Paučina: Emil voli Deep Purple, najviše pjesmu 'Smoke on the Water', a Joey Skaggs kaže: ''Većina ljudi ili nema smisao za humor ili je nepismena.''

Slike su i dalje oštre, ali više nisu unakažene iluzijama i varkama iako i dalje brzo promiču smućujući ga svojom uznemirujućom jasnoćom. Sad umjesto Tinine glave s oguljenom mandarinom u otvoru kanalizacije vidi izvan kanalizacije dugokosog Emila Globana njegovane guste brade, vidi ga tako živo kao da pred njim stoji. To je njegov otac. On ga voli. On je jedini od svojih vršnjaka za kojega zna da stvarno voli oca. Lijepo je ovo nedjeljno, proljetno, sunčano popodne. Moderno je biti u sukobu s ocem i obratno, moderno je biti u sukobu s djecom. A to je, skromno misli on, moderno oduvijek. Mnogi idioti, ta čemu tako gruba riječ!, mnogi ljudi tvrde da taj sukob traje od vremena onog preplanulog mediteranskog momka, antičkog Edipa. Taj sukob je prilično tajnovit, možda biološke, odnosno spolne naravi, možda i one ekonomske, a možda je čak kombinacija svih tih elemenata, i taj sukob traje od zore vremena, vjerojatno i više od sto tisuća godina, a ne od nekog tamo Edipa koji je možda živio tek prije nekoliko tisuća godina. Ali postoje iznimke od tog pravila koje potvrđuju pravilo. E, pa Emil i on su iznimke. On ne želi da njegov otac što prije umre kako bi on što prije postao vlasnik prostrane fuck-off kuće i ostalih nekretnina. On je sasvim zadovoljan i prostranom sobom u potkrovlju te malom terasom u produžetku. On želi da mu otac živi što dulje i što zdravije. Oni se katkada ne slažu u nekim stvarima, ali nikada nisu bili u pravom sukobu. Naravno, ne računa se njegov dječji period do sedme godine i period puberteta, jer on je u tim periodima bio svaki dan u sukobu sa svakim, a najviše sa samim sobom. Povrh svega, bio je tada i jako zbunjen, a to najbolje dokazuje činjenica što se u drugom periodu, pri kraju puberteta, zaljubio u sve djevojke iz razreda osim u neurotičnu Mateju, koja se zaljubila u njega, pišući im strastvena, neobuzdana pisma koja nikada nije poslao pa sada, što će, mora sa stidom zaključiti da je bio kukavica. Dobro, on priznaje čak i to da je ne samo bio nego da je i ostao kukavica, obični slabić, što današnji događaj s Tinom najbolje ilustrira budući da samo kukavice tuku slabije od sebe.

***

Emil i Marko. Da, oni su iznimke. On voli Emila, a koliko može procijeniti, i Emil voli njega. Emil je skroz u redu. On je bivši hipi, on je uspravna, opuštena i dostojanstvena pojava u plavom džinsu i smeđim kaubojskim čizmama, pojava duge prosijede kose oblikovane u tanku pletenicu. On je na neki svoj način i ostao hipi unatoč svemu što se u međuvremenu dogodilo; on je čovjek koji je aktivno doživio borbenu '68. godinu, ali rijetko govori o njoj; on je hipi koji nikad nije odustao od ideala svoje mladosti, iako su oni odavno srušeni; on je čovjek koji čak nije odustao ni od mladosti; on je čovjek koji sluša tišinu i voli zvukove prirode. Tvrdi da je tišina prilično glasna, a da je cvrkut ptica vrsna glazba. Ipak, on voli sve glazbene forme i povremeno ih, onako usput, sluša dok radi, a u trenucima rijetkih opuštanja sluša Boba Dylana, Joan Baez, Leonarda Cohena, Toma Waitsa, reggae glazbu i rock grupe Deep Purple, Velvet Underground, Majke i Azru. Najviše voli pjesmu Smoke on the Water grupe Deep Purple s albuma Machine Head, jednim dijelom i zbog toga jer su mama i Emil začeli njega uz tu pjesmu u veselim hipijevskim noćima u amsterdamskom Vondelparku. U proljeće te godine, kaže Emil, album je pušten u prodaju, a već do početka lipnja, kada su Emil i mama boravili u Amsterdamu, svi obožavatelji grupe Deep Purple već su slušali taj album dan i noć, najviše Smoke on the Water uz čiji poznati riff je i on začet u tijesnoj crvenoj vreći za spavanje. Da mi je samo znati koliko je djece začeto tog lipnja u Nizozemskoj uz tu pjesmu, rekao je jednom Emil smiješeći se vragolasto. Emil jako voli i pjesme No Woman No Cry Boba Marleyja, I'll Be Your Mirror Lou Reeda (koju izvodi Nico u koju je bio zaljubljen dva mjeseca), Vrijeme je da se krene Gorana Barea i čudnu Distant karmu Branimira Johnnyja Štulića. Iz ove zadnje pjesme, kaže Emil, jako ga krijepe četiri stiha, iako ne zna što zapravo znače: ''kuda idu ljudske snage/kamo bježe guzice/ako si u kremenadli/nisi za kobasice.''  Također, Emil tvrdi da je pravi rock'n'roll mrtav, ali ne i za njega jer ga on može osjetiti čak i u ta dva Štulićeva stiha koja ne razumije. Emil ima zanimljiv osjećaj za humor, voli i onaj crni i onaj drugi, valjda bezbojni, a voli se našaliti i na svoj račun. Čovjek koji se zna šaliti na vlastiti račun jest velik čovjek. Takvih je malo. Dobro kaže Joey Skaggs: ''Većina ljudi ili nema smisao za humor ili je nepismena.''

***

Lelujanje u glavi, vrti mu se… Inače nedjelje baš i ne voli puno, osobito otkad je s Tinom, ali ova nedjelja mu je najednom stvarno draga i lijepa. Osjeća se slobodno i u isto vrijeme kao netko tko je prebolio tešku gripu ili virozu. Da, on voli Emila. Emil se mirno kreće, bez naglih i nervoznih pokreta obavlja sve svoje poslove. U ovome svijetu užurbanih i nervoznih ljudi nužno izgleda kao mudrac. Čak i kad trči, čini se kao da ne trči, tako skladno obavlja radnju trčanja. Bez obzira na to što je povučen i pomalo distanciran, u kvartu ga svi poštuju i vole. Srdačno ga pozdravljaju. Prije trideset godina situacija je bila bitno drugačija. Zbog duge kose. Nekada su ljudi u cijeloj Europi, osobito stariji ljudi, bili protiv duge kose. U to sada nije potrebno dublje ulaziti. Nedjelja je. Proljeće je. Dan je opasno lijep.

***

Dan je stvarno lijep, dan je pun opasne slobode… Emil rijetko vozi auto, samo kad je neka prijeka potreba ili kad mu se negdje jako žuri; on radije vozi bicikl, svaki dan najmanje deset minuta, s iznimkom subote kad biciklistička tura traje i po dva sata. Usput ode na plac u susjedstvu, na tu zgodnu malu tržnicu u kvartu, i kupi voće i povrće, a dok kupuje okrzne oštrim kiparskim pogledom i pupak konobarice u ''Snoopyju'' i naziv kafića s čudnim osjećajem da je negdje ili u Engleskoj ili u Americi, jer sve više trgovina i ugostiteljskih lokala u Zagrebu ima engleske nazive. Ali vratimo se pupku, kaže mu Emil; kaže mu da se od svih mjesta na ljudskom tijelu najviše čudi pupku koji ga i erotski uzbuđuje, a ne samo likovno, pa možda i zbog toga njegova Vanda nosi one kratke izazovne topiće. Osim povrća i voća sve ostalo što je potrebno za kuću Emil kupi u malom dućanu koji se nalazi u blizini placa. Ponekad s nekim prijateljem ili znancem iz djetinjstva popije kavu u obližnjem kafiću ''Dinamo'' i kratko popriča s njim, najčešće o zgodama koje su se zbile dok su kao klinci igrali nogomet na travi pomoćnog igrališta iza južne tribine Dinamova stadiona i o prvim cigaretama u parku ispred dominikanskog samostana kad su kašljali kao manijaci privikavajući se na pogubnu naviku pušenja nikotina; ponekad popričaju i o lijepim kvartovskim djevojkama koje su voljeli u groznici puberteta praveći zbog njih bezbrojne gluposti. Subotom Emil i Vanda odlaze na dvosatne jutarnje vožnje Maksimirom kada u parku još nema posjetitelja i utrkuju se biciklima. Tako ostajemo pokretljivi i vitki, kaže Emil, i dodaje da je vitkost tijela znak velike mudrosti te da se vitkost nikako ne smije brkati s anoreksičnom ili bulimijskom mršavošću koja je, u stvari, stanje bolesno pretjerane vitkosti u kombinaciji s pogubnim nedostatkom intelekta. Za vrijeme utrke biciklima Emil i Vanda urlaju ili uzvikuju besmislene rečenice i u šali žestoko psuju jedno drugo. Tako oni, ili neartikulirano ili verbalno, izbacuju negativnu energiju ako je ima, a ako je nema tako čiste pluća od prašine i nikotina, kaže Emil. Tko izgubi utrku časti sokom ili bezalkoholnim pivom na Vidikovcu u Maksimiru (kad Vidikovac radi!) ili u nekom od onih malih lokala u Petrovoj ulici ili na Bukovačkoj cesti.

***

Sunce panično dobro sja, on je napokon slobodan, on više ne mora slušati halapljivo mljackanje, misli mu brzo i slobodno cirkuliraju proljetnim okruženjem, o da, o da, da… Emil uvijek kleše, rezbari ili nešto crta, najčešće, kako kaže, psihološke stripove koje još ne objavljuje; objavit će ih kad bude potpuno zadovoljan psihološkim stripom Ivan Iks protiv dosade na kojem već dugo radi i namjerava ga objaviti prvog. Emil nikada ne može točno objasniti što je to psihološki strip, ali on ga takvim osjeća i vidi; jedino što može reći jest da je Hugo Pratt, odnosno njegov Corto Maltese, utjecao na crtanje glave Ivana Iksa, njegova junaka, zapravo antijunaka, marljivog poštanskog službenika koji hrabra djela izvodi samo u svojoj mašti za vrijeme dosadnog radnog vremena u poštanskom uredu na jednom malom otoku u Jadranskom moru. Iako nije studirao na Akademiji likovnih umjetnosti, Emil je kiparstvo proglasio svojom  strukom. Studirao je sociologiju i filozofiju, ali nije diplomirao; po svemu sudeći i on ide očevim stopama pa je gotovo izvjesno da nitko od muških članova obitelji Globan nikada neće nešto diplomirati za razliku od njegove majke Maje koja je diplomirala sociologiju i povijest umjetnosti. Nakon jedanaest godina rada i pet samostalnih te sedam skupnih izložbi Emilu su napokon i službeno priznali tu struku, kiparstvo, primivši ga u Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti bez obzira na to što nema formalno likovno obrazovanje. Odavno je već od struke priznati umjetnik, ali budući da nije medijski probojan i marketinški ambiciozan nije ni osobito poznat, a kamoli popularan. On jednostavno prezire prekomjerna guranja, razna lobiranja, svaki pretjerani marketing ili stvaranje nekog vlastitog branda, česta pojavljivanja u javnosti i glamur, što je sve zajedno uvjet popularnosti i bolje prodaje umjetnina. Emil katkada i nešto piše, obično haiku pjesme, no najviše kleše, rezbari i crta. Jednom je na oveći kameni blok, inače predviđen za skulpturu, uklesao rimskom kapitalom svoj haiku koji je kao od šale smislio za nekoliko popodnevnih sati.

JA SAM MUŠKARAC
U ŽENI ČVRST PUPOLJAK
VJEČNO PROLJEĆE

Neobrađeni kameni blok s uklesanim haikuom, Emil je jednostavno nazvao Haiku i proglasio ga završenom skulpturom, završenim umjetničkim djelom. Taj, u velikoj mjeri eksperimentalni rad neki su galeristi čak htjeli kupiti, ali je Emil rekao da Haiku nije na prodaju jer da je to njegova autobiografska skulptura od koje se ne namjerava odvojiti dok živi. Tom izjavom Emil je izazvao opće čuđenje, a Vanda je u vezi s tim čuđenjem izrekla misao da je neotuđivo ljudsko pravo svakog čovjeka, pa dakle i umjetnika, da bude čudan. Emil je tu autobiografsku skulpturu postavio u vrtu-ateljeu iza kuće, gdje su i ostali kameni blokovi, netaknuti ili oni na kojima radi, i na nju svako popodne osim za kišnih i snježnih dana stavi šalicu s jakom crnom kavom. Tu i tamo otpije gutljaj kave dok kleše ''figure prolaznosti'', kako običava reći za svoje slobodne kiparske forme, zagledan pritom u smjeru stadiona Nogometnog kluba Dinamo koji se nalazi preko puta Zoološkog vrta u Maksimiru. Emil kaže da je ta bliska smještenost tek puka slučajnost, iako je teško othrvati se nekoj slutnji pa ne dovesti u vezu riku lavova i jelena te zavijanje vukova i pustinjskih kojota s navijanjem ljudi subotom kada se na stadionu igraju prvenstvene utakmice. Emil sa smiješkom potvrđuje da ta veza uistinu postoji, a sastoji se u jednostavnoj činjenici da su i jedni, i drugi, i treći i četvrti životinje iz razreda sisavaca, i da su jako gladni, i to svakodnevno. Ipak, čovjek je najgladnija od svih životinja, često ističe Emil, možda i zbog toga što jedini od sisavaca, i uopće od svih živih bića na planetu, posjeduje razum, ali i jezik kao nijansirani, visokorazvijeni sustav znakova koji je ujedno razum sâm ili je barem nužni alat razuma, odnosno uvjet nastanka razuma. No, čovjek je najgladnija životinja možda i zbog toga što također, jedini od svih bića na planetu, posjeduje mogućnost laganja, plakanja i smijanja, a to je sve zajedno (razum, jezik, laganje, smijeh i plač) doista paklena kombinacija koja izaziva najjaču glad, kombinacija koja potiče sve vrste i stupnjeve gladi, katkada i one pogubne. Njegov otac Emil uvijek se voli direktno i jasno izražavati, i baš zbog te jasnoće takvo je izražavanje ponekad nužno provokativno i naizgled paradoksalno. Emil kaže da svatko tko u ovom našem svijetu, koji je takav kakav jest, govori izravno, argumentirano, precizno i jasno, riskira osudu i napade, a usput se nepogrešivo izlaže riziku nerazumijevanja okoline, što je doista nevjerojatno. Od brojnih takvih primjera, slučajeva jasnog izražavanja i istovremenog nerazumijevanja okoline, Emilu je najinteresantniji onaj Charlesa Darwina. Zbog toga su, kaže Emil, u surovim i nepovoljnim vremenima (a takva su sva vremena, uključujući i naše vrijeme, od pojave jezika, razuma, plača i smijeha!) pametni, inteligentni, ali istovremeno plašljivi ljudi, kako bi spasili ili glavu ili ugled ili karijeru ili vlastito dostojanstvo, u svojoj beskrajnoj jezičnoj lukavosti razvili mutni jezik prividne jasnoće široko prihvatljivog, a nepreciznog izražavanja. Naravno, to hrabri ljudi poput Charlesa Darwina nisu radili… Emil jako voli nogomet, ali nikada ne ide na utakmice iako je njihova kuća udaljena samo tristotinjak metara od južne i istočne tribine Dinamova stadiona. On gleda nogomet uglavnom na televiziji, i to samo onda kad igra reprezentacija jer smatra da su domaće prvenstvene utakmice većinom lažirane.

Milko Valent

(nastavit će se...)