Dorta Jagić - izbor pjesama

Ususret gostovanju na tribini Poezija na živo na Booksi u parku 7. srpnja, donosimo tri neobjavljene pjesme Dorte Jagić.

Soba sjevera

kako čudno
tek zabodem tijelo u jug
a otvori se sjever kao strog duh
izvaljen mjehur rasječene polarne ribe
sjever noću pun suhih mačjih usnica
iz čijih poljubaca danju nastaje najtvrđa soba
soba teške kirurgije
sjevercem objeljena, sjevercem istesana
soba u nekoliko kaputa obučena
gumenim rukavicama istučena
soba se krčka u tihoj sarmi prekasne zime
soba bez glavnog jastuka s mrljama svete sline
vrluda oko novog podzemnog brida
sjeda u rasjed kao u ljuljačku soba babuška sjeda
soba piše zidove bez zareza, soba s puno točkastih sudova
pepeljastih i mravljih sudova pred vratima
a nijedne plavo raširene sudbine, onog
otvora onog stabla
najdraže nezagrljene knjige

Pad iz tijela

uđem u tijelo, previsoko
a ono se zaljulja kao pozlaćena značka i palica
izađi iz tijela!
tisuće trava mi veli grmlje žubori
padni s visina u prvo otkupljeno rebro
uđi manja od svake slavne utrobe što te stvori
u nedokazivu osmozu porculanskih dinastija
što se ne bilježe u atlasima i čitankama
onih kojih gotovo nisu i kojih gotovo nema
i posve šaljivo nema i namjerno nema
što šute kao geometrija u potiljku svijeta
onih lijepih a manjih od svega najmanjega
anonimnih životinja, biljaka i
anonimnih žena, u golemi
savez neznanih molitelja i
milijarde nenagrađenih čitatelja, u
divlje putanje samojeda

Zaručnice

padaju iz blještavih, okrutnih aviona travnja
milijuni nikad dovoljno zavoljenih
dovoljno dragog svog toplinom zaraženih zaručnica
one tvrdo padaju po asfaltu gradova kao kamikaze
u lakiranim crvenim salonkama
u najvećoj brzini, koraku svjetla
deru im se o gromobrane haljine limuzine
padaju i zapinju beskrajnom kosom o načete tornjeve
ispadaju im zubi po ulicama kao kukuruz
za ptice, za svinje,
i ključne se kosti otključavaju kao sefovi
draguljarnica pred bandom ružičastih pantera,
koljena su molećih i krvavih, rastvorenih kao nagažena mina
dok paraju atmosferu kao presudni kometi
one pjevaju i vrište svadbene pjesme na svim jezicima
silaze u pljusku na trgove, gradove
sjajno bijele zaručnice i rigaju ljubav
razmrljanih maskara i bez sina
jecaju s lubanjom Svetoga Franje u rukama
s trunjem njegova raskoljenog konja u grivama
pjevaju onu njegovu pjesmu svih božanskih himna
o zašto ljubav nije ljubljena?
i nije puna onog iz vode pretvorenog vina