Dorta Jagić

moj čovjek psalam

niz
mlaz
kroz oluke
gričke topove, viadukte i
kabanice vinule se molitve ocu
s taman dovoljno koljena
pravo u treće nebo
i poslije najuže, četvrte strašne zime
šiknuše doletješe nam
u staro malo hrvatsko nebo
lijepe kao lav golubovi ribe
te trojstvene božje oči
te oči kao ljetni vlak za split
kao noćno sanjkanje, kao agavin
prsnuli život
ovdje nebo je lazar, izađi
lazar nebo je odvalilo kamen i izašlo
iz gliptoteke stolne crkve
odmotalo zavoje, iscjelilo svoju suhu
betlehemsku zvijezdu.
nisko pod njim božje su ruke
zadavile oblake krivnje
znaš koje one
oblake koje su stare svinje oprasile
iz svraki, crnih kopčica saveza
s izidom i bebom koja ne raste
nit zna tko je taj ranjenik
taj moj čovjek psalam
sad napokon pjeva slobodan
ubrzano diše na božje oči
kao dijete što je netom
istrčalo iz otključanog ormara
nema više naslijeđenog tereta predaka
pa u tri dana izrasta u sav dovoljan dom
meni i djeci, božjim riječima
što ih razmazuje po ulju, po potoku
noću slika psalme u ateljeu
imenuje voće i stvari
svake subote
snima dokumentarac o svojoj šetnji
edenskim vrtom i držanju za spasiteljevu probodenu ruku
i kako mu tada iz usta
ispadaju i suše se na tlu sve one
plastične molitve svecima u nanizanim zrnima
na napuhivanje
i umiranje
Z. opet diše na božje oči,
pije ih i jede kao dijete netom
pušteno iz zaključanog ormara,
on će večeras istrčati sam i gol
iz gumenog srca u Očevo
od probodenog mesa i vode

31. rođendan

ako tog jutra, pa makar ti bio 31. rođendan
nisi ustala iz torte
iz kreveta kao božje dijete
u kožuhu s izvezenim crvenim klizaljkama
brige ti se tokom dana
gomilaju kao krpice za naočale
nešto kao razlivena stara koža vuka skori se na torbici
na patent zatvaraču hlača
hvata se po noktima, mobitelu i novčaniku
i ometa signale iz svemira
koje ti šalje uskrslo vrhovno biće
u takvim se danima prejedeš piletine za ručak
i sjedneš pisati prosječne kokošije pjesme
zbog rastuće napetosti u vratu
i vodostaja rijeke cetine
nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu baku
a zamusano se čudovište
šćućuri u maternici, tiho plače i pije crnu kavu
u sumrak zavija pod pazuhom
a navečer te raspori i napuni kamenjem
iako je ono to koje je mrtvo
i smiješno
sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju
koliko ovoga puta brizi nije uspjelo
produžiti život slavljenici bar za jedan
krvav lakat

kantata o kavi

za stolom u kafeteriji koja je i brijačnica i kockarnica
dakle cijeli svijet
sjedim na turskoj kavi s francuskim kraljem Lujom XIV.
(prvi esspreso aparat bit će izumljen tek za dvjesto godina,
pa eto, pijem crnku).
šutim i gledam kroz dim
kako mi raste ogroman crveni rep sličan Lujevom
dok se on hvali
kako je ono njegovo nizozemsko drvce kave
bilo mama milionima stabala kave u Americi i širom svijeta.
u kutu sedam aristokrata mirno kartaju ombre
i pijuckaju kavu iz šalica bez rukohvata.
tek tu i tamo izmile im tanki gujinji jezici
obloženi debelim smeđim talogom.
nešto bliže našem stolu sve grbaviji koptski redovnici
mumljaju nad šalicama,
a arapski liječnici raspravljaju jel bolja coffea arabica ili coffea robusta.
baš kad sam Luju natuknula pospanija nego prije
da mi je više zlo od te dokone navike
i kako neću više nikada popiti ni jednu jedinu
ulazi otkrivatelj kofeina, doktor Sylvestre Doufour.
ispravlja me nestrpljivo još izdaleka
draga, ne nikako naziv kava, ili nutmeg, već arapsko vino.
to ti je izvorni, zbog fermentacije.
zaobilazi napučeni stol za gatanje iz taloga
i sjeda k nama.
konobar mu žurno donosi prirodni naranča juice
pa ispriča kako je jučer na svojoj prvoj kavi
bedasti papa Klement VII kavu pred svima krstio u kršćansko piće.
svi otpijaju gutljaj crnke i smiju se.
ja napokon zgazim nogom zmijicu pod stolom
i ustajem platit račun jer Luj nikad nema za kavu.
mislim si
kako su je samo pametni trgovci vinima i
limunadama iz Italije
nazvali vražjim napitkom

Ime mu je Isus

moj doktor, moga doktora doktor, i doktorova doktora doktor
znaju kako izbaciti sivo čudovište van. tabletom.
kao trakavicu ili dječje gliste.
popiješ crvenu, žutu i zelenu tabletu dva puta dnevno
i nakon tjedan dana čudovište izlijeće van uz vrisak izuzetno visoke frekvencije
koja nije čujna običnim ljudima
već samo psihijatrima i neurokirurzima.
redovi pred apotekama su samo dokaz
kakav uspjeh njihova tabletno-narkomanska tehnika polučuje.
a tek nebrojeni veseli i oslobođeni stanovnici naše presretne zemlje.
odnedavna sam počela primjećivati da se sivo čudovište udomljeno u nečijem mozgu
uvijek pri susretu s psihijatrom razgaljeno uzmaše repom.
jer dobit će hrpu svojih bombona propisanih ružnim rukopisom i receptom.
i moći će se još dugo bez straha montirati u svoje eksperimentalne filmove
u predčeonom kortexu svoje žrtve.
kao da je to moralo biti tako, samo rijetki znaju da se siva čudovišta jako boje
samo jednog jedinog tipa u cijelom svemiru.
kad netko tko je s njim u vezi samo spomene njegovo ime
dobiju tahikardiju i mrtvačke fleke.
(doživjela sam to, jer sam i sama povjerovala njegovom imenu)
vjerovali ili ne, činjenica je da taj iznimno dugovječni,
i izrazito milosrdni tip uskoro dolazi i
da se i sa najsivljim i najrutavijim čudovištem u nama
jednom zauvjek obračunao na golgoti.

Sasvim sladak čovjek

planinski lanac anda ima ime, i to "put-pod-noge" privlačno.
bakterija ešerihija ima ime, namještaj ikea ima ime,
špageti bolonjez imaju ime, kamion globtrotter ima ime.
ime farbe za kosu "plava noć" je okej,
janjevci svojoj djeci daju smiješna imena, vrsta suza zvane krokodilske
isto ima guba ime, a ime izdavačke kuće "meandar" je fino.
jedna grafička olovka ima ime toz, moja doktorica Melada i njezin sin imaju svaki svoje ime,
kad ti se listaju nokti i to ima ime,
frankfurt nema ništa više ime nego što ga ima otočac,
svaka knjiga ima ime, pa i one što su tekovine semantičkog konkretizma.
bog ima ime, i zove se Jahve.
sve ima ime, tome se ne može izbjeći.
ime je, kako bi rekla, neka otvorenost, izlaganje identificiranju.
samo se siva čudovišta vole praviti mutava i izigravati da ga nemaju.
i uopće se vole praviti, prenavljati, pretvarati, prikrivati
e to najviše, prikrivati i to pod baš tvojim skalpom i tvojim identitetom.
da, tvojim zubom. tvojim noktom. tvojim okom. tvojim pupkom. tvojim ždrijelom.
a znaš zašto. naprosto da bi tebe, iako si sasvim sladak čovjek
što elegantnije likvidirala, bez ikavih tragova, kako se i priliči konceptu savršenog ubojstva.
da ne kažeš da sam to rekla ja
sjedni u miru, isključi mobitel i pročitaj ivan 8:44

Barbara

tog je ranog poslijepodneva u kafiću iznad terminala
moja draga Barbara, koju ja od milja zovem Barek
neovisno o Nicku Caveu, Shreku 2 i Bibliji
shvatila da people aint no good.
ja sam srkala kakao, ona je plakala i tako pijuckala slani kapučino.
onako s podočnjacima i podbula, sjedeći u kontralihtu
naricala je nad činjenicom da je dvadeset godina vjerovala kako su ljudi bubači,
i da im se odurnoća samo ponekad nekim čudom desi.
ne obazirući se na konobara
pitala se retorički (u jobovom ključu) kako je mogla učiniti nešto tako svinjski,
i to više puta. ona. ona koja je cijeloga života vjerovala da je oličenje
dobrote i morala.
ona. ona koja je cijeloga života vjerovala da je oličenje čovječnosti.
u to ime pala je još jedna zasoljena kava.
uvjeravala je: stara, to nisam bila ja.
ja sam radila harmonike od papira za šećer i bila hepi
što je došla pameti i uvidjela da su ljudi zli. da im treba spasenje od njih.
kao kakav ključni masenger u Matrixu
nadnjela sam se nad stol i
izrekla joj revolucionarnu istinu
da u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište.
egzaktno rečeno pobunjeni anđeo.
šutjela je, ali nije bila iznenađena. (ovoga puta nisam ispala fanatik.)
gosti su odavna otišli kući i konobar je zatvorio kafić. prošla je jesen, pa i nova godina.
brat joj se zaposlio, starija sestra se udala.
ona je i dalje sjedila i plakala. o ljudi, koja milost.
digla se i otišla van, u isusa.