Skica za portret

Tu su negdje bile oči, malo povijene i tužne, obješene kao oči bernardinca, malo dalje visoko čelo, osmijeh ispremiješan s bojom kravate. Slaganje lica pokojnika podsjećalo ju je na slaganje pazli, a nikad u tome nije bila osobito dobra; njezin bi trogodišnjak od šuba složio pedeset komada, a ona nije mogla složiti ni lice svog oca koje je gledala dvadeset godina. Slika se gubila u smetnjama, kao na starim televizorima, u snijegu, bez natpisa bad or no signal.

Kažu da prvo zaboravite glas, i tatin više nije čula, ali katkad je čula bakin, isprekidan telefonskim šumom; zapravo, samo tu jednu rečenicu: neka umjesto nje poljubi prvorođenu kćer, praunuku: godinama nije izlazila iz stokvadratnog stana s pogledom na zagorske brege.

Lepeza koju je sada gledala na stolu bila je gotovo dokaz bakine pripadnosti nekom drugom prostoru; zlatna i zelena, preklapala se kao široke brazde ravnica za kojima je baka čeznula. Unatoč bjelokosnim štapićima i dvama bisernim ukrasima na dršku, dvadesetogodišnjakinja koja je njome maloprije bijesno lupila o stol nije ju mogla zamijeniti za školarinu. A njoj je bilo drago; dio toga glasa i slike bio je nekako sadržan u toj žutoj tkanini koje se sjećala iz ljetnih popodneva s mirisom bazenskog klora, nalazeći baku kako se njome hladi dok se juha puši na stolu. Dakako da je juhe moralo biti, ma koliko vruć bio srpanjski dan, uvijek je moralo biti juhe, s mnogo celera kojim je dahtao hodnik dok se uspinjala stubama na drugi kat, u stan oplahnut zelenim platnenim zavjesama na jugu i šuštavim firungama u sjevernoj sobi. I baka na stolčiću, s lepezom, kraj okrugle bijele zdjele s juhom, kakvu više nitko nema; bila je sramota iznijeti je u loncu u kojem se kuhala, u običnu loncu kakav ona čitav život iznosi na stol. Bijeli damastni stolnjak pokrivao je samo pola stola kad su jele same, kada bi dida, slavni i jedini toplički pedijatar, zaglavio u bolnici.

Mi smo iz fine familije, govorila je ta njezina baka, unatoč njihovim sramotnim srednjoškolskim trudnoćama i vjenčanjima pod mus, tajnim abortusima i gadnim rastavama braka, i pikala ih suhim kažiprstom u leđa - jer za stolom treba uspravno sjediti. S užitkom je u razgovor ubacivala njemačke riječi, kao što su oni u usta ubacivali zalogaje njezinih  švarcvaldica, dobošica i zaherica; u rijetkim izlascima nosila je rukavice i šešir, i tu bjelokosnu, svilenu lepezu.

Lepeza je u njezine ruke došla baš takvog vrućeg srpanjskog dana; baka je našla za to pravi trenutak, trenutak kad se već izlizalo buntovničko sramoćenje familije opijanjem, ljubakanjem s huliganima i golišavim noćnim kupanjem. Dotad se u njoj već rodio onaj osjećaj obiteljskog ponosa koji se javlja kad utvrdiš da se ne možeš boriti protiv genetike, kad više nigdje nisi najmlađi ni najbolji, ili kad rodiš prvo dijete, a familija je tu oko tebe da ti ga pomogne odgajati, htio to ili ne. I tako je zahvalno uzela lepezu i hladila se njome idućih dvadesetak godina, dok joj kći nije odlučila pasti godinu na fakultetu. Na lepezi su bila oslikana tri cvijeta koja su podsjećala na djetelinu; jedan je nažvrljala njezina kći dok je bila dijete, i ona se sjeti kako je urliknula kad je vidjela da šara po maminu jedinom nasljedstvu, podsjetniku na vrijeme kad još nije trebalo slagati pazle.

Duboko je uzdahnula slušajući jadikovke koje su dopirale iz kćerine sobe, i ostatke hrane od ručka bacila u kantu. Prošla je blatnjavim dvorištem, izbjegavajući kokošji drek, i istresla ostatke u kopanje. Svinje su zahvalno gurnule gubice i halapljivo proždrle ostatke krmenadla, krumpira i jutrošnje kajgane. Kajgana nije bila bakin specijalitet, ona je uvijek pekla jaja na oko, stavljajući uz rub kobaltnih tanjura listiće matovilca ubranog rano ujutro u bašči. Kad je bila dobre volje, vadila je iz velikog crnog ormara, koji je služio umjesto špajze, džem od bresaka, u kojem su, savršeno mumificirane šećerom, ležale čitave polovice minulog ljeta.

Ovdje više nije žudjela za hranom, gadila joj se: neprestano se nešto kuhalo, peklo i pržilo. Vječito iste kokošje juhe i ta prasetina, krmetina, masna i pečena u rolu, s mlincima i krumpirima, i bučnice s kojih se odozdo mogla skidati masnoća; sve je ovdje plivalo u svinjskoj masti; maslinovo ulje u zagorskoj je kući smrdjelo kao mašinsko.

Neko je vrijeme idealizirala njihov odlazak iz grada kao da je to odlazak na ladanje. U glavi je unaprijed uređivala kuću, bojeći bijelom bojom crvotočne hrastove ormare, vješajući pjenaste zavjese na prozore. Zamišljala je djecu kako trče po livadi iza kuće, po travi na kojoj nema govana gradskih pasa. Sadila je i sijala začine; bosiljak, mažuran i metvicu. Ali regule koje je propisala ona druga familija bile su posve jasne; kokoši su morale ostati u dvorištu u kojem je zamišljala sjenicu, na gredicama je cvao krumpir umjesto začina, novac iz fonda za farbanje drvenine pretvorio se u drva za potpalu.

Zamišljala se kao hortikulturisticu, uzgajivačicu ekološke hrane, slobodnu umjetnicu, kombinaciju Kornelije Benjovski i Slavenke Drakulić, ali crna se zagorska zemlica nije dala ostrugati ispod noktiju; zavukla se duboko u pore. Takvim se prstima nije moglo mahati lepezom; spremila ju je u regal i pustila da čeka nasljednicu - sve dosad.

- Onda bumo prodali onog Shakespearea. Sad sam se čula s Ineskom, veli da stare knjige vrede celo bogatstvo - iznenadio ju je, dok je stajala za sudoperom, kćerkin glas.
- Nećemo - rekla je, mirno ribajući zelje za salatu.
- Nemaš mi dat za školarinu! Kaj je tebi? Oćeš ti da ja završim taj faks il nećeš?
- Mogla si učit pa sad ne bi vodile taj razgovor - nije se željela okrenuti i pogledati kćeri u lice; mogla je zamisliti kako ga izobličuje bijes.
- Ja ću ga prodat, opće me ne zanima! Tata će mi dat!
- Tata ti ne može dati ono što nije njegovo - pokušavala je zadržati hladnokrvnost.
- Kaj sad sereš, nikad te u životu nisam vidla s knjigom u ruci! Samo s motikom!

Nož joj je ispao u sudoper; sva sreća; bio je to jedan od onih trenutaka kada ti postane kristalno jasno zašto je inače brižna majka u Kansasu izbola svoju djecu. Okrenula se i, opasna kao vještica iz crtića, rekla:

- Ti ih nikada nećeš dobiti. Nikada!

Onda ju je uhvatio histeričan smijeh, i dok su joj tekle suze, ostavila je i kuhinju i pečenje u rolu i mrkve u sudoperu, zgrabila lepezu i Shakespearea s police i otrčala u dvorište. Kći ju je zapanjeno gledala dok je sjedala na posrano blatno dvorište, točno na ono mjesto gdje je prije mnogo, mnogo godina njezin muž trebao sagraditi sjenicu. Otvorila je knjigu i zamahnula lepezom. Lady Macbeth; već se stoljećima nije osjećala ovako dobro. Odnekud je snažno zamirisao celer.

***

Petra Gverić Katana
foto: Lovro Rumiha

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)