Paučina: Važno je zvati se Marko, Odlomci u njegovu mozgu sve brže divljaju, Uskoro povratak u fuck-off kuću punu fuck-off knjiga

S tribina dopire žamor prije utakmice. U mojoj glavi nejasne misli i sve začudnija brzina. Bezbrojne slike i razni čudni sadržaji (doživljaji, osjećaji, misli, pitanja i nepotpuni odgovori, sjećanja, informacije, odlomci raznih razgovora…) moje kratke tridesetogodišnje prošlosti, zapravo dvadesetpetogodišnje jer se prvih pet godina i ne sjećam, sve brže i sve luđe vrte se u mozgu, miješaju se i stapaju u jednu zakovitlanu cjelinu. Tu se najednom guraju mnogi odlomci odgledanih filmova; od kojekuda napabirčeni beznačajni podaci; svakojaka pitanja na koja nikada nisam dobio odgovor; banalne informacije; francuski crni val i ogromna ozonska rupa nad Antarktikom; dvije priče iz davnine: Kako je Potjeh tražio istinu, priča koju je napisala prelijepa majka šestoro djece Ivana Brlić-Mažuranić i Rashōmon, priča koju je napisao prelijepi mladić komplicirane psihe Akutagawa Ryūnosuke; čudne i nevjerojatne činjenice, na primjer ona da rajčicu uvozimo iz Makedonije, a imamo je sasvim dovoljno i u Hrvatskoj; kulturni skandali, recimo onaj koji je u zajednici filmaša izazvala jedna filmska kritika bez prave argumentacije i bez prave želje da se taj i taj film promotri samo kao film, a ne samo kao film tog i tog autora; svečano, ali sablasno rasvijetljeno nebo nad Zagrebom prije mogućeg bacanja bombi; odlasci s tatom u podrum za vrijeme uzbuna zbog zračnih i općih opasnosti apokaliptične 1991. kad je u Hrvatskoj bjesnio rat, ali i osjećaj sreće zbog toga što su ti odlasci bili nepotrebni jer se Željezničkoj koloniji (bez obzira na obližnju kasarnu na Borongaju u kojoj su bili smješteni vojnici tada već neprijateljske Jugoslavenske narodne armije) nije ponovila veljača 1944. kad je na fašnik za vrijeme savezničkog bombardiranja aerodroma na Borongaju stradala tipična željezničarska kuća u kojoj je živio moj djed Juraj Globan, zvan Jura, koji je poslije bio prisiljen izgraditi novu kuću; tvrdokorne rasističke predrasude bijelaca o crncima i Romima, to jest Ciganima, ili Cigićima, kako ih zovu moji vršnjaci u četvrti Maksimir, čije je indijsko porijeklo po svemu sudeći posve neupitno; nadasve napeta alternativna medicina i terapija čajem, pogledima, travama, dodirima i mastima u Samoboru, koju za malu nadoknadu u stihovima primjenjuje privlačna punašna pjesnikinja bez inspiracije; uznemirujući noćni i dnevni snovi koji se, nasreću, nikada neće obistiniti; neobično uporna, žestoka, svakodnevna nevina maštanja o novom crvenom džemperu s plitkim V-izrezom; napredni i obrazovani simple & smart pristup čitanju, za sada rijedak u cijelom svijetu, a najrjeđi u Hrvatskoj; talijanski neorealizam i prvoklasni restorani koji niču na sve strane; bivša zagrebačka kina nazvana po planinama s područja ex-Jugoslavije; gimnazijska ljubavna histerija ljupke djevojke Mateje koja je u međuvremenu postala poznata glumica i koja je nedavno, ''pa makar je sad, evo ovaj čas, napale sve hrvatske feministkinje'', hrabro i otvoreno izjavila za jedan zagrebački feministički časopis da uopće nema potrebu biti ''dežurna feministkinja'' jer je ona cijeli svoj život okružena posve normalnim muškarcima koji je ni na koji način nikada ne ugrožavaju i pred kojima ne mora braniti svoju ženskost; avangardna poezija u područjima planeta u kojima više nije moguć nikakav razvoj, a kamoli razvoj poezije (otkud mi sad ovo?!); uvid u specifičnu arhitekturu zagrebačke Željezničke kolonije u četvrti Maksimir; punk glazba koju sam nekada volio, pa i sada je ponekad volim, a bio sam, uostalom, i umjereni simpatizer pankera u gimnaziji; čudna, tajnovita i zabrinjavajuća nemogućnost pobuđivanja istinskog estetskog užitka, pa čak i najboljim stvarima, u ljudima hladnog, proračunatog i nervoznog karaktera; Masanobu Fukuoka i alternativna poljoprivreda u Japanu bez kemijskog silovanja tla; art filmovi i trash filmovi; patološki debeli taksist; raznorazni filmovi A-produkcije i B-produkcije; siromašni i ofucani kradljivci biciklā; očaranost neobrazovanih, poluobrazovanih i obrazovanih ljudi banalnim i sve banalnijim zabavama; slatki noćni život; turbofolk glazba; zbrkana povijest margarina; imbecilna ili nespretna novinarska pitanja u novinama, na radiju i televiziji, na koja sugovornici odgovaraju uglavnom nespretno; sve moje reklame i reklamni džinglovi koji ostavljaju gorak okus promašene, ništavne, prolazne urbane egzistencije koja se guši u vlastitom smeću i površnosti; tužna sjećanja na nekadašnja znanja o kojima sada ne znam ništa ili znam vrlo malo, te stoga istodobna ljutnja na sebe i osjećaj krivnje zbog brzine kopnjenja obrazovanosti koju sam tako mukotrpno stjecao i stekao u studentskim danima, a zatim je lako izgubio; Cioranov cinizam izazvan ružnim, trivijalnim življenjem većine svjetske populacije, a osobito Parižana; neopravdana zagonetna nesklonost jednog likovnog kritičara prema apstraktnoj slici Mrkva samo zbog privatnog animoziteta prema autoru tog ulja na platnu (ovu mi je anegdotu ispričao Emil, a imena slikara koji je dobio negativnu kritiku više se ne sjećam); sveopća, žestoka, histerična jagma za pozicije i moć o kojoj mi je također pričao otac kad sam bio mali, a koju i ja sve češće posvuda zapažam, osobito otkad sam zaposlen na radiju; mnoge onespokojavajuće slike i fotografije; sve vidljiviji izostanak usporednog pristupa raznim ljudskim disciplinama i djelima; jedva zamisliva komparatistička rasprava o dodirnim točkama između Picassove Guernice iz 1937. i Campbellove paradajz juhe Andyja Warhola iz 1968., rasprava čiju je neopravdanost, nezamislivost pa i nemogućnost u jednom burnom razgovoru s Vandom istaknuo Emil, dok je Vanda tvrdila da je ta rasprava možda ipak vjerojatna, no svađa je izbjegnuta tako što su zajedno skuhali juhu od rajčice i kukuruzne žgance te tu crveno-žutu kombinaciju pojeli za ručak ismijavajući mogućnost svađe između njih dvoje; kontinuirani ''leptirići u trbuhu'' (taj izraz čuo sam prvi put od Tine) od onog jutra kad sam se u redakciji zaljubio u Tinu; dvadeseto stoljeće kao neki kolaž, kao neki šašavi Fellinijev panoptikum u ludoj vrtnji svijeta; burni početak dvadeset i prvog stoljeća kao sve brže i brže ponavljanje sumanutih grešaka iz prethodnog stoljeća; kratki odlomci vlastita života kao nagli, ali mutni bljeskovi iskorištenih toaletnih listića na kojima ću ipak, jednom, nikad ne znaš, Marko, možda nešto suvislo napisati; nepotpuni filmovi nakon žestokog alkoholiziranja s Tinom na moru prošlog srpnja; nedavno pročitani šašavi članak u dnevnim novinama o neobjašnjivo neopravdanom izostavljanju nekih radnika i njihovih kvalitetnih radova iz jedne antologije suvremene europske proizvodnje srebrnog čelika (autor članka nigdje nijednom riječju ne objašnjava što je to, zapravo, srebrni čelik!); intenzivni početak 21. stoljeća koji iznenađujuće podsjeća na kraj 20. stoljeća, koje je završilo zadnjim danom 2000. godine, a ne zadnjim danom 1999. godine na kojoj je inzistirala u elementarnu matematiku neupućena masa ljudi širom globusa pa su tako mnogi dvaput slavili ulazak u 21. stoljeće uz svesrdnu pomoć lukavih trgovaca. Sve je to još nekako i shvatljivo, to s masama, ali je teško shvatljivo da su i mnogi mediji, ne samo u Hrvatskoj, 1999. proglašavali zadnjom godinom 20. stoljeća pa sam tako na radiju s nekoliko tvrdih glava danima vodio veliku bitku za priznavanje 2000. godine kao zadnje godine 20. stoljeća. Zar to nije panično interesantno?! I tako dalje. U mojem mozgu je sve brža vrtnja zakovitlane cjeline sastavljene od poroznih komadića. Važno je zvati se Marko. Marko radi na radiju. Traka ponekad preskače, no uglavnom klizi potpuno cijela. Uistinu, mnogo je obojenih filmskih odlomaka, ali i odlomaka vlastita života. Puno je svih tih odlomaka i u drugim odlomcima. A mnogo je odlomaka i u odlomcima odlomaka (ovo nije tek neka igra riječi, nipošto, to je neugodno stanje u mojem sve bržem mozgu). A još je više raznih odlomaka u svim odlomcima odlomaka i dodatnih odlomaka u odlomcima odlomaka. Bez obzira na to što ponekad nekoliko trenutaka ne znam kako se točno zovem, ipak imam dobru memoriju, mjestimice čak fantastičnu memoriju. Pamtim uglavnom sasvim nepotrebne stvari, more bezvrijednih sitnica, ili stvari koje su me se jako dojmile, ali stvarno jako, a takvih je prilično malo. Važno je zvati se Marko.

***

Ulazi u taksi kao mjesečar. Prvi put u životu udario je ženu. U ruci drži upaljenu cigaretu. Debeli taksist upozorava ga da se u njegovu autu ne puši. Žestoko povuče dim, zatim ga polako ispuše i baci opušak u otvor kanalizacije. Opušak pada pokraj ljudske glave. To je dakle taj višak stvarnosti. Situacija se očito pogoršava, njegova svijest divlje vibrira, proljetno nebo je kristalno jasno, bole ga oči od slika visoke rezolucije. Možda je to od stresa pa bogatije opaža svijet. Iz otvora kanalizacije držeći se za željezne rešetke smije mu se krvava Tina Globan. Na njezinoj glavi nepomično stoji oguljena mandarina. Tina je predstavnica sveopće svjetske nečistoće. Ona pravi ružne grimase, žestoko zastupa kanalizaciju. On ima osjećaj kao da se sve ovo događa nekome drugome. Kao da on nije on. Kao da Marko nije Marko, kao da je Marko netko drugi, a on ga iz prikrajka promatra. Kada taksistu izgovara svoju adresu, svoju jedinu pravu adresu, misli on u sebi, glas mu poprima svečani uznositi ton neprimjeren situaciji. To je adresa raja, adresa njegove uredne sobe s malom terasom u potkrovlju obiteljske kuće na Željezničkoj koloniji, sagrađene od crvene cigle na solidnim betonskim temeljima; to je adresa čvrste i prostrane fuck-off kuće, kako je ne bez razloga zove duhovita profesorica engleskog jezika Vanda Leboš, intimna prijateljica njegova oca. A ta njegova soba nije patološki uredna, ona je samo uredna. U toj sobi ima puno knjiga, puno knjiga za razliku od malo knjiga u prostoru u kojem je dosad boravio skoro sedam godina kao, čini mu se, privremeni namjernik izgubljen u prostoru i vremenu. I te knjige u njegovoj sobi nisu popularne knjige, to su stvarno dobre fuck-off knjige koje ne mogu postati popularne i koje je za vrijeme studija kupovao trošeći na njih dvije trećine džeparca, a samo trećinu džeparca na cigarete, piće i koncerte. Otkad se preselio k Tini nije zanemario kupnju novih dobrih knjiga, ali, što je čudno, uvijek kad bi išao u posjet tati na Koloniju odnosio bi te knjige u svoju sobu u potkrovlju, a samo neke od njih, neophodne iz ovih ili onih razloga, zadržao je u Tininom stanu. Čudno, čudno! Da puno ne pričamo o tome da je on često zaradio neki novac radeći sezonske poslove za vrijeme studija i od tog novca također kupovao fuck-off knjige, knjige koje su stanovitoj osobi dosadne, halo, pazi ovamo, dosadne! Malo mu se vrti od slika visoke rezolucije…

***

Otac mu je izradio čvrste police za knjige na tri zida njegove sobe, na tri zida, majstore i čovječe!, i to police od poda do stropa. Materijal za police kupljen je novcem koji je on zaradio, da se razumijemo! On je pomagao starom u tom poslu, a police je obojio bojom mahagonija. Te police su prepune knjiga pa njegova soba ima neku, kako da se izrazi, ima neku univerzalnu, uvijek suvremenu toplinu. Ta toplina, kako se kaže, prenosi se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, a u njegovoj sobi prenosi se čak i na stari sivi kompjutor na radnom stolu, njegov prvi kompjutor koji je kupio prije desetak godina kad se upisao na fakultet. To je soba o kojoj je riječ u ovoj drami nedjeljne vožnje taksijem dok mu svijest brzo posvuda pluta, a glava mu se rasprskava od prejasnih slika visoke rezolucije; to su one neodoljive slike predmeta ljubavi koje zaljubljenika raspamećuju svojom ljepotom. Ta soba ima i štih takozvanog umjetničkog nereda, iako u njoj nikada nije živio umjetnik, već samo student koji je iz čiste lijenosti godinu dana prije diplome prekinuo studij komparativne književnosti i filozofije, zaposlio se na radiju i potom oženio. Oženio je, sada to vidi, svoju tjelesnu žudnju, oženio je svijet koji nikada neće zaista sresti, koji ne može sresti pa da s njim živi i stotinu godina u zajedničkom prljavom kućanstvu. E, a stvaralac živi u prizemlju, zove se Emil Globan i nije neuredan, i nikad nije bio neuredan, čak ni u mladosti kad je bio hipi, čak ni u vrijeme kad je bio član jedne hipijevske komune. To samo znači, bez obzira na to što o tome misli Tina opterećena predrasudama i stereotipima, da ipak postoje umjetnici koji nisu neuredni.

Milko Valent

(nastavit će se...)