Dorta Jagić: Ishodište svijeta i teksta

Sve su tvoje prethodne pjesničke knjige na neki način uokvirene i obilježene pretežno negativnim kategorijama. Već u njihovim naslovima (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Ðavo i usidjelica) naznačena je vrsta egzistencijalnog nemira, stalno prisutne svijesti o neokućenosti, rastemeljenosti. Predstavlja li Kvadratura duge svojevrstan lom, promjenu optike? 

Prethodne tri zbirke zapravo tvore svojevrsni triptih, kroniku moga pjesničkog rasta, okušavanja. Dobro si primijetio da su one, iako ne na prvu, i naslovima svjedočanstvo ne samo mog doživljaja rastemeljenosti svijeta, već i mojih egzistencijalnih potresa, idejnih tumaranja, kriza identiteta. Osim toga, vrve najraznovrsnijim pjesničkim postupcima i tematskim preokupacijama, pa mi se čini iz ove perspektive da sam pjesmama htjela popiti svijet u pet minuta, i onda reći - još. Nakon lude treće, ispovjedne zbirke Ðavo i usidjelica osjetila sam da se prsten zatvorio, da više nemam što zanimljivo stihovima reći ni svijetu ni sebi. Nisam se bojala šutnje, uživila sam se u nešto manje kreativne, ali jednako uzbudljive stvari. A onda se iznenada dogodila, da tako kažem, promjena životne paradigme, pa tako i pjesničke, što je rezultiralo i petogodišnjim pisanjem Kvadrature duge, u posve novoj vrsti senzibiliteta i novootkrivenog fenomenološkog zanosa.

Knjiga je strukturirana gotovo konceptualno, ciklusi, kojima je pridružena po jedna dugina boja, strukturno ponavljaju dugin krug apostrofiran naslovnom parafrazom, dugu viđenu odozgo, okruglu. Tvoreći tako čvrsti a opet sasvim neopipljiv i rasplinut prsten boje se ne nižu predvidljivim redoslijedom, već se, poput valova, u oba smjera šire iz njene žute utrobe. Ta je duga i, remboovski, sinestetički fenomen – već u prvoj pjesmi protagonistovo je 'žuto uho' onaj prešućeni pokretač. Što su sve boje za ovu knjigu?

Izuzev ukazanja jedne krajnje čudnovate duge nad gradom Hvarom, dugu sam izabrala kao kalup za cikluse jer utjelovljuje, između ostalog, i načelo istovremenog jedinstva i razlike. Knjigu sam pokušala složiti kao tekstualnu dugu, za svaki ciklus stoji jedna od duginih boja i daje osobito osvjetljenje pjesmama, poput scenografije. Za mene su boje nositeljice značenja i žive su, poput klorofila, a naslov Kvadratura duge je trebao biti živ, šareni oksimoron koji otključava cijelu zbirku. Mnogi su mi rekli da je ljigav, ali mene to nije pokolebalo. Naslov se neizravno referira na okrugli kvadrat kao logički i teološki problem koji me posebno zaintrigirao posljednjih godina (kao i gipkost rubikove kocke). Htjela sam u nekim pjesmama izraziti uvjerenje da ne samo da Bog može stvoriti okrugle kvadrate, već i hoće, pa ih neprestano veselo stvara svuda oko nas, počevši od fotona koji je i čestica i val.

Pjesme su napućene obiljem motiva iz domene sakralnog, no oni se često javljaju oslobođeni vlastite kodificirane simboličke popudbine, postaju svojevrsni prazni označitelji koji uspostavljaju neki sasvim drugi modus religioznosti, nekog 'slobodnog boga', otrgnutog od institucije.  Bog je tretiran kao prapočelo, gotovo gnostički, kao odsutno ishodište. Je li riječ o 'kraljevskoj metafori'; sveobuhvatnoj jezičnoj mogućnosti, kako kaže Dragojević, 'riječi teškoj od drugih riječi'?

Ne bih rekla da se u mene radi o gnostičkom utjecaju, o Bogu kao odsutnom ishodištu ili nekakvim praznim označiteljima i 'kraljevskim metaforama'. Dapače, kao umjetnicu intrigira me konkretan svijet autentičnog, evanđeoskog kršćanstva i većina je mojih stihova gusto prožeta biblijskim referencama, parafrazama, citatima, imenima, toponimima, ali ne i kasnocrkvenim imaginarijem. Iako volim kazalište, u vjerskom životu me ne privlači teatralnost i ritualnost, te suvišak preozbiljnih lutaka, recitala i pozlaćenih rekvizita. U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan i na trećem nebu i u svakodnevnom ljudskom iskustvu i pritom daleko ranjiviji od čovjeka. Rekla bih, istovremeno je najkrhkije i najsnažnije postojeće biće. Osobito me nadahnjuje pretkonstantinovsko doba Crkve, te reformacija i njezini današnji vrlo živahni oblici.

Protagonist je demijurg; on nas stalno podsjeća da je mogao stvoriti i nešto drugo, posve drukčiji jezik, posve drukčiji život, posve drukčiju glad. No bi li, pomalo uopćeno, on to zaista mogao? Bi li, pod uvjetom da je zaista rekao nešto drugo još uvijek bila riječ o istom ishodištu, istom subjektu? Ne podliježe li subjekt određen granicama svog jezika i svojevrsnoj liminalnosti zbira vlastitih iskaza?

Ovo je pjesma ogorčenosti na vlastite genotipske zadanosti, na set navodno suvišnih talenata, bijesa na suhi knjiški život koji podrazumijeva kretanje u najviše dvije dimenzije, dok se svuda uokolo razlijeva goli život i sve pršti od ljudskoga elektriciteta. Osim toga, konkretan svijet i život protagonistkinje ove pjesme svojevoljno je sužen na vlastiti lik, ali i determiniran svojom za današnje prilike beskorisnom žlijezdom koja izlučuje hormone gladi za pisanjem. Dakle, protagonist je i žrtva svijeta i vlastiti krvnik. Možda je istina je da bi subjekta pjesme posve nestalo u tom nekom drukčijem jeziku, i u drukčijoj gladi. Ali on o tome ne razmišlja, vidi samo toljagu- knjigu nad glavom.

Bogu se, ali i protagonistu-kao-demijurgu, pripisuje mogućnost stvaranja iz ničega. Stavimo li, za sad, bogove u zagrade, nije li tu u poeziji, uslijed isključivosti njezina medija, jednostavno nemoguće?

Iako sam jednu od autoironičnih pjesama iz ove zbirke započela tom poznatom frazom stavljajući je u kontekst sebe i pustoga tramvaja, ne slažem se s tom općeprihvaćenom formulom Božjeg stvaranja iz ničega, kao i bilokakvog stvaranja iz ničega. Po Bibliji Bog stvara riječju iz nevidljivoga, a pjesnik stvara, između ostalog, iz cijelog velikog bazena književnog kolektivnog svjesnog / nesvjesnog. Na neki je način sve već odavna napisano, i neko je dobro rekao da je razlika između dobrih i loših pisaca što loši imitiraju, a dobri kradu. To što, ruku na srce, stojimo na ramenima divova ne znači da s njih trebamo i sići.

Kroz knjigu se također provlači motiv majčinstva, rađanja kao razdvajanja, obostrano traumatskog iskustva. Jedna je pjesma posvećena Sv. Pavlu i dr. Freudu. 'U usijanoj peći', reći ćeš, samo Bog ne izgara, a jedino nedjeljivo (i istovremeno, paradoksalno, beskonačno djeljivo) jest zajednička kocka šećera, bezuvjetna ljubav Kristova...

Čini mi se da je rađanje osobita vrsta davanja, koje ne prestaje kada je sam čin fizički okončan. To znači nikada ne posjedovati biće koje se rodilo. Priznavati mu autonomiju, ali i bliskost i na neki se način stalno razdvajati od njega. Zanimljivo je da je tjelesno rađanje privilegija samo nekih bića, i silno mi je drago što pripadam razredu tih privilegiranih zvanih žene (i još kojekako). Budući da bih za ovoga života silno voljela iskusiti tu užasavajuću i predivnu avanturu, to se reflektira u nekim uspjelijim pjesmama (napr. 'Tople peći') kroz više ciklusa. Dok pjesma posvećena Pavlu i Freudu govori o mom doživljaju one magnetične žudnje tijela za kaznom i smrću, o kojoj Pavao govori u poslanici Rimljanima, a Freud ju je mnogo kasnije nazvao tanatosom. Tanatos je ta crna baklava iz naslova pjesme. A ovi fragmenti stihova koje si naveo  pokušavaju ilustrirati božanski paradoks jedne od uzbudljivih zgoda iz knjige proroka Danijela sa hrabrim dečkima Šadrakom, Mešakom i Abed Negom koji ležerno šeću po utrobi užarene peći vjerojatno se još i smrzavajući. I posljednji citirani stihovi – beskrajno obnavljajuća rubikova kocka šećera ...

Dugo se vremena baviš amaterskim kazalištem i kazališnom pedagogijom. U međuvremenu stigneš i pisati prozu, nedavno je objavljena tvoja prva knjiga kratkih priča. Što se u svim tim procesima zbiva? Iskustvo kazališta? Dolazi li do 'pomutnje žanrova'?

Ako je to sreća, imam tu sreću da sam žanrovski znatiželjna. Kazalište me čak mnogo ranije privuklo od pisanja, zapravo sve do dvadesete bila sam uvjerena da ću postati glumica. Kad me nisu primili na Akademiju upustila sam se u redateljski rad s različitim studentskim skupinama i s njima ostala. To je strast koju je poznavao i Lorca. U izražavanju ideja zabavno je promatrati mogućnosti i granice nekog umjetničkog medija. A ponekad se i prevariti oko toga! Nedavno mi je izašla u nakladničkoj kući Aora i zbirka kratkih proza Kičma, a pišem i roman o tjelesnosti riječi. U svim tim procesima najčešće ne dolazi do pomutnje žanrova, upravo suprotno, zbiva se korisno nadopunjavanje. Onaj dio scenske ideje koji ne uspijevam u punini izraziti na daskama pokušam zaskočiti na papiru i obrnuto. Nedavno sam svoju u Večernjaku nagrađenu priču o opasnom prijateljstvu 'Ženski zatvor' adaptirala za kazalište i režirala pod aluzivnim naslovom Poljubac sestre pauka. Priča nije ni do koljena predstavi. Čini mi se da sam sinergijom različitih scenskih sredstava uspjela reći više na tu temu nego tisućama slova crno na bijelo. Sva ona melodična, zagasita tjeskoba koja se nije mogla do kraja dočarati prozom zaživjela je u kazalištu.

I, za kraj, što trenutno čitaš? Čemu se vraćaš? S kojim si piscima i kojim knjigama otkrila književnost 's velikim K'? Griješim li ako kažem da je Vulgata zaista tvoja Biblija, ishodište svijeta i teksta? Griješimo li, uostalom, uopće?

Čitam svakodnevno, kao da je knjiga nešto što je neophodno za rad moga organizma. No zbog toga sam ponekad pohlepna i površna čitačica. Trenutno čitam nekoliko novijih domaćih romana, među njima bih izdvojila Udruženje za mravlje igre Kristijana Vujičića. S vremena na vrijeme se navratim svojoj staroj prijateljici, zbirci pjesama Antologija Spoon Rivera Edgara Lee Mastersa (koju sam 2002. postavila i na scenu Knap). Tu su i briljantni eseji Pravovjerje majstora paradoksa G.K. Chestertona. Što se Vulgate tiče nisi u pravu, moja Biblija nije Vulgata jer, osim što je neke njezine dijelove marni Jeronim prevodio u silnoj žurbi, sadrži i deuterokanonske knjige. Ali u pravu si kada pretpostavljaš da je Biblija ishodište moga svijeta i teksta, ona je za mene hologramska encikopedija istinâ i vječito suvremena književnost. (Pogledaj samo Propovjednika!) Pitam se zašto me na kraju pitaš griješimo li. Ali naravno da griješimo, na sto načina, i skroz nesvjesno i prokleto proračunato. S vremena na vrijeme je svatko od nas istinski zao i sitan. Čak i strogi apostol Jakov u svojoj poetičnoj poslanici popustljivo priznaje: "Uistinu svi često griješimo." Mislim da nije toliki grijeh griješiti, već kad čovjeka savršeno boli đon što bi s tom gorkom činjenicom. 

Razgovarao Marko Pogačar

Dorta Jagić rođena je 6.11.1974. u Sinju. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (filozofija i religijska kultura). Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Od 1999. bavi se amaterski kazališnom pedagogijom i režijom.

Objavila je knjige: Plahta preko glave, pjesme, 1999. Tamagochi mi je umro na rukama, pjesme, 2001. Ðavo i usidjelica, pjesme, 2003. Kalodont, drama, 2003., Kvadratura duge, pjesme, 2007. i Kičma, priče, 2009. Nagrađivana je i prevođena.

Izbor pjesama Dorte Jagić pročitajte u Zadaćnici.