Vani su kosili travu, zvučalo mu je kao jato aviona koji neće sletjeti na pistu. Opet je pomislio da će umrijeti, ali ne od buke već od starosti – imao je devedeset i osam godina. Smrti kao smrti se nije plašio, ali strašno bi ga uznemirile okolnosti koje su mu se činile za smrt nepogodne, nedostojne.
Da nadjača kosce, starac pojačava TV: sluša o ukrajinskoj krizi i s prozora gleda na park. Već mjesec dana prati svaku vijest iz zemlje u kojoj nikad nije bio, niti od nje ima neku uspomenu. Kosci mu postaju podnošljiviji; kako reportaža odmiče, buka ga čak umiruje, a miris pokošene trave mu stiže kao lijek.
Nebom lete bijele pahulje peludi, izgledaju kao snijeg nad gradom. Dvije ulaze starcu na prozor i odlaze prema kuhinji. Ne mari za njih. Polako mu na pamet pada blaga misao: otići u Sevastopolj, umrijeti od starosti.
