Razgovarali smo s pjesnikom Hrvojem Tutekom, autorom zbirke Smrt i druga istraživanja za koju je nagrađen na trećem nagradnom konkursu organizacije Treći trg. Tutek će zbirku predstaviti u petak 8.6. na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. Razgovor vodila:
Sandra Pocrnić Mlakar.
***
Zbirkom Smrt i druga istraživanja osvojili ste nagradu Trećeg trga u Beogradu. Kakva je bila konkurencija na natječaju? Na koje ste se još natječaje prijavljivali u Hrvatskoj i u inozemstvu?
Natječaj beogradskog izdavača Treći trg je tzv. regionalni natječaj, odnosno natječaj za pisce s 'ovih prostora', odnosno natječaj za pisce s područja Jugoslavije koji pišu, kako to praktično stoji u propozicijama, "na međusobno razumljivim jezicima" ili, kako se to često jednako praktično kaže vani među gastarbajterima: na našem jeziku. Natječaj je usko povezan i s međunarodnim festivalom Trgni se! Poezija! koji ekipa iz Trećeg trga sjajno vodi i održava već 12 godina. Koliko sam čuo, na natječaj je bilo prijavljeno 130-140 rukopisa koji zadovoljavaju gornje kriterije. Osim tog natječaja poslao sam rukopis na zagrebački natječaj Na vrh jezika gdje je ušao u uži izbor.
Prije deset godina za zbirku Cirkular osvojili ste nagradu Društva hrvatskih književnika za najbolji književni prvijenac. Možete li po temama, ugođaju i kompoziciji usporediti posljednju zbirku Smrt i druga istraživanja i prethodnu zbirku Cirkular? Koliko pjesme iz tih dviju zbirki reflektiraju vašu realnost u proteklih deset godina?
Mogu ih usporediti, i rado to činim, uglavnom zato da mogu naglasiti koliko su različite. Ta prva knjiga ostavlja dojam šaranja po papiru, bez obzira prema stabilnoj perspektivi, realnosti, pameti i dobrom ukusu. Zovem je knjigom totalnih gluposti. Čitateljima je ili draga i zabavna, ili sumnjičavo negoduju, zasad nije baš bilo sredine.
Drugu knjigu Smrt i druga istraživanja sam završio par godina nakon što je objavljen Cirkular, no trebalo je zbog raznih okolnosti puno vremena da se objavi. Ona je pak poput debelo premazanog platna: gust tekst, spora atmosfera i narativna poetika koja me tad zanimala više od jezičnog glupiranja s kojim sam počeo. No usprkos tim ozbiljnim razlikama u tonu i izvedbi, knjige – direktno ili zaobilazno – dijele slične opsesije: tranzicijom, klasnim društvom i društvenom promjenom, izgradnjom odnosa s drugima, pokušajem da se zamisli sloboda i u svijetu živi kroz ljubav, čak i ako se upravo ide u rat.
Naravno da su pjesme na više razina, od pojedinih motiva do rada na formi, izgrađene od stvarnosti koju poznajem i o kojoj razmišljam. Ali mislim da ih povezuje i više ili manje prisutna svijest o potrebi za preoblikovanjem te stvarnosti. Odnosno, stalno upinjanje da se pomoću riječi dade oblik dubokom, mutnom nemiru, nekoj utopijskoj žudnji koja je svima poznata, i koju je potrebno zajedničkim radom kanalizirati kroz odgovarajuće forme govora, političke organizacije, rada, ako se želi nadići puka stvarnost i njezina prštava i histerična, ali posve nemaštovita dosada koja ubija volju, melje i osiromašuje ljude.
U tri dijela zbirke Smrt i druga istraživanja te uvodnom tekstu koji služi kao neka vrsta prologa opisan je i lik 'provincijalca'. U buntovnim pjesmama u prozi on je urbani tip među automobilima, na parkiralištima i uz nasip, u otuđenom svijetu u kojem nema duge iznad mlaza kojim se pere stratište. Kakva rješenja nudi distopija? Vodi li dijeljenje iskustva i pronalaženje istomišljenika do kritične mase koja ima moć promijeniti stvari?
Najprije treba reći da, ako u zbirci postoji distopijski moment, on u potpunosti pripada već spominjanoj stvarnosti, odnosno nije toliko distopijski koliko je iz moje perspektive realistički. Jednako bitno je da, ako postoji utopijski moment, i on pripada istoj stvarnosti, iako služi kao podsjetnik da je stvarnost radikalno promjenjiv okvir.
Što se tiče 'provincijalca', ne bih ga sam nikad nazvao 'urbanim tipom', to ukazuje na neku uličnu lukavost, gradsku frajerštinu, vjerojatno i samodopadno mačistički zamišljenu. Provincijalac u tekstu je, nasuprot tome, netko koga taj grad – tranzicijski, deindustrijalizirani, opustošeni i privatizirani – istovremeno i privlači i plaši, i tko se smuca po njegovim rubovima primjećujući proturječja, ekscese, ljude, spojeve nespojivog, i slično. I to radi bez odmaka ili lukavosti, više s nekom blentavom znatiželjom i naivnošću koja je produktivna jer je uvijek spremna da se uvali preko glave i dobije po nosu.
Što se pak tiče dijeljenja iskustva i pronalaženja istomišljenika, naravno da su komunikacija i određeno zajedničko iskustvo neki od preduvjeta stvaranja kolektiva. Ali nije da se istomišljenici samo pronalaze, kao kovanice na cesti, već se i stvaraju. Drugim riječima, netko s kim u najširem smislu dijelite iskustvo ne mora vam biti istomišljenik, jer on to iskustvo možda razumijeva posve različito od vas.
Naprimjer, možda ste nezaposleni i pokušavate shvatiti zašto. Dok ne tražite posao, malo čitate i učite, i shvatite da je način na koji je poštelan ekonomski sistem itekako objektivni uzrok toga. S druge strane, vaš prijatelj ili prijateljica, također nezaposlen/a, zaključuje istovremeno da su krivi uhljebi, imigranti, jugokomunisti, ili tko već. Što je naravno glupost. Ali ako ste u stanju artikulirati svoj pogled licem u lice s tim drugim nepomirljivim pogledom, i to radite otvoreno i pošteno, uvažavajući pravo drugoga na pogled koji se od vašeg razlikuje, moguće je stvoriti teren za produktivnu komunikaciju koja ponekad dovodi do promjena uvjerenja, prilagodbi i približavanja – ako ste dovoljno čvrsti, i ako se zalažete za ono što je istina. Ponekad se to ne dogodi i otvori se sukob, ali što se tu može, svijet nije pretjerano blago mjesto.
Otkud inspiracija za zbirku poezije s temom smrti? Je li tematiziranje smrti u recentnoj poeziji mladih pisaca toliko dominantno da se može nazvati novim 'crnim valom'?
Inspiracija zvuči gotovo plemenito, autonomno. U mom slučaju radi se više o nervoznoj opsesiji koju sam onda pokušao razviti u složeni znak: smrt je u toj knjizi svašta, od nesreće stvarnog iskustva smrti onih koji su nam bliski, preko kompromisa koje zahtijevaju obitelj, rad i život, do neke vrste surovog oslobođenja od tih kompromisa kroz dramatične odluke i iskustva.
Osim toga mi se uvijek činilo i da riječ 'smrt' u našem jeziku, tako čudna bez samoglasnika, ima neku bezobraznu, apsurdnu, zafrkantsku kvalitetu. Pitala me nedavno zapadnoeuropska drugarica koja ne govori naš jezik, ali je vidjela naslovnicu knjige: "Kako je uopće moguće da to bude riječ, nema samoglasnika?" Odmah sam joj dodao: "Ali vi ionako mislite da smo mi na Balkanu divljaci, tj. da nemamo jezik, nego samo rokćemo." To je bila šala, ali svidjela mi se ta vanjska potvrda fizičke neobičnosti označitelja, kao i njena automatska kulturno-politička asocijacija u tom okruženju.
O poveznicama s ostalim piscima iz iste i bliskih generacija zapravo ne mogu govoriti. Čitam stalno i sve što mi dođe pod ruku, ali ne radim to pretjerano sustavno, pa bi netko tko je odradio potreban književnopovijesni posao trebao dati taj odgovor. U svakom slučaju mislim da sama prisutnost teme smrti nije dovoljna za uspostavljanje neke veze jer se radi o univerzalnom iskustvu i gotovo praznom označitelju. Treba pogledati postoji li specifičan način na koji je razumijevaju ljudi u nekoj generaciji i kako u skladu s time u svojem povijesnom trenutku nanovo uče kako živjeti, tako i umirati.
Radite kao asistent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i vrlo ste angažirani kao član Fakultetskog vijeća. Pruža li vam Filozofski fakultet dovoljno mogućnosti za ostvarenje svih ambicija?
Nemam baš puno ambicija izvan one da budem uvijek u poziciji iz koje mogu čitati i pisati. U samo Fakultetsko vijeće sam se uključio u povodu problema koji je Filozofski fakultet imao kad se iz konzervativnih i oportunističkih struktura na Sveučilištu pokušalo nametnuti potpisivanje ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom koji su bili štetni kako za sam Fakultet, tako i za društvo u cjelini, budući da je Filozofski fakultet važna karika u cjelokupnom našem obrazovnom sustavu. Tu uopće nije bilo dileme da je takvim pokušajima potrebno pružiti maksimalan otpor.
Ali upravljački poslovi, čak i na tom relativno niskom nivou, dosta su iscrpljujući. Uz to, ne mislim da sam posložen da ih obavljam pretjerano dobro, tako da je već došlo vrijeme kad od tog angažmana moram uzeti potreban odmak. Srećom, u spomenutom slučaju napravljen je ogroman zajednički posao na Fakultetu i urodio je nekim plodom te je javni interes obranjen.
