Ulično Učitavanje (poezija) - drugi dio

Donosimo drugi dio poezije koju možete čitati u sklopu Uličnog Učitavanja. Više o projektu Ulično Učitavanje pročitajte na linku.

Uzdah Apsirtida

(ljetni triptih)

Čekam da padne kiša

Zrak je gušav, gust i ljepljiv

Svira jazz band komaraca

Trava je prestala plesati

Čempresi su se uozbiljili

Popili smo zadnju večernju kavu

Sladoled se cijedi niz stjenke čaše

Svod je zagasito siv

Šapćeš mi nešto o bezdanu

Moje oči su more, tvoje pusti krš

Čekamo, čekamo da padne kiša

***

Smoothie od borovnica je boje snova                                      

Govorim da zadržiš tu paradu vitamina                   

Više volim šljive što skrivaju zelenilo                        

Baci pareo niz vjetar                                                           

Vrućina se slegla i žari terakotu

Zavuci se u slojeve moje nesreće

Pomiluj moje vjeđe – moje nesnosne oči

Jer ja volim tvoju kosu, tvoje zlatne tonove

tvoje podočnjake volim – simbol moje nevjere

Obrušio sam se kao bura niz krševite padine

Prebrisao otoke i plavetnilo do Cresa

i razbio se o tvoje grudi – kao zreo nar

***

Smokvino meso i kraci meduze

skandiraju da je ljetu blizu kraj

ostaje nam sada snivat Odiseje

antičke teatre i gorde korifeje

skriven iznad maske moj je pogled

tajno sam se u surog orla skrio

da prkosim vjetru na visokom svodu

da gledam te i kad zime zazebu

otvori prozor, neka izađe ljeto

pusti smolu nek' postane jantar

a moje suze gorski kristali

kad te vjetar obujmi zavjesama

i uzdah ljeta – grožđe, jabuke i breskve

nek' ti osvježi obraze ugasle

i kap maslinova ulja zelenozlatna

u kojoj sublimira i naš kraj

Leon Kichl

***

Tirkizne ulice prelaze vitorogi dječaci,
Omamljeni svibanjskom toplinom, kao satiri
Spuštaju se u lugove svojih pospanih srna

Trgovima na kojima nikada nismo stajali
Dajemo sveslavenska imena na razglednicama,
Posvajamo ih kao djecu koju ne možemo začeti

Na cvijetu mlade bazge
Sjede šutljive i mirisne vile,
Nudim ti ih da se umiješ u njihovom prahu

Bojim te u plavo
Jer iza tuge stoje samo neimenovani strahovi,
Pišem ti o njihovim oštrim strelicama, ti zatvaraš oči

Već si odavno u plavom
I ne trebaju ti još i moje izgubljene ribe,
A zapravo sam ti htio pričati o vitorogim dječacima
Omamljenima svibanjskom toplinom i pospanim srnama
Koje čekaju njihova slavna mekana runa, toliko ima lijepoga u ovome svijetu

Toliko toga što nestrpljivo čeka da ti ispričam

Josip Čekolj

Savana ili koliko samotno je biti geografski pojam

Čitajući žamor otvorila sam žute predjele točno u toj točki
žamora označenog paralelama i meridijanima
iscrtanog netoksičnim markerom
isprekidanog odozgo
pripremljenog mucanjem za pod nož
razreži me da postanem prerija pampas stepa
da jednom u životu stanem i žamor na tren utihne da se pita
kako se uopće možemo bojati trave
da sam trava povijala bih se samo kako ti sviraš
ja toliko toga pokušavam obuhvatiti
pred polumrakom
kako svrstati razrijeđene sladolede žute predjele podzemne tajne
lažne brze treptaje i hektre sebe
u pravokutne kuteve
kako se probuditi pod plahtom ekvatora i reći
ja sam erozivna rijeka u julijskim alpama

Sara Malić

Skamenjena periska

Postoje dva trenutka
u čijim utorima boli postojim:
dodir tvojih toplih prstiju koje stišćem u dlanu
i moj poljubac u tvoje hladno čelo

Nakon njih ne postoji ništa
Tijelo je skvrčeni labirint
Tijelo je u dubinama mora
skamenjena periska,
napuknuta od siline čupanja
vodenih demona
Bisusne joj niti obukli su velmože
na ostavinskoj podjeli plijena
Prostrli povrćem bogate trpeze
prije nego što se meso školjke pokvari
I vraćat će mu se
kočari po zavjetu pohlepe
Sve dok tijelo ne istrune
i dok priča ne ostari

Snježana Tramburovski

Poderotine                                                                                                                          

Ljubavi,
Ja neću moći zakrpati svoje srce.
Nikada nisam umjela šivati,
Ne znam ni konac kroz ušicu provesti
da se ne ozlijedim.
Nema švelje koja bi bila vješta toliko
da bi znala ove poderotine pokrpati.
Ako dopustim da našije zakrpe,
svi će ih vidjeti.
Sramit ću se svojeg odraza.
Hodat ću sama, 
Poderana srca,
Uzdignute glave
daleko od tvojih oštrica.

Elvira Belošević

Bilježnice

Ti koji voliš gola stabla i kišu,
ne voliš sunce, i kupuješ
prazne bilježnice pa ih ispunjavaš
brzo, jednu za drugom,
iako znaš da će ih uvijek ostati još bezbroj
u knjižarama, bijelih,
znaj da će sunce zavoljeti
tebe iako ne voliš sunce,
i postat će tada svijet po tvojoj mjeri:
zelenilo u sebi skrivat će mrazove,
pod cvijećem pjevat će snjegovi.

P.S.

Ne brini ništa. U susret ljepoti
jednom će biti olako stići
sa svijetom pod rukom, svijetom od leptira
što ih sušimo i u bilježnice noćima skupljamo.

Adrian Satja Kurdija 

iks jednako

svi su moji prijatelji matematičari,
u slobodno vrijeme fizičari
- (a u sebi pomalo filozofi)
uh, kakva uvreda!
bolje da ju stavim u zagradu
i oduzmem
(pa vi onda dokažite
da matematika nije umjetnost)

evo baš sad za okruglim stolom
ismijavaju volumen moje glave
i asimetričnost duše
(u koju možda i ne vjeruju)
pomoću Talesova teorema

svi urlaju, i ja urlam
razdragano
od prostog, dječjeg smijeha
odjekuje u mom tihom, dječjem srcu            
gdje je brzina svjetlosti zanemariva
a akceleracija sreće je konstanta
(veća ili manja od nule?)

je li uopće razgovor
ne ti si glup ne ti si ne ti
(a možda je baš taj
čišći od svih rasprava
o umjetnosti i bitku)?
je li uopće ljubav

sama manufaktura
takve simpatične ironije
koja je poput konca razapeta
na stranicama šesterokuta?

nema tu ontoloških koncepcija
ni rođenja sjene koju imitiramo
ta stvarnost je daleko od nas
u relativnoj budućnosti
koja sjedi na čelu
dok se razlijevaju elipse
i hiperbole iz sustava koji miruje
lagano, poput ovog proljeća iz kiše
ne elipse nego zjenice
ne hiperbole nego trenutak
beskonačno plus beskonačno puta dva
i dalje je beskonačno
trenutak minus trenutak puta
šest na minus ja
i dalje je vječnost
(samo teža za konstruirati)

jedino pitanje:
iks jednako što

a ja znam, dakle ništa ne znam
ne osjećam ništa
ništa povrh ništa
ništa element ničega
ali ne ono vaše ništa koje je ništa
nego ono naše koje je, na kraju,
|apsolutna vrijednost svega|.

Rebeka Petković

smijemo se, u pozadini more

oprosti
stvarno nisam znala
da je zadnje ljeto u kojem smo cijeli
otišla sam kući ranije
bus je stizao s još daljeg otoka
trebao mi je čvrst vektor
unatrag

tinejdžericu u meni
plašio je nedostatak kontinenta
razvedenost mene ovdje i mene tamo
hladni apartman iz sedamdesetih
i ono malo
što ne funkcionira u mehanizmu
dobrog ljetovanja

spavali smo u istoj sobi
bez potrebe
da se dijelimo na trećine,
a ne-obitelj me još nije pretvorila
u obiteljsku osobu

mogla sam plutati na leđima
sama oko osam
grgljati prljavu vodu iz trajekta
i zamišljati
da visoki Pelješac
prelazim jednim tužnim korakom

Vida Sever

***

sipim na zgradu crveno
vraćaš se sa živcima
reci mi svoju priču
paraf
            da smijem

kovitlaju kutlače klotlonskog
kvotla kloji kroji
krijesove kičasta
klukusa kad kašljati
koračiš kihni
kašljuc
krikni

            kvasina

Lara Petrović