Rebeka Petković - izbor pjesama

Rebeka Petković, zajedno s Vidom Sever, gostovat će na književnoj tribini Učitavanje 30. lipnja u 20h na Booksi u parku i tim povodom objavljujemo tri njene pjesme.

Igra

zbog Njega je tata tamo negdje gore.
namješten je zlatni okvir oko Njegovog zlatnog osmijeha.

otišao je gore kao svakog dana na posao.
mama se hladi kuvertom, ali ne uspijeva otresti slova iz nje.
zbog Njega djeca na ulici trče.

crni okvir svijeta kaže da je za nas jedino gore led i disciplina
ili, ako smo izravni, crna vlažna zemlja.

čujem šarene krikove kao mrtve piksele na prozoru.
s mame visi kuverta.
kaže, igraju se lovice i ulovit će nas ako se ne uključimo u igru.
dobroćudne zlatne oči gledaju nas sa zida.
vani izvikuju brojeve umjesto pozdrava.

ja se sakrijem ispod okvira,
a ona rastvori pismo puno sućuti
i zažmiri.

Jesen u kafiću

da sam ja jesen
sve bih riječi sa sebe sasula
kao naše snove sa sutonskih terasa
iz mene bi pljuštalo utješno nevrijeme

da sam ja jesen
zbog nas bi utihnuli
i najgori orkestri lišća
pa bismo svi slušali kišu
još dok je živa

da sam ja jesen
poklonila bih ti onaj jedan proljetni dan
za koji skupljam čestice sunca
još od prošloga rujna
prije nego me proždre novi prosinac

ali ja nisam tvoja jesen
i na radiju ne svira
all you need is love
kao nekad
i zato nasuprot meni šutiš
kao ljeto u mlačnom jesenjem jutru
i do kraja izdišući ustajalo sunce
mi sa smiješkom miješamo prazninu
svaka u svojoj šalici

Izgubljeni svemir

Crnilo noći upio je snijeg
kao što svjetla ispiju glazbu
iz uplakanog instrumenta
i prigušeno mamurnog aplauza.

Netko
ukipljeno zuri u stražnja vrata.

Moj je svemir prazniji
od onog u okviru slike
nesretno zaljubljenih silueta:
Otpale trepavice poput istrunulih zvijezda
grade kristalne rešetke prozora,
rasprsnute sekunde su galaksije
iz sažaljenja bačene na pločnik,
a tragovi prijatelja, ubojica
i drugih sakupljača duša
planeti su utopljeni u vosku.

Ako si dovoljno dugo usamljen,
zaboravit ćeš vlastito ime
kad te jedanput oslove tuđim.
On pleše hodnikom
uz nepodnošljivu škripu parketa.

Ne podižem pogled
dok uzima svemir sa stola
gužva ga i baca
s našim raskomadanim tijelom
u karirano, blijedo narančasto nebo.

Foto: izvor.