Dobro smo. A vi? (predgovor)

U nastavku donosimo dio predgovora antologiji Dobro smo. A vi? urednica Miljenke Buljević i Ivane Dražić. Zastupljeni autori i autorice gostovat će u Booksi na Reviji malih književnosti: Migrantska književnost od 6. do 8. listopada u Booksi i Knjižnicama grada Zagreba.

Dobro smo. A vi?

Ironija malih književnosti ne nalazi se u njihovoj veličini, već u njihovom položaju u odnosu na promatrača – male su jer su nevidljive. To ne znači da su marginalne, slabe ili nerazumljive; dapače, to često znači da se mi nalazimo u nekom kutu iz kojeg ne vidimo najbolje. Festival Revija malih književnosti, s pripadajućom antologijom, već 22 godine sustavno upire svjetla reflektora u tu ironiju, obasjavajući velike književne tekstove i njihove autorice i autore koji stoje u nama nevidljivim krajevima Književne republike; daje perspektivu iz koje se vide sva mjesta podjednako, od književnosti naroda Saami na sjeveru Europe do romske književnosti širom kontinenta, od malteške književnosti do književnosti baltičkih zemalja, od književnosti arapskog Mediterana do balkanskih književnosti. 

No, u toj geografiji odnosa postoji jedan koji je zbog same svoje prirode neuhvatljiviji od drugih, a kojim se bavi ovogodišnja Revija. Riječ je o književnostima nastalim između dva, tri ili više mjesta, autorima koji pišu između različitih prostora, jezika i identiteta. Nekad im Književna republika dodijeli aristokratski naslov pisca u egzilu, nekad ih ponosno prihvaća kao došljake koji se dobro snalaze na novom mjestu ili jeziku, a nekad ih uopće ne vidi u izbjegličkim redovima ispred ambasada. Upravo ta književnost koju pišu književnice i književnici u pokretu, oni koji su iz bilo kojih razloga odlučili (ili je za njih odlučeno) krenuti na put, često je najnevidljivija, i u zemljama koje su napustili, i u onima u koje su stigli. Dubravka Ugrešić taj je prostor nepripadanja nazvala ON-zonom, out-of-nation zonom, prostorom koji imenuje, kojem pripada u trenutku kada je strankinja i u vlastitoj zemlji, i u zemlji u kojoj živi.

Migrantski pisci i spisateljice, pisci i spisateljice u pokretu, koje u ovoj antologiji predstavljamo dolaze s različitih kontinenata, a na svom su putu zastali u Europi u kojoj trenutno pišu i žive. U izboru smo se vodile primarno književnom kvalitetom tekstova i estetskim vrijednostima, nastojeći čitateljima našeg jezika približiti njihove jedinstvene književne senzibilitete, tematske preokupacije, stilske pristupe, ali i različita, raznolika viđenja vlastite pozicije, kako u poeziji tako i u prozi. U zadatku pronalaska autora i autorica pomogli su nam prevoditelji, organizatori književnih festivala i rezidencija, književni časopisi i nezaobilazni Google jer migrantski književnici nemaju svoje ministarstvo ili centar za knjigu, nemaju svoje udruženje ili katedru na fakultetu, a najmanje smo se mogle osloniti na nacionalna, matična društva pisaca. Konačno, odabrale smo devet od mnoštva glasova koje smo imale u vidu, bez namjere da oni reprezentiraju jednu zajednicu ili iskustvo.

(...)

“Nismo loši ljudi”, piše u svojoj poeziji Aaiún Nin, autor_ica, umjetnik_ica, te aktivist_kinja protiv diskriminacije ljudi u pokretu, porijeklom iz Angole, s dugogodišnjom europskom adresom. Govoreći o iskustvu progona, rata, nasilja i gubitka, njihova poezija nježno uvodi brutalne slike istine o našem nasilju koje prolijeva krv u Africi, i oslikava iskustva ljudi u pokretu čiji je jedini “počinjeni zločin samo posezanje za sigurnošću”. 

Ujgurska pjesnikinja Abide Abbas Nesrin rođena je u Istočnom Turkestanu, koji je dio današnje Kine, zatim je studirala u Egiptu prije nego što se 2017. godine preselila u Tursku, nakon represije nad ujgurskim studentima u Kairu. Autorica svoje iskustvo progonstva iznova tematizira kroz odnos rastavljenih ljubavnika progovarajući o gubitku, razdvojenosti i boli: “Jedan je put iznjedrio rastanak / A usmrtio susret“. 

Julia Cimafiejeva, bjeloruska pjesnikinja koja od 2020. godine, kada je sudjelovala u prosvjedima u Bjelorusiji nakon predsjedničkih izbora, živi u izgnanstvu u Europi (trenutačno u Berlinu), koristi osjetilnost da istraži sjećanja i neumorno i uporno iznova propituje identitet, sve ono što nas izgrađuje kao osobe: svakodnevne male stvari, novi počeci, odnosi s najbližima.

Prošlošću se na različite načine bave i kratka priča Kameni gost uzbečkog književnika Hamida Ismailova te roman Ljudi iz prošlog života iranske književnice Faribe Vafi. ... Priča kroz niz gotovo bizarnih situacija otvara čitav niz tema: od percepcije migranata u stranoj zemlji, asimilacije kao brisanja identiteta, odnosa prema prošlosti i “prošlom” životu te institucionalnog nasilja.

Prošli život u središtu je, pa i u naslovu romana Faribe Vafi, poznate iranske autorice s berlinskom adresom. U ulomku koji donosimo glavna se junakinja u Berlinu s bolom sjeća svog života s disidentskim intelektualcima u Tabrizu, na taj način propitujući kako se proživljena i potisnuta prošlost sudara sa (drugačijom) sadašnjošću i odražava na nju.

Rat je tema koja povezuje palestinsko-sirijskog pjesnika Muhamada Abd Al Monaema te ukrajinsko-španjolsku književnicu Margarytu Yakovenko. ... Njegova poezija duboko je ukorijenjena u iskustvo bijega od rata te u sjećanje na život u Siriji, sa svime dobrim i lošim što uspomene čuvaju, ali i u iskustvo izbjeglištva i egzila te života u novoj zemlji, koja nudi utočište, ali ne nužno i pripadanje.

Margaryta Yakovenko u autobiografskoj prozi naslova Okupacija izdaleka se suočava s ratom u Ukrajini, koju je napustila kao dijete. Autorica na španjolskom jeziku piše duboko intimnu i toplu priču, ispisujući i svojevrstan oproštaj s djedom, koji umire u opkoljenom Tokmaku, daleko od unuke i onih koji ga vole. 

Rat je središnji motiv i iračke pjesnikinje Raše Al Kasim koja živi u Švedskoj, gdje je njezina poezija nagrađena nagradama Karin Boye i Prince William koju dodjeljuje švedski P.E.N. O ratu progovara iz specifično ženske perspektive, uvodeći rat i njegove posljedice u najintimnije prostorije, i kuće u kojoj živi i sjećanja koje ima, kada i najslabiji šum izaziva trzaje i strah. 

A o ženskom iskustvu govori i poezija azerbejdžanske pjesnikinje i novinarke Gunel Mövlud, koja je u dobi od 12 godina bila prisiljena pobjeći iz svog rodnog grada u regiji Nagorno-Karabah nakon izbijanja rata s Armenijom. Gunelini lirski subjekti istražuju ljubav i tijelo prkoseći nametnutim očekivanjima stihovima koji su kritični, sarkastični i udaraju direktno u srž brojnih problema današnjice, primarno onih koji se tiču iskustva bivanja ženom u konzervativnom okruženju.

(...)

Antologija, dakle, predstavlja devet glasova, različitih po porijeklu, jeziku, iskustvu pa i razlogu izmještenosti, a bliskih po onome što nose sa sobom, što bilježe i pamte: sjećanje na napušteni dom, težinu rata i progona, te neizbježno iskustvo bivanja strancem, koje je za svakog od njih različito. Njihova poezija i proza kreću se između intimnog i političkog, pokazujući kako izmještenost nije samo književna tema nego i perspektiva iz koje se iznova promišlja i preosmišlja identitet i pripadanje.

Devet iskustava izmještenosti u ovoj antologiji podsjeća nas da je Književna republika mnogo šira i raznolikija od onoga što se vidi unutar službenih granica. Ove autorice i autori ne traže sažaljenje, ne egzotiziraju vlastitu izmještenost, nego pokazuju kako se iz svakog kuta, pa i onog najnevidljivijeg, može progovoriti hrabro, prkosno i snažno. Njihovi tekstovi na hrvatskom tako osvjetljavaju još jedan kut Književne republike u nadi da je pero još uvijek najjače oružje čovječanstva.   

Urednice antologije