Izlaz

2.

Stvari su se za Huriyu počele događati brzo, naročito u prvom dijelu 2011. Život je bio kao veliko more, prije toga bio je poput dna, a nakon toga bio je poput površine. Dok je Huriya plivala po površini, otkrivala je dubine. U toj godini upoznala je Kamala i zavoljela ga, mobitel joj se napunio pjesmama, prestala je slušati radio i počela je slušati pjesme spremljene u memoriji mobitela.

Bio je roditelj jednog učenika, stomatolog. Došao je na informacije sinu i primijetio je među učiteljima. Kad su informacije bile pri kraju, viknuo joj je: „Dosta!" i otišao do nje. Rekla mu je da ne predaje njegovom sinu, ali da ga dobro poznaje i zna da je jako pametan jer ga učitelji hvale. Samo ga je jednom čula kako je rekao ružnu riječ. „Pobrinite se oko toga gospodine", rekla mu je. A on joj je odgovorio: „Ne želim da bude neki štreber, želim da se zna dobro snalaziti u životu, da ima prijatelje. Ali zauzvrat, mora voljeti matematiku, da uživa u njoj kao kada igra kompjuterske igrice, da u njoj vidi svoj životni cilj." Huriya mu je ponudila davati instrukcije nedjeljom i utorkom. Odmah je pristao. Rekla mu je nasmijano: „Samo da znate da sam već bila odlučila nikome ne davati instrukcije, ali napraviti ću iznimku zbog pametnog dečka." I Kamal se nasmijao, a lice mu se proljepšalo. Njegova bradica i ćelava glava svidjeli su se Huriyi.

Kroz pjesmu „Otkuda počinjemo priču" otkrila je digitalnu memoriju. Tijekom godina slušalice su bile sastavni dio njenog tijela. Stavila bi ih u uši i otišla bi gdje god poželi. Prebacivala je radio stanice kako bi našla omiljenu pjesmu pa kad je voditeljica najavila „Otkuda počinjemo priču", ostala je slušati. Abdel Halim  je pjevao o tome koliko je bio zapanjen kad je otkrio početak svoje priče i kako je smatrao da ima više početaka. Huriya je slušala i uživala na putu prema Kamalovoj kući u El Manyalu . Pjevač je pjevao o svom dugom putu i privodio je svoju priču kraju. Kada je pozdravila Kamala i Haythama, slučajno je posegnula u džep svojih hlača, radio je počeo svirati, a Kamal se nasmijao. Objasnila mu je kako je navikla slušati radio, pogotovo pjesme preko mobitela i ispričala mu o toj pjesmi. Odgovorio joj je kako je ima na svom kompjuteru i poslao joj na mobitel. Slušala ju je stalno.

Bila je jesen. Sanjala je kako je jesen vitki mladić u dolčeviti koji hoda s njom po El Manyalu. Staje ispod nadstrešnice, pleše ispred Niskog mosta, a ona mu govori: „Hladno mi je, Jeseni." Zatim je on ljubi po vratu, pokazuje nebo i pita je: „Zar nije mjesec prekrasan?" Govorio joj je glasom Abdel Halima, samo bez glazbe, a ona mu je odgovarala pjevušeći riječi pjesme. Ta je pjesma bila naslov tog poglavlja Huriyinog života, naslov početka njenog poznanstva s Kamalom.

Na početku je odlazila odmah čim bi instrukcije završile. Kasnije joj je Kamal počeo slati pjesme preko bluetootha pa su razgovarali o pjesmama koje vole uz čaj i kolačiće. Nije imala kompjuter i on joj je objašnjavao sve o Internetu, YouTubeu i Facebooku. Rekla mu je da zna što je Facebook, ali da ga mrzi iz dna duše, i da je kompjuter bitan samo jer na njemu može sačuvati sve pjesme na jednom mjestu, pogotovo zato jer moli svoje prijateljice da joj šalju pjesme preko mobitela. „Nema potrebe za molbom, ja ti stojim na usluzi", rekao je i nasmiješio se.

Slijedilo je poglavlje uspomena s Kamalom. Pričali su o svojim supružnicima i jedno drugom davali podršku. Volio je svoju suprugu i nije zaboravio na nju. Objesio je njenu sliku u dnevnom boravku gdje su sjedili. Ona nije imala puno za reći o svom suprugu. „Sobhi je bio previše draga osoba i zbog toga je ponekad povrijedio ljude oko sebe, čak i sebe." Kamal ju pogledao i rekao: „Oprosti, ali jednostavno ne postoje ljudi koji mogu povrijediti druge kao sebe jer su previše dragi." Nije se složila, ali u tom trenutku više nije mislila na Sobhija nego na svog sina.

Haytham je napredovao u matematici, što je značilo da se Huriya usredotočila na svoj posao i dobro shvatila prirodu svog zadatka. Samo što se taj zadatak razdvojio pa su s jedne strane bili dječak i matematika, a s druge strane – Kamal. Zavoljela ga je i htjela da se vjenčaju. Htjela se udati za dobrog čovjeka koji bi se brinuo o njoj i s kojim bi odgajala svog sina. Po svemu, oni su bili u sličnoj situaciji. On je bio udovac, imao je sina, i to je bilo dovoljno da se razumiju, govorila je.

Nakon smrti supruga Huriya se osjećala kao teret svijetu. Bilo joj je teško jer joj Sobhi nije ostavio ništa osim stana i rodbine koja je živjela u dalekom gradu. Osjećaj da je poput tereta bio je toliko snažan da je u potpunosti izgubila samopouzdanje. Viđala se jedino s kolegama, učenicima i sinom. Došlo je do toga da su joj stidne dlake toliko narasle da ih je plela dok je sjedila na zahodu. Uz Kamala se počela prisjećati da je žena, počela je uživati u društvu nepoznatog muškarca, smijati se i jesti kolačiće s njim. Skinula je sa sebe sliku blage i jadne učiteljice. Osjećala se kao dama, smijala se sebi jer nije mogla naći snagu podijeliti to ni s kim, čak niti s muškarcem koji je probudio damu u njoj. Razmišljala je uzeti pola godine slobodno i odgoditi jednostrane razgovore s Mahmoudom i sjedenje doma za drugi put. „Nema veze, sve s vremenom", govorila je sebi.

Mjesec dana nakon njihovog poznanstva i razgovora o bivšim supružnicima, Kamal joj je rekao kako uživa u njenom društvu. Nije mu odgovorila. Trebala su proći dva dana da bi mu rekla kako voli sjediti s njim. Potapšao ju je po ramenu i pokušala se sjetiti zadnjeg puta kad je bila toliko sretna jer ju je netko potapšao po ramenu, ali nije uspjela. Bilo je to jako davno, možda je to učinio njen otac ili ujak, a možda i njena majka.
Nakon toga otišla je kod njega dva sata ranije. Rekla mu je da kuća ne izgleda dobro jer su prljave čaše posvuda na stolu, a opušci cigareta su bačeni u šalice za čaj, da to nije normalno. Počela je energično pospremati. Zamolila ga je da bude negdje daleko, na primjer u svom uredu dok ona sprema. Sve se moralo obaviti nekim redoslijedom. Nakon pospremanja moraju se počistiti stolovi, onda se mete pod koji se na kraju čisti krpom. Kada je obavila sve, ušla je u njegov ured i našla ga kako spava na kauču. Prekrio je oči jastukom, a noge su mu bile ispružene na naslonu. Potapšala ga je po prsima i njen prst je iskoristio priliku da mu dotakne bradavicu. Zamolila ga je da joj da robu koju je potrebno oprati. Dao joj je odjeću koju je otišla oprati stvrdnutih bradavica. Prije nego što je krenula doma nježno joj je pomilovao rame i stavio desni dlan oko njenog vrata kao da je grli...

Na povratku doma od sjećanja na slatke trenutke tijelo joj je drhtalo, ali kada se vratila doma našla je Mahmouda kako sjedi i gleda crtiće. Pogledao ju je bezizražajno. Potapšala ga je po glavi i osjetila kako je mračna atmosfera još uvijek prisutna. Napravila je sladoled i sjeli su jesti na balkon.
„Voliš li sladoled Mahmoud?"
„Da."
„Više voliš mamu ili sladoled?"
„Oboje ih volim."
„Mamu ili sladoled?"
Nije odgovorio. Jeli su polako i otišli spavati. Zamolila ga je da ostane nakratko kod nje, ali nije je čuo.

3

Kada ju je zadnji put netko zagrlio? Mogla se sjetiti jedino Sobhija. Dok je ležala u krevetu u polusnu, sjetila se svog oca i puta između ulice Albahr Alaazam u gradskoj četvrti Manyal gdje je on živio sa svojom suprugom i Saydiye Zeinab. Hodala je s njim po obali Nila, jeli su kukuruz, prešli kroz Alqasra Alaaynija i otišli do Saydiye. Tada je već bila zaručena, a do svadbe je ostalo mjesec dana. Htjela mu je pokazati stan u Saydiyi. Četvrt mu se uopće nije sviđala, ali on to nije pokazao. Komentirao je jedino namještaj i boje zidova. Nakon desetak minuta šetanja po stanu, pitao ju je gdje će biti spavaća soba i ona mu je pokazala. Onda je pitao što će učiniti s malom sobom i odgovorila mu je da će to biti dječja soba. Njen otac se iznenadio. Odjednom je shvatio da se njegova curica udaje. Okretat će se u ovom krevetu, vrištat će od ekstaze, zatrudnjet će i rodit će. Na trenutak je zastao, a onda je zagrlio. Vratili su se natrag istim putem – Alqasr Alaayni, pa obala Nila, pa Manyal. Cijelim putem nisu progovorili niti riječ. Otac je osjećao da do njega sada hoda žena, a ne cura. Još uvijek nije bio spreman razgovarati sa svojom kćerkom kao ženom. Bio je zbunjen zbog nje i ovo je bio prvi put da je ona osjetila takvu promjenu u svom ocu. Dok su se penjali po stepenicama, rekao joj je: „Najbitnije od svega je da si sretna, Huriya." Primijetila je da joj se ovaj put nije obratio imenom kojim ju je zvao od rođenja – Harnakash. 

Dok je tonula u san i prisjećala se te šetnje, sjetila se i druge šetnje s ocem.

On ju je naučio kako hodati u Kairu. Šetali bi skupa, kćer i otac, Harnakaš i pukovnik Ismail, od Manyala do Gize, od Roxy do centra grada, od početka do kraja ulice Faisal, od Rode do Alzamalek. On ne gleda nju, niti ona njega. Šeću kroz gužve i ne obraćaju se jedan drugome. Nakon otprilike pola sata staju negdje vidjeti se i popiti sok od šećerne trske. Govorio joj je: „Ne živiš u Kairu dok ne naučiš hodati u njemu." 

A Huriya je to savladala izvrsno. Hoda bez privlačenja pažnje na sebe, sa slušalicama u ušima pliva kroz more žena i muškaraca, provlači se kroz gužvu kako bi stigla do svog krajnjeg cilja. Hoda pola sata bez prestanka, tri sata, četiri sata, dvadeset i četiri sata. Susreće milijun ljudi na svom putu. Nitko je ne primjećuje, niti kao ženu, niti kao bilo što drugo. Nikada joj se nije dogodilo ono što se svima događa – da se izmakne nekome tko hoda nasuprot nje u istom trenutku kad se on izmakne njoj tako da stanu jedno nasuprot drugog. Ne, ona hoda samouvjereno poput metka. Bila je samouvjerena jedino dok je hodala. Koliko se pari tenisica raspalo i koliko se pari hlača poderalo da bi Huriya stigla do ovog mjesta – udovica koja živi sama sa svojim sinom i jede uz televiziju.

Dok je tonula u san, pomislila je da ispriča Kamalu kako je kuća njenog oca u Manyalu i kako sada hoda s njim do Saydiye kao što je bezbroj puta hodala s ocem. Reći će mu kako je podsjeća na oca, kako je njegovi zagrljaji podsjećaju na očeve zagrljaje, samo što se od njegovih trese. Reći će mu da zima dolazi i da će se trebati puno grliti. I dok je razmišljala o svemu što mu je htjela reći, zaspala je.

Nael el-Toukhy

S arapskog prevela Anita Ćosić.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.