Francuski filozof Bernard Stiegler, direktor Instituta za istraživanje i inovacije Georges Pompidou i profesor na Goldsmiths Collegeu u Londonu, jedan je od najvažnijih europskih mislilaca na čiji rad su, među ostalim, utjecali Sigmund Freud, Gilbert Simondon (od kojeg je preuzeo neke postavke fenomena individuacije, iako je za razliku od Simondona, uveo i tehnologiju u proučavanje ovog fenomena), Friedrich Nietzsche i Jacques Derrida.
Bernard Stiegler čovjek je neobične biografije. Proveo je pet godina u zatvoru (od 1978. do 1983.) zbog oružane pljačke, a po izlasku je doživio potpunu preobrazbu, koja se može usporediti s onom Jeana Geneta. Stiegler je tih pet godina proveo u intenzivnom čitanju i razmišljanju u samoći (štrajkao je glađu kako bi ga odvojili od ostalih zatvorenika da bi se mogao posvetiti svojim studijima): pet godina koje naziva 'filozofskom praksom, eksperimentalnom fenomenologijom i prijelazom na granicu fenomenologije'.
U povodu njegovog gostovanja na Subversiveu u Zagrebu prevedena je i njegova kratka filozofska autobiografija, Prijeći na djelo. Sa Stieglerom, koji je bio i jazz saksofonist, ali i čoban, razgovarali smo neposredno nakon njegovog predavanja u zagrebačkom kinu Europa.
***
Iako ste vi prije svega filozof, u vašim radovima često se bavite i književnošću. Mnogi filozofi tvrdili su da su poezija i filozofija sestre, a poezijom su se intenzivno bavili neki od najvažnijih mislilaca prošlog stoljeća, poput Martina Heideggera ili Ludwiga Wittgensteina. I vi ste u više navrata izjavljivali kako ste se namjeravali baviti književnim radom prije no što ste postali filozofom, htjeli ste postati romanopisac. Također, u vašim radovima često ste se osvrtali na tekstove vaših omiljenih pisaca, primjerice Paula Valéryja ili Stéphana Mallarméa. Koliko vam je kao filozofu važna poezija?
Ovome pitanju mogu pristupiti na tri nivoa. Prvo bih se mogao vratiti u vrijeme prije nego što sam se počeo baviti filozofijom. Bavio sam se glazbom, ali sam bio i veliki čitatelj. Čitao sam mnogo romana, ali i poezije. Također, imao sam mnogo prijatelja koji su se bavili književnošću. To se zbivalo uglavnom u periodu između moje 14. i 25. godine, one iste kad sam završio u zatvoru. Taj period intenzivnog čitanja bio mi je izuzetno važan, i to ne samo po pitanju moje filozofije, nego i akademskih studija. U početku, kad sam stigao u zatvor, nisam namjeravao postati filozofom, već sam se htio baviti poetikom. U smislu Gérarda Genettea, pa i Paula Valéryja, kojeg ste spomenuli. Također, tad sam se namjeravao baviti lingvistikom.
No, poznati ste kao veliki kritičar strukturalističke metode?
Da, no trebam naglasiti kako sam gotovo čitavu prvu godinu koju sam proveo u zatvoru posvetio proučavanju Ferdinanda de Saussurea. Ali, upravo iz nestrukturalističke perspektive.
Drugi nivo ovog pitanja jest upravo poezija, a za mene je poezija oduvijek bila poezija u smislu u kojem je ona to bila u staroj Grčkoj. Moj filozofski projekt, a pogotovo kad se bavim interpretacijom Grka, na određen je način blizak Nietzscheu, i to u smislu pokušaja novog čitanja originalnih grčkih tekstova. Putem predsokratovaca, odnosno putem prakticiranja poezije odnosno tragedije. Na svojim kolegijima grčke filozofije uvijek govorim svojim studentima da moraju shvatiti kako su grčki predsokratovski mislioci ljudi koji su se bavili praktičnom primjenom svoje filozofije. Pa su se tako bavili, primjerice, pravom, kao Tales - oni su svoju filozofiju primjenjivali tako što bi je utkali u zakone svojih gradova. Uz to, neki su se bavili matematikom odnosno geometrijom, pa je iskustvo geometrije oduvijek uvučeno u budućnost kolektiva, ali i sadašnjost. Bili su i fiziolozi, odnosno ljudi koji su proučavali φύσις (fizis), odnosno prirodu, što je i porijeklo. A to je, drugim riječima, kozmos. A na koncu, bili su i pjesnici. U tom kontekstu veoma je zanimljiv Solon, jedan od utemeljitelja grčke civilizacije, koji je bio i pjesnik.
Svijet poezije izuzetno mi je važan, jer poezija stoji i na samom početku filozofije. No izuzetno je važna i razlika između filozofije i poezije. Doduše, kad kažem razlika ni u kojem slučaju ne podrazumijevam suprotnost. Filozofija i poezija bile su neodvojive do kraja 5. stoljeća prije nove ere, odnosno do Platona. U filozofiji Platona dogodio se prekid poezije i filozofije. Cijeli moj rad je na neki način posvećen tom slomu, koji se događa u njegovom djelu Πολιτεία, u kojem se ogledaju konsekvence na sudbinu zapadnog društva. Dakle, to je srž mog čitavog rada.
O poeziji govorite kao o obliku pamćenja, ali o pamćenju koje proizlazi iz kolektivnog duha, nešto čime se bavio upravo Platon?
Da, upravo je to treći nivo ovog pitanja. A taj je nivo svakako i najosobniji. Poezija jest oblik pamćenja. U početku poezija je bila sjećanje, i ona je to bila svugdje, od Afrike i Europe, do Kine i Japana. Ona je u početku bila mnemotehnika, i njoj se pristupalo na taj način. Ona je repeticija, ulaženje u posebno stanje svijesti putem ponavljanja. Originalni ἀνάμνησις (anamnezis), onaj kakvog ga znamo kod Platona zapravo je proizašao iz poezije, i to najranije poezije.
Poezija je nekad imala potpuno drugačiju ulogu za društvo i pojedinca. Vi ste se u posljednjih tridesetak godina intenzivno bavili pitanjem individuacije. Koliko je poezija važna u smislu oslobađanja jastva, kako je individuaciju vidio Jung i koliko se njezina uloga promijenila?
Važno je zapitati se što zapravo poezija jest. Na to pitanje nije lako dati odgovor. U Kini ako ste bili pjesnik bili ste i slikar, slikarstvo i poezija bili su neraskidivo povezani, na neki način bili su jedno. Poezija je događaj od velike važnosti kojeg se ne može reducirati. Pjesma je oblik komunikacije, a komunikacija je mogućnost korištenja jezika. Ta komunikacija je zapravo negativna, u smisli definiranja. U poeziji, odnosno u pjesmi, imamo značenje. A što je značenje? To je iskustvo prihvaćanja činjenice da je jezik uvijek organiziran preko dvije suprotne tendencije - sinkronijske i dijakronijske. Pjesma je za mene iskustvo nemogućnosti da se dijakronijsko reducira na sinkronijsko. To se, doduše, ne odnosi samo na poeziju, već i na svu umjetnost. Umjetnost je demonstracija nemogućnosti reduciranja dijakronijskog. Ona je singularnost.
Spomenuli ste boravak u zatvoru, gdje ste zavšili kao 25-godišnjak. Pisali ste o fenomenu tišine u zatvoru, tišine koja ima snagu definitivnoga, i preko koje postaje vidljivo konačno odvajanje od društva. Koliko je iskustvo zatvora bilo ključno u vašem životu?
Zatvor nije društvo. Zatvor je anti-društvo. Zatvor je iskustvo, ali je i eksperiment. Nedostatak riječi kao stanje. Za mene zatvor je bilo iskustvo pisanja. Rekli ste 'odvajanje od društva', da, to je odvajanje od društva, ali što to točno predstavlja? Teško mi je ukratko odgovoriti na ovo pitanje. Mogao bih čak kazati da je to bila moja prilika. Iako ne volim govoriti o tome na taj način, jer to zvuči kao legitimizacija zatvora. No, to je bilo na neki način ponovno rođenje za mene.
Kad spominjemo separaciju, potreba za izdvajanjem iz društva i želja za bijegom bujaju jednakom snagom od početka industrijske revolucije. Gauguinov odlazak na Tahite bio je neka vrsta proto-bijega, antimodernistički projekt koji se na koncu urušio. Danas, pak, ljudi govore o bijegu ne nužno kao o prostornom izmještanju, iako je i to uvijek aktualno, već u smislu presijecanja svih tehnoloških spona i brisanja vlastite osobe iz tehnološkog grida. Tehnologija zauzima istaknuto mjesto u vašem filozofskom projektu, a dosta se bavite posljednjih godina i pitanjem interneta, odnosno društvenih mreža. Mislite li da je zamisao otrgnuća pojedinca i odlazak 'off-grid' puka utopija, antimodernistički izgred, ili postoji nešto značajnije u tom konceptu?
Ta želja za bijegom nije nikakva naivna besmislica, naprosto je riječ o izrazu skepse, izrazu koji je nužan pa i u ovoj emanaciji. Prije dvadesetak godina uspostavio se novi grid, proširio se internet. Tad smo svjedočili početku utopističkog diskursa, diskursa o novom svijetu. No posljednjih pet godina možemo primijetiti promjenu. Događa se nešto što nazivam Bluesom interneta. Veliko razočaranje internetom. To je interesantno. Net sam u početku promatrao kao nešto što ima izrazito toksičan element u sebi, i smatrao sam da je pojava interneta prilično opasan trenutak, zbog čega sam se sukobljavao s mnogima koji su govorili da je to budućnost, i kao takav da je neporeciv. No, sad se ljudi žele odvojiti, isključiti. Ljudi maštaju o povratku na selo, povratku prirodi. To je, dakako, obična fantazija, to ne funkcionira. No ne treba omalovažavati tu želju, ona je značajan iskaz. Da bi se kreirao novi način življenja ne smije se bježati od tehnologije, no trebalo bi je se koristiti mnogo mudrije. I koliko god se sve ovo činilo potpuno novim i drugačijim od svega prethodnog u našem društvu, to zapravo nije tako. Treba nam diskusija s grčkom filozofijom, postoji nužnost povratka originalnoj filozofiji. Pokušavam otvoriti taj dijalog, dijalog s Grčkom, jer smatram da se mnogo toga može dobiti.
Na vašim predavanjima mnogo se bavite i problemom društvenih mreža, od Twittera do Facebooka?
Ne znam što da mislim o Twitteru. Svakako se bavim proučavanjem fenomena društvenih mreža, jer iako nemam nimalo pozitivan stav o njima, smatram da trebam koristiti oružje vlastitog neprijatelja protiv tog neprijatelja, a ne bježati ili ignorirati pojavu. Ako želite koristiti heroin morate biti veoma oprezni, i morate znati što radite.
Govorili ste i o novoj fazi interneta. Prepoznajete li novu fazu u razvoju neta?
Radim na tom proučavanju sa svojim suradnicima, no zaista nije lako jednoznačno odgovoriti s obzirom da je riječ o golemom fenomenu, kojem je teško vidjeti granicu i kojeg nije lako predočiti i obuhvatiti. To je o zaista komplicirano pitanje. Upravo zato su važni događaji poput Subversive festivala u Zagrebu, gdje se uspostavlja platforma za dijalog o ključnim pitanjima, a razvoj mreže svakako jest jedno od važnih pitanja. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.
No, koliko važan može biti utjecaj intelektualaca danas, a koliko su važni, na primjer, bankari ili industrijalci u razvoju i promjeni? Primjerice, ovaj festival ima veoma snažnu opoziciju, što se očituje u napadima mainstream medija, koji ga svakom mogućom prilikom obezvređuju, a organizatore ove i sličnih manifestacija etiketiraju naivnim redikulima i smiješnim anarhistima? Nalazi li se u podlozi toga strah ili je u pitanju izbijanje savjesti u trenutku kapitalističke dekadanse?
Veoma je važan upravo utjecaj menadžera, bankara i ljudi na takvim pozicijama, koji drže izuzetnu moć u svojim rukama. Njih ne treba na prvu diskreditirati kao slijepce, jer smatram da su oni trenutno veoma anksiozni. Možemo mi misliti o njima ovo ili ono no činjenica je da su i oni veoma svjesni da ovakva situacija neće moći biti dugo održavana na ovaj način. Ovo je mimetičko društvo, što oni vrlo dobro znaju, zato od ljudi na poziciji moći nikad nećete čuti rečenice poput 'nemamo pojma što se događa' ili 'ne znamo gdje će sve ovo završiti'. Uspostavljena iluzija kontrole se ne smije narušiti, i to ljudi o kojima govorim veoma dobro znaju. Oni su, generalno gledano, izuzetno inteligentni i promućurni, potpuno suprotno od onoga što mi uglavnom mislimo o njima. No, intelektualna elita ima zadaću kritizirati današnji svijet, kapitalistički univerzum koji perpetualno puca po šavovima, no još je tu. A ja? Ja osobno želim malo porazmisliti prije revolucije.
