Soluna, zapravo priče o prisilnom odlasku i vjeri u povratak?

Odličan primjer za to upravo je znameniti El Greco, koji već u svom imenu sadrži cijelu postavku o drugosti kao osnovnom, određujućem elementu. El Greco je ostao bez svoje domovine, no u svoju novu domovinu donio je nešto novo, što je naravno veliko bogatstvo. No duhom siromašni to bogatsvo ne mogu prepoznati, zapravo a priori odbijaju svaku mogućnost toga u ime 'nečeg većeg', važnijeg od njih samih. Naravno, ti ljudi nisu zaista zabrinuti za opće dobro, i status quo kojeg zagovaraju zapravo nije status quo. Riječ je naprosto o mentalnoj rigidnosti. Zato tvrdim da on nije bio poznat kao Domenikos Theotokopoulos već naprosto kao Grk. Doduše, treba reći da je to ipak talijanska, a ne španjolska varijanta.

Učitavamo li mi ipak previše u takve fenomene? Naime, tu je od osobite važnosti tradicija, odnosno podizanje antike na kulturni pijedestal. Nije li se Julije Klović, kojeg je mladi El Greco uz Michelangela i Tiziana držao svojim učiteljem, i sam po dolasku u Italiju isprva potpisivao kao Julije Makedonac?  

Pitanje tradicije nikako ne valja podcijeniti. I sam fenomen inovacije i uvođenja novoga valja gledati upravo kroz prizmu tradicije. El Greco je kao slikar s Krete bio obučen za slikara ikona. Ta činjenica osobito je važna u njegovom kasnijem slikarskom razvoju. Naime, jedinstvene elongirane figure na njegovim slikama u kombinaciji s nevjerojatnim kolorističkim darom što ga je dodatno na vidjelo izveo njegov naučni period u Veneciji, doveli su do toga da El Greco izraste u posve specifičnu umjetničku pojavu, jedinstvenu u okviru renesansnog, odnosno manirističkog slikarstva.

Kad smo već na fenomenu novoga, ne čini li vam se da kada govorimo o umjetnosti i dalje, stotinu godina nakon T.S. Eliota, prevladava čudnovata opsjednutost 'originalnošću'?

Možda, no stvar je u tome da ljudi naprosto ne ulaze dovoljno duboko u razmatranje tih pitanja. Kad govorimo o El Grecu, mi ne možemo poreći da je u pitanju posve novo i jedinstveno slikarsko izražavanje. Kad je došao iz Italije u Španjolsku, ljudi su bili apsolutno zadivljeni njegovim slikarstvom, smatrali su ga posve novim i modernim. I plaćali su ogromne svote za njegove narudžbe. Dakako, ključan element u svemu tome jest da je to 'novo' moralo biti naslonjeno na nešto razumljivo, kako bi ljudi mogli shvatiti i osjetiti slikarsko djelo. U tom smislu El Grecovo slikarstvo je savršeno pogađalo duh vremena, zapravo novu duhovnost koja se u katoličkoj Evropi oblikovala nakon Tridentskog koncila.

El Greco je posve utopljen u tradiciju, bez obzira govorimo li o utjecaju Michelangela ili slikarstva ikona. Luis de Góngora, autor slavnog soneta Na grobu El Greca, u kojem kontemplira nad grobom upravo preminulog slikara, također je posve u tradiciji. No, slično Michelangelu, njegov genij kao da uzima tradiciju i oblikuje je poput plastelina; on vlada tradicijom, a ne obratno.    

Nećemo biti nimalo originalni kada kažemo da je Góngora zaista jedinstven pjesnik u tom smislu. Koliko god Góngora bio najbolji primjer učenog pjesnika koji piše isključivo za najobrazovanije čitatelje, i koliko god se on igrao načelima postavljenim davno prije, čitajući ga uvijek ćete osjetiti da se u tekstu krije nešto posve drukčije. Drugim riječima, ako pažljivo čitate niz manirističkih pjesnika, uvijek ćete otkriti Góngoru. Dakle, i tu možemo govoriti o modernom, samo što je u pitanju druga vrsta moderniteta.



Iako je bio toliko odan tradiciji da možemo govoriti o ekstremnom primjeru kulteranizma, Góngora je autor jedinstvenog djela španjolske, zapravo evropske književnosti, slavne nedovršene poeme Samoće. U Samoćama nema nikakvog dociranja, odriče se mudrosti i pouke, odriče se osjećajnosti, osim one koju rađa sama pjesma. Samoće se čine kao dekadentni izboj, poput Satirikona u okviru rimske proze. Kako je moguće da u okviru njegovog opusa i kulturnog konteksta nastane takvo djelo, koje se i danas čini posve radikalnim pjesničkim eksperimentom?

Da, nevjerojatno je koliko je knjiga napisano o djelu Soledades, a da nas nijedna od njih zapravo nije približila odgovoru na vaše pitanje. A bilo kakva 'nedovršenost' tu ne igra nikakvu ulogu. Rekao bih da je na koncu ipak riječ o fenomenu otkrivanja. Genijalni pjesnik na svome vrhuncu probija plafon. On je pjesnik koji je ionako težak, no njegova težina je posebne prirode. Ona je zapravo taktičke naravi, i možemo govoriti o težini kao strategiji otkrivanja.

Je li i zbog toga Góngora bliži današnjem čitatelju od jednog Queveda, a da ne govorimo o talijanskom manirizmu i ranom baroku? Naime, velik dio modernog pjesništva odnosno pjesništva moderne, polazi od pretpostavke da je pjesma između ostalog i neka vrsta beskonačne enigme i da čitatelj treba uložiti ogroman napor pri čitanju. Meni se čini da zaboravljamo ciklični aspekt recepcije umjetnosti, na što su upozoravali davno učenjaci poput Curtiusa i njegovih sljedbenika, zbog čega se uvijek čuju tvrdnje poput one da se "poezija danas udaljila od ljudi". Je li i to na neki način odraz kulture i vremena ili je riječ o nečem drugom?

Pjesma kao nepoznanica, kao mutna voda koja dopušta da kroz nju prodre pogled samo onih koji imaju posebnu moć, zaista nije nova pojava.  Góngora je u tom smislu zaista bliži Mallarméu ili Rimbaudu nego većini svojih suvremenika. Pa ipak, treba reći da je on zaista ekstreman primjer. No uz velike uvijek ide i bezbroj malih i beznačajnih, što ne znači nužno i bezvrijednih umjetnika. Pjesma je istovremeno potpuno otvorena forma, ali pristup njoj nije nimalo lak. Zato je Góngora tvrdio, ne bez razloga, da ga može čitati možda deset čitatelja u Španjolskoj,

Góngorino korištenje gramatike je također posve jedinstveno. Uz korištenje naravnih cezura u smislu samog stiha, bilo da je riječ o romancama ili latrillama, način na koji koristi zareze i točke je nevjerojatan. Njegov stih je izraz krajnje svijesti o jeziku, kao i svijesti o vremenu. U tome se razlikuje njegova lirika udvaranja od, recimo, njezina britanskog ekvivalenta. Temporalni element je, čini mi se, krucijalan kada govorimo o njegovoj poeziji.

S time se nije teško složiti. Vrijeme i stih Góngore su uvijek povezani. Tu je Góngora nadmoćan u odnosu na sve svoje suvremenike. On je uvijek svjestan daha, njegova sintaksa i gramatika su čisti iskaz ideje u poeziji. Zato kada ljudi govore o invenciji, odnosno originalnosti, najčešće nisu svjesni što to zapravo znači. Sve što smo spomenuli razlog je zašto je Góngora takav golemi pjesnik, i zašto je tristo godina nakon smrti takozvana Generacija '27 upravo njega istaknula kao najvećeg od najvećih, šampiona modernog pjesništva. 

Usprkos tome, u cijelom tom periodu od posljednjih stotinjak godina mnogi su i dalje davali na važnosti manje bitnim pojavama. Kao 'zloglasni' njemački hispanist Vosler koji je inzistirao na Góngorinom narcizmu, što ga je uočio u slavnoj Poplavi u Guadalquiviri.

Nacistički pristaša Vosler je najbolji primjer upravo kada govorimo o inzistiranju na stvarima koje nisu toliko važne. I tu možemo govoriti o pogrešnom čitanju, jer ne bismo pogriješili kada bismo kazali da je taj posljednji stih u pjesmi koji je Voslera zasmetao (gdje pjesnik stavlja na prvo mjesto vlastite osjećaje, dok se u 'stvarnom' svijetu događaju apokaliptični prizori) tek radikalizacija novonastale konvencije, pa čak i iskaz same sintakse. Za razliku od Gongore koji, čini mi se, ipak neće biti upamćen po svom narcizmu, Vosler hoće po svome nacizmu.