Page arrow
Revija malih knji%c5%beevnosti island booksa  27.   29.9.Add a heading  1
Piše: Ana Fazekaš

'Jedino što me nikada nije iznevjerilo je mizantropija.'

Large 305393459 508162697979111 4629102548446909705 n

Fotografija: Anto Magzan za Festival svjetske književnosti.

Ponedjeljak
19.09.2022.

Pisac i kolumnist Andrej Nikolaidis u pojavi je po mnogočemu kao i njegova proza: duhovit i intenzivan, oštar i nagao, istodobno mek, topao i strastven. U promišljanju je pametan, pedantan i pažljiv, ali podjednako nagao i sklon eksplozivnim aforističnim izjavama, nikada lišenima autoironije, britkog humora, neskrivenog užitka u provokaciji i odmjerene skromnosti. Na skrivenoj terasi jednog hotela, u povodu Festivala svjetske književnosti, s dežurnim regionalnim apokaliptičarom razgovaramo o pisanju uvijek iste, ali drugačije knjige, opsesivno-kompulzivnom jahanju apokalipse, anomalijama Anomalije, revolucionarnoj pozadini kršćanstva, književnim nagradama iznutra i izvana, i tome zašto je svaki rukopis koji Nikolaidisu stigne nužno – sjajan!

Nižeš tematski i formatom vrlo slične knjige, uvijek kratke romane u utrci s apokalipsom, ali u svakome nastojiš istražiti nešto novo po pitanju strukture, perspektive, pristupa… Kako tvoj proces pisanja zapravo funkcionira? Je li riječ o svjesnim odlukama ili impulsu koji ti se sam nametne u radu?

Moj je proces pisanja uvijek isti: sjednem i smislim bukvalno sve, do zadnje rečenice. Slažem to u glavi dok ne počne da mi izaziva ekstremnu nervozu, onda sjednem i to nakucam. Intervencije koje pravim su minimalne (jer sam lijen), i sve skupa traje recimo tri do četiri sedmice. Da sam inteligentniji, mogao bih tako zapamtiti i kontrolisati roman od 300 stranica, ali ne mogu, pa je sto strana idealna dužina za to kako radim. I posve je sigurno da bi mi knjige bile bolje da sam im posvetio više pažnje, ali ja to prosto ne mogu jer mi smetaju i imam potrebu da ih se otarasim, što se vjerojatno i vidi. Ali se nadam da se u tekstovima onda osjeti neka vrsta urgencije i strasti. A kad završim, nitko nije sretniji od mene! Ne mogu reći da pronalazim ikakvo zadovoljstvo u pisanju.

A apokalipsa; nije uopšte da ja to kontrolišem, iz nekog se razloga opsesivno-kompulzivno vraćam toj temi. Čak sam pokušavao da uđem u korijen tome i onako jeftino psihoanalitičarski se vratio sve do djetinjstva. Sjetio sam se kako bi, bukvalno kad god bi moji otac i majka otišli u grad, to završilo tako što bih stajao na prozoru, posve siguran da su poginuli u saobraćajnoj nesreći. I vremenom ne bi postalo ništa lakše, svaki put sam osjećao isto. Shvatio sam da cijeli život funkcionišem potpuno ubjeđen da svakog sljedećeg trenutka može biti kraj. I to, što je evidentno neka vrsta problema, vjerovatno je uslovilo moje bavljenje apokalipsom iz knjige u knjigu.

A kad se u različitim knjigama vraćaju ne samo slični motivi i misli, nego isti fragmenti, iste rečenice, događa li se to spontano, ili svjesno i namjerno?

Nekad je spontano, a nekad je namjerno. Recimo Sin, Dolazak i Devet sam otpočetka vidio kao trilogiju pa sam tu najviše preplitao. Nekad je slučajno jer zaboravim, a nekad namjerno zato što sam lijen pa mi je lakše da udarim copy/paste nego da pišem ispočetka. I onda samo kažem da je to postupak interreferencijalnosti.

U najrecentnijem romanu Anomalija konkretno ima segmenata iz tvojih ranih priča, recimo ona o Petru i Pavlu…

E, u Anomaliji sam koristio masu ranih priča zato što su mi trebale bilo kakve priče koje se završavaju naglo, bizarno, i oslikavaju dolazeći kraj. Bilo je svejedno koje su to priče jer je njihova funkcija prije svega da stvore tenziju i konfuziju, a to su rane priče koje ionako nitko nije čitao jer su objavljene u samizdatu. To s Petrom i Pavlom napisao sam 1997. godine, zvalo se Tijela i uvijek sam mislio da je to jedna od najboljih stvari koje sam napisao.

A taj osjećaj urgentnosti, nagomilane tjeskobe, javlja li se nešto slično i kad pišeš kolumne i novinarske tekstove?

U kolumnama sam baš profesionalac i to je kratka forma koja mi savršeno odgovara: ustanem, skuvam kafu, sjednem i ukucam. Pišem tri ili četiri kolumne nedeljno, ali mogu da izdržim taj tempo, posebno u ludačkom okruženju kakvo je Crna Gora poslednje dve godine.

I nikada ti ne dođe do zamora?

Imao sam trenutke kad bi mi bilo baš teško, ali zadnjih godina ne, valjda zato što je situacija sve gora. Ali volim borbu, borba me održava na životu. Zapravo imam dva moda kojima se krećem kroz život; prvi je ekstremno melanholični, i iz njega se prenem samo kroz svičovanje na drugi, a to je borbeni. Nema sredine i zato sam vjerovatno razvio poetiku koja je puna pretjerivanja. Treba mi groteskno i bizarno, treba mi da to razigram, trebaju mi jaki izrazi, koji nikad nisu testamentarni, nego su uvijek i autoironični i dvostruko kodirani jer znam da ne pišem novi zavjet, nego roman, i želim da se ljudi zabave. Uostalom, kad god poželimo da kažemo nešto važno, izuzetno smo smiješni. Zato ne volim pisce kakvi su Dostojevski i Andrić, koji su operisani od ironije, i koji su stvarno mislili da imaju da kažu nešto važno o svijetu. Mene ta intonacija izluđuje, ne mogu to da čitam!

Kako je rekao Emir Imamović Pirke: osnovni preduslov da bi nekoga shvatali ozbiljno jest da taj samoga sebe ne shvata preozbiljno. Jer je teško s ljudima koji za života glancaju svoju bistu. Naišao sam i kod Bernharda na uputu da tragediju treba pisati kao komediju, a komediju kao tragediju, i ja se stvarno držim toga.

I što onda zapravo pišeš? Tragediju kao komediju ili komediju kao tragediju?

Tragičnu komediju!

Kako tvoj borbeni modus komunicira s promišljanjem o mizantropiji i nemogućoj revoluciji?

U životu sam ideološki imao nekoliko faza. Krajem devedesetih sam bio zamislio da trebam biti konzervativan. I najgore, najnemoralnije i najodvratnije stvari u životu sam napravio tad kad sam bio konzervativan. Onda sam imao neku lijevu fazu koja je potrajala i u kojoj sam, makar performativno, do danas. Ali jedino što me nikada nije iznevjerilo, za što nikada nisam zaključio da je izlišno, pogrešno ili lažno – je mizantropija.

Jedino što me nikada nije iznevjerilo, za što nikada nisam zaključio da je izlišno, pogrešno ili lažno – je mizantropija.

Kako definiraš mizantropiju?

Mislim da je to do krajnjih konsekvenci doveden i estetski uvjerljivo uobličen antropološki pesimizam. Što ne znači da mi nije stalo do nekih ljudi. Negdje Žižek kaže: „Volim čovječanstvo kao apstrakciju, ali ne mogu podnijeti konkretne ljude.“ Ne. Ja ne podnosim čovječanstvo kao apstrakciju, ali apsolutno mogu da volim pojedine ljude, sa svim njihovim manama, sa svom krvi koju liju ili prolivaju, sa svim gnusnim stvarima… To mogu, to mi je potrebno.

A kako to komunicira s tvojim borbenim modusom i skepsom prema mogućnosti revolucije?

Prosto ne mislim da je moguće izvesti uspješnu revoluciju, uostalom, ja se ne borim da bih popravio svijet i mislim da svijet ne možeš popraviti. Bosanska poslovica kaže da se pita ne pravi od govana. Da je svijet moguće napraviti boljim, nekome bi to već dosad pošlo za rukom, bilo je vremena. Svrha mog borbenog moda nije promjena svijeta, nego vlastiti opstanak; ja samo želim da preživim. A da me ne bi do kraja stukla melankolija, svaki put se vraćam u sve ekstremniji borbeni mod. Jer melankolija napreduje i da bih se uopće vratio, treba mi jači udar, veća količina ludila.

Postoji li nešto što ti pomaže da potakneš svoj borbeni mod?

Gomila idiota među kojima živim; hulje, kreteni, bestidni ljudi kojih je napretek gdje god pogledaš. Na neki način, ja svoje postojanje dugujem nitkovluku mojih bližnjih.

Dobro, a postoji li nešto pozitivno što te puni borbenim duhom?

Ne.

U fazi kad razrađuješ roman u glavi, kako se artikulira ono što će ti biti interes u pojedinom djelu?

Nemam nikada ideju o čemu bih napisao knjigu, polazim od situacije ili slike, nekad sam imao zadnju rečenicu kao početak. Onda od toga pravim neku vrstu priče, konstrukcije, strukture, i odatle se stvari razvijaju same od sebe.

A odluke poput načina na koji je Anomalija strukturirana..?

A to je već racionalno. U Anomaliji, konkretno, budući da naučnica u drugom dijelu traga za kompozicijom koju je navodno napisao revolucionar s gornje Rajne, pitam se zašto bi tragala? Jer se i sama bavi muzikologijom. A ako se i sama bavi muzikologijom i ako govorimo o nekakvoj fiktivnoj kompoziciji, ne bi bilo loše strukturirati knjigu kao neku vrstu muzičkog djela. I onda taj rezon rađa druge odluke. Istodobno, uvijek me zanimao ritam. Rado bih pisao poeziju, ali ja ne umijem, probao sam dva puta i bilo je grozno. Srećom, na vrijeme sam odustao i nisam to nikada objavio. Ali to me nije spriječilo da se trudim da mi proza ima određeni ritam, koji možda samo ja čujem, ali ga čujem. I tu mi je pomogao Bernhard jer se on trudio da Bachovu umjetnost fuge transformiše u prozni iskaz, i te silne repeticije nisu samo suvisle nego su nužne. Na neki svoj način, nešto sam slično pokušao raditi i ja. Važno mi je kako proza zvuči; ne kako će zvučati kad budem čitao pred publikom, nego kako zvuči kad u osami sam sebi čitaš.

Važno mi je kako proza zvuči; ne kako će zvučati kad budem čitao pred publikom, nego kako zvuči kad u osami sam sebi čitaš.

A kako je nastala Mađarska rečenica?

Sve o čemu smo sada razgovarali upravo je najpotpunije artikulisano u Mađarskoj rečenici; tu je sve ritam, sva je kao pjesma uz ritam putovanja voza. A začetak Mađarske rečenice je bio esej o melankoliji koji sam pisao za Dijanu Matković, slovenačku autoricu i prevoditeljicu. Napisao sam ga u jednoj rečenici i ukapirao da bi to trebalo proširiti jer jednostavno nisam odradio to što je trebalo da se odradi.

Što si prvo počeo pisati kad si počeo pisati?

Sa sedamnaest godina sam napisao nekakav romančić, koji je, naravno, bio užasan. Stvarno mislim da bi roditelji trebali vaspitno da djeluju kada je proza u pitanju, da ne daju djetetu da piše roman sa sedamnaest godina…

Kakav je bio taj roman, osim užasan? Koliko ga se sjećaš?

Ma to je bilo smeće! Tada sam puno čitao Villona, jako sam ga volio, i onda je roman kao malo bio Villon, a malo neko postmoderno izdrkavanje (uz isprike na mom francuskom). Srećom to nisam objavio, iako sam ga kao prekucao i ima ga moj otac negdje, ne usuđujem se ni da pogledam. Ali zapravo sam objavio puno knjiga koje nisam trebao objaviti i za koje srećom ljudi ne znaju jer su izašle u samizdatu. Prije Mimezisa sam napisao zbirku eseja Ogledi o ravnodušnosti, pa roman Zašto Mira Furlan (koji nije loš, utoliko što je ekstreman, odnosno: koji je loš, ali je barem ekstreman), zbirku priča Katedrala u Sijetlu, i potpuno ludački desničarski roman Oni! (s uskličnikom).

Dakle napisao sam se ja i prije nego je itko obratio pozornost na to! Ali dobro, bili smo zemlja pod sankcijama, živio sam u Ulcinju, sve sam to sam štampao i davao prijateljima, koji bi knjige uzeli, ali sam siguran da nikome nije padalo na pamet da to čita. I onda sam dio tog materijala iskoristio za Anomaliju, recimo Tijela, priča o Petru i Pavlu, objavljena je izvorno ’97. godine u časopisu PLIMA plus kada je tema bila crnogorska horor priča, u zbirci Katedrala u Sijetlu, i beogradskom izdanju Mizmezisa kojemu je Vlada Arsenijević bio urednik pa je probrao nešto.

A kad smo kod Petra i Pavla, zanima me općenito kršćanstvo kao referenca u tvom radu - kako i zašto se to dešava?

Meni je to važno. Ne u smislu da u to vjerujem (jer ne vjerujem), ali je nemoguće baviti se apokalipsom bez elementarnog poznavanja, ako već ne cijelog Novog zavjeta, makar Otkrivenja Ivanovog. Meni je to fascinantan tekst, milijun puta sam ga pročitao. Kršćanstvo je u tom trenutku bilo revolucionarna ideologija usmjerena na rušenje Rimskog Carstva, i Ivanova Apokalipsa nije trebala da se desi za dvije ili pet hiljada godina, koliko sutra jer kraj koji on najavljuje je skor. Nema nikakvog spora da on opisuje sukob sa Rimskom Imperijom i da su mu mnogi tada povjerovali da je kraj blizu. Stvarno mislim da je izvorno kršćanstvo bilo revolucionarna ideologija. Ali naravno, što se onda desi? Ono što rade svi moćni entiteti, svaka imperija, u konačnici i kapitalizam: svaku ideju koja je potencijalno opasna, jednostavno će prisvojiti i pretvoriti u nešto drugo, na čemu će usput zaraditi, a prestat će biti opasno. Onda više nema apokalipse, nego imamo Crkvu, Carstvo i teološke intervencije koje kažu da je crkva ostvareni milenij. Dolazi do potpune distorzije; jednom kad se nađe u poziciji moći, ono što je nekad bilo revolucionarno postaje konzervativno.

Iz ranohrišćanske perspektive, kraj svijeta nije nikakvo zlo nego happy end; ovaj svijet je po njima bio bezvrijedan i iskreno su željeli njegov skori kraj. Nisu željeli nikakvu silu, crkvu ili imperiju koja će produžiti trajanje ovoga svijeta dve hiljade godina, nego upravo suprotno. Novi zavjet završava riječima: Da, dođi. Dođi – tko? Dođi, Hriste, drugi put; dođi, apokalipso. Svatko tko piše zna da je posljednja rečenica najvažnija. Sve ono što je rečeno, može biti izmijenjeno ili potvrđeno posljednjom rečenicom, ali ona ne može biti izmijenjena. Apokalipsa za hrišćanstvo nije ništa manje bitna od rođenja Hristovog ili uskrsnuća, bez jednog, drugog ili trećeg, ta je ideologija nemoguća.

Sve ono što je rečeno, može biti izmijenjeno ili potvrđeno posljednjom rečenicom, ali ona ne može biti izmijenjena.

Naravno, to je samo koncept i ništa od toga se neće dogoditi, ali ja ne volim nikoga da ubjeđujem i ako je ljudima lakše, utješno je pomisliti da na kraju postoji ravnoteža pravde i happy end. Čak i kod ovih ljudi s teorijama zavjere mogu pojmiti što ih vodi prema idejama da iza svega što se dešava u svijetu stoji neki entitet, pojedinac ili grupa pojedinaca koja to kontroliše. Problem nastaje kada ljudi u političkom smislu artikulišu te ugodne, ali ipak lunatičke ideje, i onda se moraš boriti protiv toga. Ali to je u stvari optimistički scenarij. Ono što je teško prihvatiti jest da ne postoji nikakva shema, samo haos koji mi ne razumijemo.

A što čitaš kad ne čitaš Otkrivenje?

Zadnjih godinu-dvije nisam pročitao ništa novo. Čitam fragmente. Imam solidnu biblioteku, uzimam tekstove koji su mi dragi i onda ih čitam ponovno. Inače volim da čitam puno puta neke stvari, mislim da sam zadnjih pet stranica Bernhardovog Betona pročitao preko stotinu puta. Onda uzmem Sebalda i pročitam nešto od njega. Pa Benjamina. Mora biti da sam i nešto novo pročitao, ali ne mogu se uopće sjetiti jer sam toliko fokusiran na ovo opsesivno-kompulzivno ponašanje. Onda poeziju, uzmem Celana pa čitam tri pjesme, pa Kavafija pet, pa opet i opet i opet i opet…

Ali tako učim, ne znam drugi način. Ja sam autodidakt, nemam nikakvu školu, čak ni srednju nisam zapravo završio jer je počeo rat dok sam išao u sarajevsku Prvu gimnaziju, ali poslali su nam poslije diplome pa ju formalno imam. Sve ostalo što sam naučio, naučio sam sâm. Živio sam u Ulcinju, nije bilo interneta, nego sam imao očevu skromnu kućnu biblioteku, i onda sam čitao čitao čitao čitao…

Čitam ja i sada po čitav dan ponešto, ali prosto nemam više strpljenja, meni su živci razoreni. Uzmem pa tako čitam deset minuta, pa opet deset minuta, a kako sve zaboravljam, stvarno mi treba da se tekstovima koji su mi važni neprestano vraćam. Moje je čitanje striktno parazitsko jer isključivo razmišljam o tome kako bih to što čitam mogao iskoristiti za svoje tekstove. To je vrlo fokusirano čitanje na jedan perverzan i duboko nepošten način, ali sadrži i neku vrstu priznanja tuđem tekstu, koji mi zaista jest važan, samo mi je važan na posve sebičan način.

Kada je riječ o regionalnoj književnoj sceni; definitivno si prepoznat kao autor i nagomilao si sasvim solidnu količinu nagrada, ali koliko se osjećaš dijelom tog miljea?

Pa ja sam prilično asocijalan. Dođem, odradim promociju, i odem. Prije, kad sam puno pio, mogao sam s kolegama piscima piti i to mi je bilo super, ali mogao sam tako s bilo kime, potpuno mi je bilo svejedno. Sad se povučem; dođem u hotel i gledam da nađem ovako neku terasu na kojoj nema nikoga i tu pijem kafu. Ne izlazim ni kući, odem samo na jutarnju kafu, desi se da u mjesec dana jedina osoba s kojom progovorim bude konobar koji mi donese tu kafu. Nema me ni na društvenim mrežama. Tako sam pošteđen pakla komunikacija. Meni je to naporno, uvijek sam želio samo da budem ostavljen na miru. Ali to se nije moglo desiti zbog novinarskog zanata koji imam, načina na koji pišem, koji je ekstreman i uvredljiv, i pravo govoreći, priličnog užitka koji osjećam kad uvrijedim ljude za koje mislim da su smeće. I onda to, naravno, izazove reakciju. Da sam bio iz imućne porodice, ne bih se bavio novinarstvom, i tek me onda nitko ne bi sretao i ništa me ne bi zanimalo, bio bih bukvalno kao Pynchon.

Imaš li onda neki stav primjerice o sustavu književnih nagrada?

Imam. Moj je generalni stav da bih volio dobiti što više nagrada jer je novac važan, a književne nagrade uglavnom podrazumijevaju neki novac. I osim toga, uvijek je ugodno jer ti malo pumpaju ego. Ali finalno, mislim da bi svatko od nas morao znati da te nagrade nisu mjerilo ničega. Mislim da će se o tome što je od ovih svih tekstova koje smo mi napisali vrijedno odlučivati na institutima i u bibliotekama gdje će (ili najvjerojatnije neće) neka studentkinja ili student u slavističkom centru otvoriti knjigu nekoga od nas i tu pronaći nešto važno, i taj će tekst nastaviti da živi. To je jedino što je bitno.

Osim toga, svaka je nagrada prevashodno politička. To smo baš raspravljali na žiriju za nagradu Meša Selimović jer važni su estetski parametri, ali svi znamo da nisu manje bitni ni politički. Nikada to nije striktno estetska odluka, a i da jeste, ne bi bilo bitno jer to nije finalni sud. Uostalom mislim da, ako si napisao jednu dobru pjesmu za života, ali stvarno dobru, puno si napravio. Ali mi ovdje pričamo o lokalnim parametrima, a mi smo ipak treća liga istok, i tko je na prvom mjestu na tabeli treće lige, okej, ali ako sebe prebacimo u apsolutne parametre, shvatit ćemo da na ljestvici od 1 do 5, nitko od nas ne dobacuje preko 3, ako dobacuje i do 3. I onda treba da sebe vidim kao veličinu, u odnosu na koga? Thomasa Manna?

U kontekstu onoga što je pisano na našem jeziku osjećam se neugodno i nemoćno u odnosu na Borislava Pekića, koji je za moje pare, uz Krležu, najbolji pisac koji je pisao na ovim jezicima. Jebiga, ja to čitam i znam da to ne mogu. Recimo s Kišom nisam imao taj problem; Kiš je, naravno, dobar, ali se može pisati kao Kiš. Ne možeš pisati kao Krleža i Pekić, hajde probaj. U svakom trenutku kad sam čitao Pekića, čak i njegov „žanrovski roman“ Besnilo koji je savršen, znao sam da ja tako ne mogu. I kad se sretneš s time, što nije pisano na njemačkom nego na tvom jeziku, stvarno moraš biti posebna vrsta majmuna da bi uvjerio sam sebe u svoju veličinu i hodao gradom kao spomenik.

A kakvo ti je onda bilo cjelokupno iskustvo žiriranja?

Pa volim ja i žirije jer se i to plaća! Ali zna biti gadno, ljudi se naljute na tebe, a oni koji bi ti trebali biti zahvalni, nikada nisu. Jesi li primijetila da kad čovjeku daš nagradu, on to prihvati zdravo za gotovo jer misli da ju je i trebao dobiti, ali ako mu ne daš, onda je problem? Ovo što sad slijedi je jedna prljava tajna. Desi se ponekad da vam pošalju ljudi rukopis. Sad, intelektualno, pošteno je reći nekome: „Ovo je grozno, nemoj ovo nikada objaviti, prosto nemoj više pisati.“ Ali kad god sam nekome napisao da nešto nije u redu s tekstom, to je podrazumijevalo nastavak komunikacije, koji ja ne želim. I moj najdublji motiv da ljudima uvijek kažem da je to što su napisali sjajno jest da završimo komunikaciju. Jer ako kažeš da je sjajno, on se složi: „Jeste, tako sam i mislio“, i više ne moramo komunicirati. Ali ako kažeš „ovo nije dobro“, e jebiga, „a zašto?“ Ne ne, sve je dobro. Sve što meni pošaljete je sjajno.

Jesi li primijetila da kad čovjeku daš nagradu, on to prihvati zdravo za gotovo jer misli da ju je i trebao dobiti, ali ako mu ne daš, onda je problem?

Kada je riječ o književnim nagradama, kakav ti je stav prema patrijarhalnoj pristranosti i latentnoj (ili manje latentnoj) mizoginiji na polju, i generalnom manjku interesa za autorice i razne manjinske perspektive?

To nedvojbeno postoji, ali s druge strane, kad se nađete u konkretnoj poziciji, stvarno si morate razjasniti hoćete li autorici dati nagradu zato što mislite da je njezin roman najbolji ili je u pitanju neka vrsta ideološke matematičke kalkulacije. Drugo je pitanje da li ja mogu kao muškarac adekvatno da vrednujem. Jako je komplikovano. Vjerojatno ima ljudi koji to mogu, ali uvijek je lakše slijediti dominantnu ideologiju; znate da će biti pozdravljeno ako nagradite autoricu pa ipak to ljudi ne rade, zato što nisu konformisti kao ja. Ako mene zovete u žiri, i ima neka autorica, ja ću biti za nju jer mi je prosto tako lakše. Ako postoji najava nekakvog pritiska koji bi mogao uslijediti, ja sam vrlo sklon da izbjegnem tu vrstu pritiska.

A opet, najbolje kratke priče koje sam u životu pročitao su one Flannery O'Connor, i stvarno volim Marguerite Yourcenar. Ali sam, kao i većina ljudi, bio uvijek upućen na tzv. mušku književnost, i bukvalno moraš da otkrivaš autorice kao dobro skrivenu tajnu. Iz tog razloga ne poznajem dobro književnost koju su pisale žene i ne stidim se da to kažem.

Znam da je kod mene slučaj: evo novi Nikolaidisov roman, ajde da se kladimo da je u pitanju bijeli heteroseksualni muškarac koji je dobro obrazovan, mizantrop, i pije. Okej. Ali to je to, to je ono što ja znam. Anomalija je drugo, i to je prva moja knjiga u kojoj postoji glavna junakinja. Ali ja to nisam umio da napišem. Kako bih rekao, treba i nas razumjeti, bijele heteroseksualne muškarce; i mi smo nečija djeca, i mi smo žrtve poretka koji nas je učinio takvima!

Ima li nešto što sada spremaš?

Ništa. U ovom trenutku, ja sam kao Fikret Abdić koji je tokom rata u Bosni izgovorio najbolju repliku koju sam ikad čuo od političara. Tada je već sve bilo razvaljeno i Fikret Abdić izlazi s mirovnih pregovora pred novinare i bukvalno kaže: „Nemam nikakvu ideju ni zahtjeve, za ništa se ne zalažem i na sve pristajem.“ U ovom trenutku, moja je pozicija kao pisca slična poziciji Fikreta Abdića: nemam nikakvu ideju za novi roman, ne mislim da je nužno da uopšte napišem bilo šta, prosto zato što se pitam – ako i mogu bolje, nisam li imao dovoljno šansi da napišem bolje? Iskreno govoreći, volio bih da nekad pronađem dovoljno strpljenja da promijenim metod rada, pokušam da napišem roman na drugi način i vidim da li će to biti radikalno drugačiji tekst. Da stvarno da pokušam godinu dana da pišem nešto, svaki dan po tri sata, da ispravljam, da smanjim urgenciju, ali nisam siguran da ću uspjeti.

Nemam nikakvu ideju za novi roman, ne mislim da je nužno da uopšte napišem bilo šta, prosto zato što se pitam – ako i mogu bolje, nisam li imao dovoljno šansi da napišem bolje?

A hipotetski, kad bi napisao nešto radikalno drugačije, što misliš što bi to moglo biti? Tipa ljubić?

Znaš, to mi je palo napamet; da bude neki mizantropsko-nihilistički ljubić. Da bude intonacija slična ovim knjigama, ali da bude romansa, zanima me kako bi to bilo. E to bih možda mogao!

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage keleti 29.01.2018.

Buntovnik bez motivacije

U romanu 'Mađarska rečenica' Andreja Nikolaidisa mogu se vidjeti dometi i ključna mjesta suvremene regionalne književnosti.

Piše: Nađa Bobičić

Kritike
Homepage balkan noir 16.03.2015.

Jesu li Balkanci novi Skandinavci?

Uz romane 'Devet' (A. Nikolaidis), 'Vršenje dužnosti' (E. Imamović Pirke) i 'Propali kongres' (G. Tribuson) analiziramo ediciju Balkan noir.

Piše: Dinko Kreho

Kritike
Homepage delay2 24.12.2012.

KRITIKA 164: Andrej Nikolaidis

Umjesto da piše roman, pisac se pretvara u kolumnistu i priču prekida reminiscencijama o svojim mislima u toku skandala.

Kritike
Homepage avatar 15.02.2012.

Criticize this!: 'Homo sucker'

Za Nikolaidisa je jedino etički prihvatljiva individualistička pozicija – verovanje bez potrebe za dokazivanjem nadmoći jedne religije nad drugom.

Kritike
Homepage large 1601 17.05.2009.

KRITIKA 32: Andrej Nikolaidis

Mrak kojeg nam Nikolaidis pripovijeda u 'Dolasku' sve je gušći i neprohodniji - i u tome treba uživati, piše Boris Postnikov.

Balansiranje psihe
Homepage large 193 07.01.2009.

Zec: Crna ti je Gora, Nikolaidise

Ante Perković-Šanpjer misli da je ovo super tekst i da ga morate pročitati. Odmah! N!

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu