Auto polako stiže u šumicu i gura se među tamarisima. Iz njega izlaze dva mladića obrijanih glava i sjedaju na zid s kojeg se provalija spušta u more. Kasno je, zadnji kupači idu s plaže.
Nešto tiho pričaju, piju pivo i gledaju preko otoka u daljinu, ali kako mrak pada, sve više se osvrću uokolo. Kad je sunce sasvim nestalo, a krošnje stabala postale crne rupe u nebu, jedan od njih je otišao do auta i iz gepeka izvadio neuredno smotanu plahtu.
Oprezno su uzeli svaki svoj kraj i krenuli je tresti. Niz provaliju su poletjele crne, ravne i kovrčave dlake. Zaustavile su se na prvom većem kamenu, nije bilo vjetra da ih odnese dalje. Oni su još tresli plahtu dok se nisu uvjerili da je sasvim čista; spremili je natrag i otišli.
***
A.Z. Stolica foto:
Sara Ivelić
