Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

Novi pazar u Tirani

Large arian leka photographer edi matic%cc%81 bw

Autor fotografije: Edi Matić.

Četvrtak
11.01.2024.

Albanski pisac Arian Leka svojim nas tekstom vodi u šetnju Novim Pazarom glavnog grada Albanije, Tirane. Autor nam ovdje otvara vrata još jednog bajkovitog svijeta čuda koji ima svoja pravila i običaje, koji je u opreci s modernom Tiranom. Tekst je napisan za Stadt-Land-Geld na engleskom jeziku.

Arian je u prosincu bio gost rezidencijalnog programa Društva hrvatskih književnih prevodilaca, kada je gostovao u Booksi s Markom Pogačarem, a bio je i selektor Revije malih književnosti: Albanija.

Pjesnik na tržnici

Kad god odem nešto kupiti, istovremeno odlazim ponešto izgubiti. Kao prvo: izgubim novac. Kao drugo: izgubim razum. Za plaćanje koristim LEK. Četrdeset godina prije mojeg rođenja, preciznije u veljači 1926., albanski novac nazvan „LEK“ prvi put je pušten u opticaj. Valuta je nazvana po Aleksandru Velikom, kojeg u Albaniji zovemo „LEKA“. LEKA je također i prezime moje obitelji i tu priča postaje sočnija.

Naime ja sve i posvuda moram platiti „vlastitim“ novcem. To je šala (redovito neuspjela) koju često pripovijedam (najčešće prijateljima strancima) kako bih najavio da ja plaćam račun. Trebate uvjerljiviji razlog? Pitanje plaćanja kave u Albaniji još uvijek je pitanje časti, a ja sam jedini koji posjeduje „obiteljski brend“ domaće valute! A ja znam i ovo: mnogošto divnog u Tirani još uvijek je besplatno ili pak jeftino.

Kad koračam prema ulici Himë Kolli, usprkos naguranim neboderima još mogu vidjeti gdjekoju staru kuću s crvenim krovom i dimnjacima, s ponekom mačkom na zidiću i sa stablima draguna ili zelenog citrusa koja proviruju iznad njihovih dvorišnih zidova. Nije posrijedi nostalgija već činjenica da volim gradove u kojima još postoje raznorodni, prošli i budući, prizori žive prirode. Dolazim ovamo jer u ovoj ulici, smještenoj negdje između katoličke crkve i džamije, postoji još jedna vjerska institucija: tržnica domaćih proizvoda, Pazar, kako je naziva lokalno stanovništvo, mjesto na kojem sreća i tuga idu ukorak, poput trkaćih konja, pokušavajući prestići jedna drugu dok mi trče ususret.

Možete li načas zamisliti člana obitelji Leka koji nasred starinske tržnice jednog gotovo modernog grada za plaćanje koristi LEK? Znači, tu sam s nešto „vlastita“ novca u džepu, a oko mene kao u usporenom filmu baš sve je na prodaju: cvijeće i prepeličja jaja; med i ljekovito bilje, koji liječe sve osim smrti, kako tvrde prodavači; gljive i neimenovane zelene biljke; voće, povrće i odjek različitih dijalekata. Nema tu ničeg silno važnog. Nema tu ničeg nametnutog. Nema tu ničeg uvezenog. Sve je toliko svježe da ne bi trebalo govoriti o sezonskom već o dnevnom urodu. Iz dvorišta i vrtova, ravno na ovu uličnu tržnicu.

Ovamo dolazim zbog voća i povrća, ali ponajprije zbog ljudi koji ih prodaju. Nitko od njih ne može si kupiti stančić ili makar majušni dućan u toj četvrti nebodera. No na Pazaru ne dolazi do etničkih ili geografskih sudaranja kakvih ima u skupim samoposlugama u kojima voće iz Afrike čuči pokraj voća iz Australije, a da ih ne dijeli prostrani ocean. Na Pazaru namirnice su poredane kao kad idete s jednog polja na drugo.

Sve je pravo, ali ovo mjesto nije raj. Oduvijek se tu šuška o pesticidima i hormonima, govori se da su sve bliže i ovom Pazaru u srcu grada. No prodavači su ipak donekle iskreni. Ne kunu se da su oličenje svetosti. Nikad ne tvrde da su dovoljno čvrsti da bi se mogli oduprijeti iskušenju tržišnog nadmetanja i slatkom zveckanju LEKA. No iskreno priznaju da su još uvijek siromašni i da si ne mogu priuštiti nabavku hormona.

Zanimljivo mi je kako u ovoj četvrti ništa ne pripada futurističkom svijetu. Nema kartica! Samo keš! Prodavači imaju jednostavnu logiku: sve dok voće i povrće nije virtualno, zašto bi novac bio virtualan? Sve što nas okružuje ponuđeno je i dostupno. Ako se ne prodaju, proizvodi venu i propadaju, baš kao i glasovi i pozdravi ljudi u prolazu. Ništa ne poživi do sutra. I ništa nije važnije od osmjeha. Na Pazaru osmijeh igra ulogu semafora. Toplo (je crveno). Hladno (je zeleno). Umor (je žut). Smijeh umjesto reklame. Lica kao ljudski ekrani. Smijeh nadilazi svaki jezik: on govori sve jezike. Pokreće svačija osjetila i senzore. Svi znaju pravila igre. Ja moram dodirnuti voće i povrće. Prodavač mora dodirnuti moj „brendirani obiteljski novac“.

Najbolji način za zapodijevanje razgovora nije „Koliko ovo voće košta?“ nego „Pošto ćeš mi ga dati?“, jer besmisleno je očekivati ispisane cijene na ovakvom mjestu gdje se jezik ne zapisuje nego govori. Pazar pripada bajkovitu svijetu u kojem pisanje još nije izmišljeno, a lovorov vijenac ide onome tko lijepo govori i tko ima snažan glas, poput pjesnika recitatora.

Međutim, ni na Pazaru pjesnici nisu bogzna kako na cijeni, premda ja već po običaju ustrajem u tome da plaćam novčanicama s pjesnicima. Svakog dana pružam dvije novčanice s portretom Naima Frashërija[1] (= 1.5 eur) i jednu s portretom Fana Nolija[2] (= 1 eur). Paradoksalno je u današnje vrijeme opstajati na životu zahvaljujući pjesnicima, jednako kao što je uzaludno obraćati im se molitvom Pjesnici naši koji jeste na nebesima, lica svoja svagdašnja dajte nam danas! Možete li uopće zamisliti kako mora izgledati član obitelji Leka nasred starinskog Pazara jednog polu-modernog grada koji, pored toga što za plaćanje koristi LEK, još k tome pruža novčanice koje krase lica umrlih pjesnika?

No da kažem ponešto i o težini koja kao takva ovdje još uvijek nije standardizirana jer ona na Pazaru i nije od presudne važnosti. Kad se vratim kući, znatiželje radi pokušam izvagati svoje vrećice s voćem i povrćem. Ustanovim da imam nekoliko grama manje od očekivanog. Tad shvatim: kad god se vratim s Pazara u mojoj torbi nečega je manje. Razlog je posve očit. U mojoj torbi nema osmjeha i zavodljivih šala uličnih prodavača. Ponekad, kad gradska policija pokušava prisiliti te „sitne ulične lupeže“ da postanu legalnim dijelom slobodne trgovine našeg arhaičnog gospodarstva, njihovi vapaji i kuknjava također pronalaze spas u mojoj torbi. A ja svejedno ustrajem u onome u što čvrsto vjerujem: uvijek platim manje, a dobijem više.

Na Pazaru nema reklamnih trikova i demona potrošačkog društva i uspijevam obaviti ono po što sam došao. Na kraju priče još mi u džepu preostane koji novčić za dobru kavu koja je s obzirom na svoju kvalitetu doista jeftina. S ugla vidim još jedan neboder s velikim trgovačkim centrom na prvom katu koji raste u blizini Pazara. Usprkos činjenici da pišem o njemu uskoro će nestati aure i urbanog mita povezanog s Pazarom. Tad ću svojom „vlastitom obiteljskom valutom“ koja se zove LEK i koju krase lica pjesnika, one razvikane brendove i geometrijski oblikovane proizvode kupovati u samoposluživanju. Možda više neću kupovati plastične vrećice, ali nedvojbeno ću kupovati sintetičke osmijehe.  

 

Tekst je prevela Željka Somun.

 

Arian Leka (1966., Drač, Albanija) piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je nekoliko zbirki poezije, kratkih priča i roman. U rodnom gradu osnovao je Festival poezije Poeteka. Iz Festivala je proizašao i istoimeni književni časopis čiji je glavni urednik i izdavač. Za svoja književna djela primio je brojne nacionalne i međunarodne nagrade i prevođen je na njemački, engleski, francuski, srpski, hrvatski, rumunjski, makedonski i bugarski. Trenutno radi kao predavač na književnim studijima te kao istraživač na Akademiji albanskih studija u Tirani.

[1] Naim Frashëri (1846.-1900.) danas smatran najutjecajnijim albanskim nacionalnim pjesnikom.

[2] Fan Noli (1882.-1965.) izvanredno i višestruko-talentirano ime albanske književnosti i kulture, od religijskog i političkog značaja.

Izvorni tekst na engleskom dostupan je na linku.

Njemački prijevod: Marion Hertle.

Fotografija: Novi pazar, Kevin Jasini.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 357377514 1003862987722982 2243707426972426887 n 23.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Predstavljanje zbirke priča 'Više ne znam tko si' Sare Kopeczky

Na festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' u lipnju predstavljena je zbirka priča 'Više ne znam tko si' Sare Kopeczky.

Video
Homepage 357360878 1003017317807549 1544702440249897886 n 21.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Predstavljanje zbirke poezije 'Dječak pred žetvu' Josipa Čekolja

Drugog dana festivala 'Prvi prozak na vrh jezika' predstavljena je zbirka poezije 'Dječak pred žetvu' Josipa Čekolja, dobitnika nagrade Na vrh jezika 2021. 

Video
Homepage 357033738 1003017251140889 391232764395176653 n 17.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Predstavljanje zbirke priča Alene Begić 'Dan za ispravljanje'

Drugog dana festivala 'Prvi prozak na vrh jezika' predstavljena je zbirka priča Alene Begić 'Dan za ispravljanje'.

Video
Homepage 347405511 1002636064512341 5018157085910223068 n 10.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Predstavljanje rukopisa poezije 'Ektoplazma' Vida Bešlića

Drugog dana festivala 'Prvi prozak na vrh jezika' predstavljen je rukopis zbirke 'Ektoplazma' Vida Bešlića, dobitnika Nagrade Goran za mlade pjesnike. 

Video
Homepage 356864377 1002437341198880 1068669499229637476 n 07.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Predstavljanje romana 'Psi' Dore Šustić

Na festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' na Booksi u parku predstavljen je roman 'Psi' Dore Šustić.

Video
Homepage 356812592 1002436904532257 8162932295290352317 n 03.08.2023.

Prvi prozak na vrh jezika: Razgovor s Ivanom Butigan i Nikolom Šerventićem

I deveto po redu izdanje festivala 'Prvi prozak na vrh jezika' održano je na Booksi u parku, a festival je, kao i uvijek, otvoren dodjelom nagrada Prozak i Na vrh jezika 2022.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu