Antonija Novaković

umjetnik je prislonio svoje pohabane vrtne grabljice uza zid
jedne zagrebačke galerije u zvonimirovoj
u podrumu. malo je nedostajalo
da ti pošaljem sms, najgoru kletvu
koju sam znam: so long
marianne
tako sam umorna
gore u ćošku kraj uglate boce, cohen
hoće da mu pružim dlan, malo bi
čitao (svi hoće isto)
oko očiju mi se skupilo one krvi
što ju je umjetnikova žena
brisala s posjetitelja, ne vidim otipkati
ni OK. bilo bi dobro
da konobar zavuče ruke pod šank, iz trbuha mi
izvadi sve tvoje opuške
i poeziju, moju
sadomazo lopticu (svašta se može samo
perući čaše; biti uspješan
znači imati posao, dvoje djece i ne pisati
ništa osim čestitki i nagradnih
kupona – gotovo da kažem
naglas, ali nisi tu
to su samo neki španjolci za susjednim stolom slučajno
zalutali u moju sobu)

zakopala sam bowiea u unutrašnjem dvorištu zgrade
u kartonskoj kutiji
za cipele. jer poezija je trauma
govora (nećemo
o tom).
preko sam nagrnula vlažnu zemlju i krpe
snijega, netko bi pomislio
da je to pas
zatrpao kost, ali nije – iskešeni roy
lichtenstein (slashing wrists!) rasuo je
točkice da temperira grad
crvene, žute i plave (crno i bijelo
su crno i bijelo i ne treba im pridavati
nikakvo drugo značenje)
dječak iz susjedstva koji se u tom trenu zatekao (počeli su
praznici) digao se na prste da vidi eksploziju
u njušci aviona (bol je zapravo
komplementarna znatiželji) taman
da ga dohvati točka
godinama poslije pitaju ga kako si
kaže im dobro
osim ovoga
naše se sudbine ne isprepliću, nagnem se
kroz prozor vidim ono mjesto dolje pulsira

danas je bolje, ustala sam u pet i otišla u dućan
po jogurt. i naranče
sve je u redu, mislim da mi samo fali
nekog voća (to
i previše
čitam bukowskog)
prekrasna žena u redu za blagajnu kupuje bijeli ronhil
kad bolje razmislim, pojma nemam
koje ti cigare pušiš (zvuči ljepše
nego cigareta, da nije tako
ne bi ju stavljao u usta) vidim samo
one zube
i filter
kako se labavo klati između (sve je poezija
djevojčica što se igra dječaka jer su joj naškodili
kolači od blata i padobranac
na dalekovodu, sasušeni skorup
s božje brade) prija ti
zgaziti palcem i kažiprstom
u pepeljaru prizor koji volim
nasmijati se
reći: ne znam
žena odlazi niz pločnik prema teslinoj (tako lijepa
sigurno nema djecu) u mrak
što se ne zna spustiti bez da nešto zgnječi
starac iza
na traku stavlja četiri zelenkaste
svinjske nogice u foliji i bananu. ja bi
da me opet malo ozljediš

preko telefona zvučiš kao da si napipala kvržicu
(usta
puna snijega, tvoje prekooceanske
oči, ni smeđe
ni posve žute. razgovarat ćemo
kad dođem) najradije bih
zarila lice u jarmuschev rukav i grizla
štof, svela sve na gutanje umivanje disanje
i tako redom (postkoitalni
dim)
najradije bih se maknula
kupit ću ti usput
neku glupost, magnet za frižider ili novu
kapu za tuširanje (jednostavna si, možeš dotaknuti
baš ono što želiš dotaknuti)
vozeći se radim na žilavosti
stihova (najbolje pišem
kad sam gola, neispavana i gladna, a to nije sad, sad
ima svega): pljusak je
autogeni trening za siročiće. ili tako nekako.
curica u susjednom autu gnjavi staklo
babi koju je zalilo krevelji se radošću
gumenih bombona, crvenožute
flašice baby coca-cole. živa je još samo
plišana životinja na zadnjem sicu, ne znam više
čija. da sam bliže
pripalila bih joj cigaru. svi drugi na cesti misle
da putuju u cleveland

lako mi je biti lošija, ne staviti prst
na mrljicu u tvome licu
pustiti ju
da se raširi i, uopće
zauzme sve što ti jesi
tako da kad sjednemo
jednom na klupu
osluškujući metasekvoju (uz zapadni
rub botaničkog
vrta, polje 45)
njezino visoko neutješno
kako hrani
noć kroz pupkovinu
poslušno svojoj okrutnosti
pružim ruku
i zagrlim tamu, to veliko polovno
koje obavija svjetlo

netko je na prevertovoj pjesmi olovkom
označio naglaske
kao da ću recitirati
a nedjelja je, kasno
i tišinu treba poput čavla zabiti u zid
da se bolje isplahne
ono ispod
odrezala sam nokte, glatko začešljala kosu
oprala lice i tijelo, izbijelila kožu
još i više
odstranila sve između sebe i parketa
u sigurnom kutu sobe
tjeram utvare tvojih ruku, koje grle
kao da su pričvršćene na konce
i samo se što prije žele vratiti svome tijelu
i čuje se pas, onaj isti koji je požderao ljubav
ljubav sama
kako laje
a ja ležim čista i pribijena, neugrijanih dlanova
na ušima
i ne želim ni čuti