Mehmed Begić

TROUBLE EVERY DAY

'Nothing is permanent in this wicked world - not even our troubles.'
Charles Chaplin
 

TO SMO MI BRAĆO

Svaki svoj san
smjestili smo pred barikade
znajući da se tamo sanja najbolje
i kao hoćemo
praveći se da želimo
Istina je da s osmijehom čekamo
nesreću svakog od nas
ne zbog zlobe
već zbog nesreće same
neodoljive
koja nam tako lijepo dođe
Savršeni Izgovor
Uspomena
Nedorečena Laž
Propali Plan
Lanci između nas su čvršći
nakon pada
nakon ostvarenog odsanjanog užasa
Da
lako se smijati kada sve ide kako treba
Ali ne može tako
Nećemo
Gorka voda traži svoje mjesto
I svaki dim koji nije vazduh poklonjeni
Priznajte mi
da priznam sebi
Recite da znate o čemu govorim
Sve je prije nas učinjeno
Gradovi su spaljeni
Ranjenici ostavljeni
Žene odvedene
Pjesme otpjevane
Tuga nije izmišljena
za nju se život ne daje
ona život uzima

ČEKAJUĆI MESARA
ODRIČEM SE SKROMNOSTI

Dok čekam na mesara
ja ne tvrdim da te volim
već samo da si moja najsavršenija iluzija
Hodam puno po Južnom gradu
i valjda mi je zbog one pjesme
najdraža Merien Strasse
Usudio sam se započeti
novu potragu za smislom
Bolje je reći – novu potragu
za novim smislom
Još sam otkrio da gradovi nisu neosvojivi
Stara zabluda opet pada u vodu
Gradovi su sada samo blještave tačke
koje se poput žiga utiskivaju
po mapama moje mašte
Odloži svoje obaveze
i dozvoli telefonima da zvone
Vratiću ti ljubaznost koja mi je
pružena ranije
Čekam te
Zaboravi planove
i dođi u Grad Cijeloga Svijeta
Daću ti ključeve od novih skloništa
Samo pokucaj na vrata ovog stana
i prepolovi
krevet u kojem spavam
Pokaži mi svoja bedra i grudi
bez razmišljanja o samoći
Samoća je prestala biti problem
Ona je dama poput tebe
i traži da je zabavljam
Da biću vaš klaun
kao i ranije
smijaćete se istim pokretima šeprtlje
Pokaži da postojiš
Pokucaj slušalicom svog telefona na moja vrata
Udahni molitve za koje se cijelog života spremam
Ja se
odričem skromnosti
Jer sam tvoj čovjek
Jer sam najbolji na svijetu

IDENTITET:
MB2302977151132

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja

rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika

sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta

nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam

trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim

To sam
i još nekoliko sitnica.

SAMO KIŠA KUPITE KIŠU

neko sam drugi dok to vrištim
neko sam drugi
i moje misli je potrebno čitati
zbog zvijezda koje su bespomoćne
i kiša je
sve blijedi
sve je iznova isprano
niko osim tebe i mene koji na kiši stojimo
niko ne postoji
ništa
nigdje
niko
samo kiša
stojim u svojim novim cipelama
millon dollar hotela
stojim u lokvi s licem prema nebu
neko sam drugi i vrištim
vrištim
samo ja i ti na kiši
zamisli me takvog znam da možeš
jer znam
da će nekom od nas doći savršeni dan
za večeru u parku i doručak u kafeteriji
palačinke možda i kapućino
ili
samo čaša toplog mlijeka
zamisli prohladno jutro
zbog kojeg se nisi morala buditi
jer nisi ni spavala
zamisli da si sretna jer imaš takvo jutro
da nekog vodiš na doručak koji čeka
i zamisli
da te smijem zagrliti kad si tužna
onako beskrajno
da popunim prazninu
zamisli da si ti mene prva primjetila
i da sad osjećaš sve što osjećam ja
zar ne bi
stajala u lokvi čekala da me ugledaš
u nekom od oblaka
zamisli da postoji savršen dan
i obećaj
da me nećeš tražiti
 

BALADA
[Katarini]

Prvi decembarski utorak
nije otvorio sezonu ničeg novog
Još uvijek čujem kako šapućeš
da sam ja kriv za romantiku
Iako je prekasno
ne prestajem se sjećati
Noćas ću
naoružan kratkim crnim kaputom
putovati
i takav dovršiti ovu pjesmu
Sjećaću se Hamburga
i Anne
Biće to pjesma za suncokrete
a ne kletva zbog loše trgovine
kada sam nepovratno zamijenio
prežaljenu prvu ljubav
za mnogo kojekavih emocija
Loše riječi
nikad nisu birale prave momente
To mi je rekao vjetar
I još mi je svojom jezom izbrojao
koliko njih čeka
da me osjete
savršenog
dok flertujem sa sestrama sudbine
otvaram njihova vrata od ilovače
ljubim prelijepe skrivene vratove
smišljam dosadne ponoćne rituale
Poslije
nekog iskrenog razmišljanja
pitam se postoje li pravi
momenti za loše riječi
Dok
vodim ljubav sa pisaćom mašinom
plivam sa električnom jeguljom
plešem sa zlatnim saksofonom
ja
samo želim
dovršiti ovu pjesmu najbolje
što mogu
i želim se vratiti
iako znam da si otišla
sa predumišljajem
bez pozdrava
sad kad mi se pomalo trijeznom
uloga pravog muškarca počinje
sviđati
 

NAPUSTIO SAM PJESNIKA

Napustio sam pjesnika
onakvog kakvim sam ga zamišljao
Bilježim stvari koje ću činiti
Čitam Dostojevskog
došao sam do sedamdesetsedme strane
i već mi je kosa postala pitoma
Plačem puno više
i pišem manje
Prepoznajem se
u svakom kafeu
Sjedim sam
usamljeno gledam sportska auta
i maštam o parama
Obećanja koja sam sebi dao
poništavam
Snalazim se
na raskršćima velikih gradova
uz pomoć potisnutih sjećanja
i mape
koja je napravljena
za idiote moje vrste
Na kraju svakog dana
širokim bulevarima
kroz korake pričam
o imenima
koja ću zaboraviti
u ime njene odsječene kose
 

CHET BAKER ME PRONALAZI

chet baker me pronalazi

iako sam se sakrio iza topline
i ruke me miluju
u sobi gdje
zavjese čuvaju stražu

pa ipak
chet baker me lako pronalazi
njegova truba slavi usnule noći
šetnje širokim avenijama
male hotele
i njihove balkone

govori mi da zapamtim
sve što se noćas dešava

da se sjetim
palmi mora njenih mirisa

svaki put
kada pomislim da je naređeno povlačenje
 

ČUDESNI LJUDI

Skromno poput saznanja
da nikada neće biti tvoj ljubavnik
morao se osloboditi svake misli o tebi
Pokušao se vratiti spokoju
koji je pronašao
a sada mu izmiče
i nezaustavljivo kroz prste klizi
kao vazduh koji vas razdvaja
Ništa tu neće pomoći
ni putovanje ni vjetar
ni šume ni šetnje
nista osim sudara kosti sa srcem
Neće pomoći razgovori
baš oni moraju prestati
i on će zanijemiti
tišinu da oplodi
Niko ne smije primjetiti
da je ikada bio tu
U kamen ce se pretvoriti
stidljivo poput misli da mjesto
za takve poput vas postoji
 

NINA SIMONE

nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ sada
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog  onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada

SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i ne vidiš mu lice.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i časa je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica -
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore
ti slomljeni čovječe pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
 

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
 i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i  ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke