Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

U Miru je nemoguće ne zaljubiti se

Large img 20210122 wa0000 Mira Furlan u Booksi. Fotografija: Božidar Pavlović.
Petak
22.01.2021.

Upoznale smo se u mom kvartu. U zadarskom zaleđu, na festivalu Centra za mirovne studije, u Desničinom dvoru. Na moderatorskoj lutriji dobila sam jackpot, i vodila s njom razgovor o drami koju je pisala. Nije se vidjelo koliko sam nervozna i starstruck, svi su hvalabogu ionako gledali i slušali samo nju. Bistru, briljantnu, mudru, karizmatičnu i čarobnu – veću od najvećeg ekrana, širu od najšire pozornice. 

U Miru je bilo nemoguće ne zaljubiti se.

Da me u tome ipak pokuša spriječiti, sljedeće je večeri iz Zagreba stigla moja djevojka. 

– Miro, ovo je Marta... – otpočela sam, a ona me prekine, s iskrenim entuzijazmom: – To ti je kći?

– Ne, Miro, to mi je cura.

Bilo je silno zabavno gledati je kako se crveni i pokušava izvući iz tog neugodnjaka; valjda prvi put u životu glumački je podbacila. Kad su me ljudi poslije pitali kako to da smo Mira i ja frendice (i blago mi se, i neka crknem!), ja bih im ispričala ovu epizodu i zaključila da se Mira druži sa mnom iz krivnje, da se iskupi, i da mi je iz humanitarnih razloga odlučila postati prijateljica.

Ali onda se humanitarna akcija otela kontroli i postala mi je obitelj. 

Kroz pisma, susrete, kazalište, razmijenjene knjige i tekstove, njezine, moje, tuđe. Knjige su bile njezino krzno, živo. Stalno mi je nove oduševljeno spuštala u krilo, nježno kao mačiće. 

Zvala sam je kraljicom, zvučalo je kao šala. Nisam se šalila. 

Kad sam je posjećivala u Los Angelesu, vukla me na predstave, u kino, na izložbe, na koncerte u Hollywood Bowl, u opservatorij, na Point Dume. Samo je autoput izbjegavala, i tešku tehnologiju, imala je analogni krvotok.

Uskim cestama vozila nas je k sebi u brdo, penjale smo se do holivudskog znaka. Učila me kako voljeti taj rasuti, rastreseni grad.

Ja sam se stalno smijala, preplavljena svim njezinim darovima, strašću da ih podijeli. Trpala sam se bespogovorno u suvozačko mjesto; bilo mi je žao reći joj da mi ne treba ništa od toga, da bih zapravo najradije da samo sjedimo u vrtu, i da je slušam.

U Miru je nemoguće ne zaljubiti se. Kako govori, hoda, piše, razmišlja. Kako je pažljiva, i brižna, i kako ti ujutro slaže zelene sokove i tjera te da radiš jogu; ona crni pojas, ti crni mrak. 

Zadnji put zajedno smo bile na Sljemenu, ona je došla iz Rijeke, ja iz Berlina, našle smo se da se penjemo do Kraljičinog zdenca. Bio je srpanj, znojila sam se na usponu, bila je brža i morala me čekati. Smijale smo se, kako je ludo da smo sad tu, naša dva kraja svijeta spojena kao rubovi lancuna u proljetnom pospremanju.

Na Kraljičinom zdencu je voda hladna, tako hladna da ti zaustavlja krv i čini ti se da bi, ako zaroniš u taj izvor, i vrijeme moglo stati. 

U Miru je nemoguće ne zaljubiti se. 
O Miri je nemoguće ne govoriti u prezentu. 
Na zdencu smo, glave pod vodom, evo, sad će.

Mima Simić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu