Sonja Mudrić

-„Daj, idemo! Zima mi je!“ procvokota Sanja cupkajući pred grobom Mladenovih roditelja.

Grob je bio obrubljen tek jednim redom kamenih ploča, preuskim za stajanje, pa je svaki novi udarac vršaka Sanjinih skupih čizmica o razmočeno tlo štrcnuo još malo masnog, miroševačkog blata do ruba njezinog bijelog kaputa. Kaput je bio nov i, baš kao i čizme, kupljen u Londonu gdje su Sanja i Mladen prije samo tri tjedna proveli zajedno svoj prvi „legalni“, ali ništa manje strastveni vikend. No sada, jedva držeći golemi aranžman od bijelih i žutih krizantema, sve što je osjećala prema ovom muškarcu koji je nagnut nad grob pokušavao očistiti napadalo lišće i ukloniti ostatke otopljenog voska, bila je rastuća ljutnja.

- „Jebo te, izgleda kao golemi kukac!“ pomisli.

I doista, inače visok i krupan, Mladen je sada bio gotovo ispružen preko nadgrobne ploče, lijevom rukom i desnim koljenom podbočen o nju dok je desnom rukom u stranu bacao sramotne znakove vlastite nebrige nakupljene u proteklih godinu dana. Obučen u crni kaput i promatran odozgo, Sanju je neodoljivo podsjetio na Gregora Samsu, na lektiru, na gimnaziju, na profača iz hrvatskog koji je tada mogao biti nekako baš Mladenovih godina i sada je već sigurno u penziji...Odjednom joj scena prestade biti smiješna i ona osjeti nelagodu zbog smjera kojim su je vodila sjećanja, pa svjesno prekine tijek misli i samo još nestrpljivije ponovi:

-„Ma daj, idemo!“ 

Ali izostanak bilo kakva odgovora uvrijedi je pa naposljetku ušuti. Na trenutak čulo se samo šuštanje lišća i njezino nervozno šljapkanje...a onda i glasovi neke obitelji koja je, iza reda gusto posađenih čempresa, okupljena oko groba tiho molila „Oče naš, koji jesi...“

Mladenova je majka bila pobožna žena, ali u vrijeme njegova odrastanja, dok mu je otac beskompromisno gradio karijeru sveučilišnog profesora, morala je svoju vjeru skriti ne samo pred javnošću, već i u vlastitom domu. Suprug joj naime nije dozvoljavao da „kvari sina pričicama o Bogeku i Isuseku“, a ona ga je u svemu, pa i u tome, slušala. No, ponekad bi, pod izgovorom da vodi Mladena liječniku, odvela sina u malu crkvu kraj Vinogradske bolnice. Ondje, osim u vrijeme mise, obično nije bilo nikoga i njih bi dvoje držeći se za ruke šetali crkvom, a Mladen bi uz majčinu pomoć odgonetavao rimske brojeve na slikama koje su prikazivale postaje Križnog puta. Ipak, najviše je volio kada bi ga uvečer dolazila poljubiti i, sjedeći na rubu postelje,  izmoliti zagovor Bogu da čuva njezina sina.

- „Oče naš...“

-1-

I sada Mladen, deklarirani ateist, jače od mirisa voska i svisvetskog neveselog cvijeća, namiriše majčin parfem i jasno osjeti njezin dah kao da će ga ponovno, za „laku noćicu“ kako je govorila, poljubiti u čelo. Pa zaplače bezglasno, još uvijek u položaju kukca, crn i zgrčen nad bijelom nadgrobnom pločom.

-„Ma, daj, kaj ti je?“ pomirljivo i gotovo nježno upita Sanja, osjećajući instinktivno kako duga šutnja i to čudno, strano trzanje Mladenovih ramena imaju za nju neko loše značenje. I još uvijek pod dojmom svoje kafkijanske asocijacije ona pomisli nije li to što joj se odvija pred očima doista preobražaj, preobražaj nad kojim nema nikakve kontrole. I neće li se možda već sljedećeg trenutka ispred nje uspraviti neki posve nepoznati muškarac, nečiji sin, suprug i otac nesvjestan i samog njezinog postojanja. Ta je pomisao uplaši i Sanja se odjednom zapita kome to uopće drži ovaj teški, žalobni buket i kome je zapravo došla upaliti svijeću.

-„Ništa, nije mi ništa“ jedva čujnim i promuklim glasom, a ipak dovoljno snažnim da preduhitri sva preostala moguća pitanja, odgovori Mladen i brzo se pridigne iz svog neudobnog položaja. Otresavši s hlača nešto zalijepljenog lišća, okrene se k Sanji i ona uplašeno ustukne skoro izgubivši ravnotežu na blatnoj stazi. Jer, preobražaj je bio stvaran. Nije poznavala oči koje su je, tuđinski mirne i ozbiljne, promatrale s naizgled nepromijenjenog lica. Mahnito je prelistavala datoteku sličica iz svog i Mladenovog kratkog zajedničkog života – prvi susret prodekana i mlade asistentice, njegove oči procjenjivačke, njezine oprezne i kontrolirano hladne. Prva zajednička večera i nasmiješene oči iskusnog zavodnika iznad čaše zlatnog vina, njezine izazivačke („pa ne misli valjda stari jarac da će me odvući u krevet na prvom spoju“). A onda, kao u vrtlogu, oči zamagljene strašću i užitkom iznad usana koje se zaklinju da „ovo nije samo sex“ , ponosne oči mentora na obrani doktorske disertacije, pokroviteljske oči, molećive oči, oči odlučne i spremne da zbog nje promijene svijet, oči koje su njezine, njezine, njezine ...

-“No, daj mi to cvijeće!“

Ledene Mladenove ruke kratko dotaknu Sanjine otimajući buket, no umjesto olakšanja zbog gubitka tereta ona osjeti samo gubitak. Jer, zajedno s buketom Mladen joj je oduzeo i ulogu koju je danas doista iskreno željela odigrati – ulogu družice i pomoćnice, držačice buketa, paliteljice svijeća, tješiteljice i moliteljice. Odigrati je onako kako to već dolikuje na „Sisvete“ i kako to čine supruge u svim pristojnim, građanskim, agramerskim familijama.
Ali, bilo joj je zima, a pocupkujući zaprljala je novi kaput i nove čizme i samo dublje tonula u blato, žuto i ljepljivo od ilovače, njezin je muškarac izgledao kao kukac i bio prastar

-2-

kao profać iz hrvatskog, i oni nisu bili obitelj koja složno moli i taj teški teret u njezinim rukama nije bilo dijete nego nadgrobni buket kojeg je pažljivo birala ne bi li se svidjela nepoznatim mrtvim ljudima, a i njega su joj otele te hladne, nestrpljive ruke...

I sada Sanja zaplače, dovoljno glasno i očajno da utihnu svi drugi glasovi i da se glave s drugih grobova znatiželjno okrenu prema njoj kao da je čudno i neprilično što netko, eto, na groblju tako plače. Jer, Svi Sveti su, a na Sve Svete obilazimo groblja kao što đaci na ekskurziji obilaze muzeje, šutke i držeći se za ruke. A grobovi... grobovi  su tek izlošci koje najprije ukrasimo, a onda im se nijemo divimo. Zapalimo raznobojne lampaše i svijeće i kažemo s uzdahom:

- „Kako je lijepo!“

Jer doista i jest, lijepo i svečano. Pa kupimo vruće pečene kestene i zatim crnih i opečenih prstiju odlazimo kućama. Svi sveti, mirni i ponosni, pobjednici nad smrću. Ali ne plačemo, barem ne ovako, „naživo“ i s jaukom, kao što se plače ne za onim čega više nema, već samo zbog onoga čega nikada neće niti biti.