Branislav Oblučar

***

mačke mi pretrčavaju preko otvorenih knjiga
stvarajući bijele šumove
između riječi

na svakoj stanu
malo je izdube
naprave jazbine u njima
prespavaju popodne

mačke mi pretrčavaju preko otvorenih knjiga
i vidim čine to spretno:

iz priče izvuku muziku
pristajem na njihovu igru
pa plešemo po čitave dane

rečenicu oblikujemo u lončić
(ako niste znali jezik je od gline)
a riječi pretočimo u vino:

u zimsko doba
kuhamo ga
na laganoj vatri
iznad otvorenih knjiga
maštamo o novoj alkemiji slova
 

Zli Demijurg

pečem pekmez
i gledam let lastavica
rano je jutro u vrtu
mačke vrte repovima
a ja kuhačom
dok premještam se s noge na nogu
kraj rasturene peći
iza kuće

miješam i čitam:
odlična kombinacija
s tablom čokolade
pekmez se zgusne i potamni
kasnije
na kruhu je crn

svaki put kad raspirim vatru
masa proključa
i oblijeva me znoj

- to je 'žestina bića' – govorim si
jednim okom u Artaudovim
Pismima iz ludnice
a drugim u loncu
zelenom kao oko u đavla
što sliči paklenom kotlu
u kom se uz šljive gnjeca i
moja duša:

negdje sam pročitao kako je zlo
došlo na svijet sa slatkišima
ako je tako
od pekmeza sam
napravio princip

tri sam dana tresao i skupljao
a evo već treći stojim kraj ognja
i talim
sav ću ljepljivi svijet
pospremiti u teglice
i otpočinuti
sutra 
 

Bezizlaz naroda šljiva

ogrnut u klizave kože šljiva
u njihove crne jezike
živim u teglici pekmeza kojoj
ne nazire se
dno

svako jutro neki bog
presijeca nas ledenom oštricom
ili đavo poseže harpunom
u ovaj tamni vilajet

šećerasti kupleraj:
naše su duše već razmazane
ližu ih
s prstiju

i čuje se:
mljac mljac

tako umire narod šljiva
nagnječen teškim palatalima
ogrće se kožusima
traži čvrst oslonac
koštice koje nema
mekša
i propada

čuli smo priče:
tko izdrži do dna
duša će mu možda
sa stijenki sastrugana
ravno
u novi život

no izlaza nema jer
slutimo
kamo:
u pakao rakije
boga alkohola
 

Smrad

Kupio sam danas od uličnog prodavača Sabrane pjesme Ivana Slamniga za 20 kuna. Kupujući, zadovoljno sam govorio u sebi: dobra trgovina, dobra trgovina. No kada sam trenutak kasnije pomnije vrtio knjigu po rukama, shvatio sam poantu priče: zadnje su korice bile dobrano nagrižene vlagom, zalijepila se za njih neka mahovinasta patina, a stranice su i podrumski gadno vonjale – prava prilika da neki trezveni zlobnik ustvrdi kako poezija doista smrdi. Mogao sam se dakle cjenkati bez grižnje savjesti, sigurno bi čovjek spustio i upola cijene. Došavši kući, knjigu sam dotjerao: odlijepio sam i bacio ovitak te sastrugao naslage s bijelih korica. Rezultat je bio solidan – samo se smradu nije moglo doskočiti, on se bio već duboko ugnijezdio u pore papira, poput duhanskoga dima, udomaćio se među Slamnigovim stihovima kao njihov najprisniji čitatelj, sudionik i stanar njihova značenja i smisla. Kao ljubitelju svježega zraka, to mi je smetalo: komunikacija s pjesmama bila je ozbiljno ometena i obavijena nelagodom, kao razgovor s čovjekom kom užasno smrdi iz usta. Jedino što mi sada preostaje jest iznositi knjigu van, na svjetlo dana, da udahne zraka i da omekšaju njezine skrutnute stranice. Ostavljati je na prozoru, možda, ili voditi u šetnju. Nos me obično ne vara, i kanim ga i ovaj put poslušati: ako ičega, poeziji i inače treba svježega zraka. Jer treba ga i meni, a pjesme i nisu drugo do neka pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih plinova i smradova svakodnevno guši.