Paučina: Jebi se pa rasti!, Poludjeti ili ne!, Mobiteli su još uvijek preskupi, Razbijanje radne fotelje, Agatina ideja o igranju nogometa

Hoće li poludjeti odmah ili malo kasnije? Ako već nije. U nevjerici po treći put čita Markov SMS, a pogled najdulje zadržava na zadnjoj rečenici: 'I znas sto: jebi se pa rasti!' Tako je napisao. Ovaj dan baš i nije njezin dan. Smisao za humor koji je oduvijek imala negdje se najednom izgubio. Zamahne rukom u namjeri da baci mobitel u zid, da ga razbije i tako barem malo razgali ranjenu dušu, ali u istom trenu odustane, što je dokaz da još nije dovoljno pijana ili dovoljno ranjena, i da je jadna, bijedna i proračunata, čak i u vlastitoj nesreći. Dok joj je ruka s mobitelom još bila u zraku sjetila se, vidi ti kukavice!, visine svoje plaće na radiju, rate za Peugeot te ostalih mjesečnih izdataka i shvatila da si ne može priuštiti ni jedno obično razbijanje telefona primjereno situaciji. To razbijanje stajalo bi je otprilike tisuću kuna jer joj na radiju ne bi mogli ili ne bi htjeli omogućiti još jedan besplatni, službeni mobitel. Sjetila se i kolegice Marije Bodalec koja joj je nedavno sasvim ozbiljno rekla da si može priuštiti samo dva mobitela godišnje ako zbog nečega poludi i poželi razbiti nešto što joj je odmah pri ruci. Eto, a ona si ne može priuštiti ni jedan jedini pa tako ne može biti u trendu histeričnih razbijanja mobitela o zid i ostale čvrste površine. Postoji još i dodatni, prilično velik problem. Osim privatnih telefonskih brojeva u njezinu su mobitelu memorirani i brojevi političara, biznismena, estradnih zvijezda i zvjezdica, umjetnika i sportaša koje bi morala ponovno danima skupljati jer ih još nema ni u kompjutoru, u onom nepotpunom fajlu Javne face, ni zapisane rukom na njezinu najsigurnijem rezervnom mjestu: u običnom plavom notesu. Mora uskoro prepisati te brojeve, i u kompjutor i u notes. To govori već nekoliko mjeseci, najmanje četiri.

Gadi se sama sebi zbog toga što nije u stanju baciti mobitel u zid. Zar čak ni mobitel ne može razbiti o zid? Zar ni vlastitu dramu ne može imati? Zar ni vlastitu nesreću ne može proživjeti dostojanstveno i divlje? E, pa sad joj je stvarno dosta! Osjeti navalu ljutnje i snage. Umjesto da razbije mobitel ode ravno u radnu sobu, čvrsto obuhvati rukama laganu Markovu radnu fotelju s kotačićima, digne je i divljački udara njome o pod, a zatim i o Markov radni stol vičući uzastopce istu čudnu rečenicu: 'E, neće to samo tako proći, najdraži!' Polugola žena razbija namještaj. Žena koja bi željela biti cjelovita osoba, a nije. Nije još, ali bit će, tako joj budućeg djeteta! Bit će, tako joj buduće djece! Nejasna misao o pokušaju vraćanja Marka u toplo krilo zajedničkog kućanstva naseli joj se u mozgu pa nastavi još većom žestinom razbijati nedužnu fotelju. 'Kako ga vratiti?', 'Na koji način spasiti brak?', 'Kako vratiti Marka?', odjekivala su pitanja u njezinoj glavi sa svakim, sve žešćim udarcem. Mjehurići bijele sline pomiješani s pjenom pojave se u kutovima njezinih usana. Obliže ih jezikom i proguta te nastavi udarati foteljom sve jače i jače.

Kad je zaključila da je ipak djelomično razbila fotelju, zadihana ode po bocu, otpije nekoliko gutljaja vina, obriše nadlanicom usta i odluči malo razmisliti o svojoj situaciji. A da o tome razmišlja uz neki fini koktel u 'Sedmici' ili u 'Dobrom zvuku'? Pa ona je fakat izvan sebe! U redu, to su dobri lokali s blagom crtom dekadencije, onako europski ofucani, ispunjeni dimom, oskudnim svjetlom i dobrom glazbom, ali oni nipošto nisu mjesta za ozbiljno razmišljanje. Ne samo zbog buke i glazbe nego i zbog znanaca koje bi tamo sigurno srela. Ne, danas joj nije do masovnih druženja, iako osjeća potrebu da s nekim podijeli svoj jad. I onda se sjeti Agate, svoje najbolje prijateljice. Pronađe njezin broj u mobitelu i pritisne tipku idući prema ormaru s odjećom. Javi se Agata. Hvatajući zrak zadihana joj histerično objasni o čemu se radi. Da, kaže Agata, doći će otprilike za pola sata, samo da osuši kosu i da se spremi. Smiri se, ohladi se, uzmi tabletu za smirenje, nije to ništa strašno, i mene su ljudi zlostavljali i ostavljali, o da, itekako, samo polako, smanji vino, napravi jaku kavu za nas, pusa!

Dobra Agata, prava prijateljica, jedna od rijetkih, u stvari jedina kojoj se mogla potpuno povjeriti. Agata, najbolje lijevo krilo u timu ženskoga nogometnog kluba u kojem su zajedno igrale nogomet dok su bile na trećoj godini novinarstva. Naravno, bila je to Agatina ideja. Agata Šoštarić je već u gimnaziji pokazivala sklonost prema naprednim idejama, ali i čudnu sklonost prema onim bizarnim; voljela je punk-glazbu i vino, a hobiji su joj bili streljaštvo i origami. Kakva kombinacija! Povrh svega bila je uvijek odlična učenica bez obzira na svu silu željeza koje je nosila na sebi. A kad su se zajedno upisale na novinarstvo, jedine iz njihova razreda, Agata je nastavila sa svojim 'morskim idejama' i, što je najzanimljivije, te je ideje najčešće i ostvarila. Njezina ideja o nezavisnom studentskom magazinu, mjesečniku, koju je iznijela uz gorki pelinkovac u 'Paliću', ostvarila se prilično brzo. S obzirom na to da su njih dvije studirale u vrijeme kad je Hrvatska bila u ratu, Agata se angažirala i u kritici inozemnih medija koji su pisali o situaciji u Hrvatskoj pa je pisala kratke prigodne tekstove za jedan mali antiratni časopis; sudjelovala je svojim žestokim tekstom i u antiratnom tematskom bloku, a usput je pristupila nekim nevladinim organizacijama, uglavnom civilnim i ženskim udrugama, te je i tamo bila aktivna; čak je na fakultetu pokušala osnovati literarnu grupu čiji bi članovi samo komentirali pročitane knjige, ali je odaziv bio vrlo slab pa je na kraju odustala, činilo se da u to ratno doba nitko ništa ne čita osim novina; dvije godine pokušavala je okupiti žensku studentsku grupu za rekreativno i alpsko penjanje namjeravajući je nakon jednogodišnjih priprema povesti na Mount Everest, ali u tome nije uspjela; pokušavala je pokrenuti studentsku radiostanicu na njihovu fakultetu, koja je napokon ipak zaživjela, ali tek nakon što su njih dvije diplomirale, i tako dalje, i tako dalje, teško je prisjetiti se svih Agatinih aktivnosti i ideja. Tako ju je jednog jutra, između predavanja, u 'Paliću' na kavi pitala želi li se zajedno s njom upisati u klub i igrati nogomet. Ideja je, jasno, bila totalno šašava kao, uostalom, i ona ideja o penjanju na Mount Everest, koju je ona odbila, naravno, jer se nije željela penjati ni na običnu, najobičniju planinu, recimo na obližnju Medvednicu. Ali ovo s nogometom, k vragu, zašto ne, ionako se nikad nije ozbiljno bavila nijednim sportom. Pristala je možda zbog toga jer je kao djevojčica jako voljela s tatom igrati stolni nogomet u lunaparku pa je uz baku, strastvenu ljubiteljicu nogometa i košarke, zavoljela usput i pravi nogomet postavši simpatizerka Nogometnog kluba Dinamo. A možda je pristala, većim dijelom, i zbog toga što je neko vrijeme bila zaljubljena u dečka iz gimnazije koji je pripadao navijačkoj skupini Bad Blue Boys, najvećoj skupini pravovjernih i najžešćih Dinamovih navijača.

Ostalo je povijest. Agata Šoštarić i Tina Puršić. Agata i ona. Ulazak u svijet s nepravom podcijenjenog ženskog nogometa, u znojni svijet dresova, trenirki, kopački, potkoljeničnih štitnika, steznika za gležnjeve, debelih čarapa do koljena ili štucni; treninzi najmanje triput tjedno, ozljede, znoj, umor, upale mišića, utakmice, a sve je to trebalo uskladiti s predavanjima na fakultetu. Dinamično razdoblje, ludilo sportske aktivnosti. Činilo joj se kao da dani imaju više od 24 sata. Vera se isprva malo nećkala i neodlučno vrtjela u zraku svoju Diners karticu, ali i njoj se na kraju dopala ideja da njezina kći želi ozbiljno igrati nogomet, dakle gotovo profesionalno, pa je s iznimkom dresa, koji je Tina dobila u klubu, kupila svu potrebnu opremu za ambicioznu, novopečenu sportašicu Tinu. Veri je bilo drago i zbog toga što je i ona pomalo sportašica jer se u slobodno vrijeme rekreativno bavi nekom od borilačkih vještina. Nekada je to bio wing chun, a sada aikido.

Milko Valent

(nastavlja se)