Rupe

Ostali su sami pored otvorenog groba. Majka je bila naslonjena na Gorana u svom predugom crnom kaputu koji je stiskala uza se, a Ina uz njih u kratkoj jaknici. Sa svakim uzdahom Goran je majku privlačio k sebi a ispod oka promatrao Inu koja je gledala nekamo preko borova. Činila mu se preblijedom i pretihom. Otkad se vratio s puta nije s njom pošteno razgovarao. Cijeli dan bila bi u krevetu: čitala ili spavala ili povraćala. Viroza, govorila je.

- I sad se trebam vratiti u prazan stan - majka je progovorila tek toliko da joj se usta ne slijepe. Vrtjela je u glavi cijeli film od jutros, kako je kuhala kavu za sebe, Gorana i Inu, i nikako se nije mogla sjetiti trenutka kada je ugasila plin. A ne sjeća se ni zatvaranja prozora. Kad se vrati onda će sve pospremiti.
- Mama, bit ćeš dobro, sve će biti u redu - Goran nije prepoznao vlastiti glas. Zvučao mu je metalno u toj tišini na groblju. Počeo je planirati svoj povratak iz Njemačke i nadao se da neće morati mijenjati stan ili primiti majku u svoj. Razmišljao je o vjenčanju i životu s Inom.

A Ina? Cupkala je kraj njega i petu utiskivala u zemlju. Kao da je kopala rupu u zemlji.
- Da mi netko kaže što se dogodilo? Nije pio već dugo, a kažu da je bio pun alkohola i tableta… Ne razumijem… - ponavljala je majka.

Uzela je grudu zemlje i bacila u rupu. Onda je uzela još jednu. Nije odvraćala pogled od crne rupe i lijesa kao da bi mogla propustiti odgovore. Goran je gledao u suhi majčin obraz pokušavajući se sjetiti kada je zadnji put plakala.

Ina je i dalje petom obrađivala zemlju. Malo bi izgazila rubove, pa onda opet dubila rupu. Lupkala je ritmički po rubovima i izrađivala krug. Cipela je bila prljava od zemlje, ali to kao da joj nije smetalo.

- A ko će znati... Jesi ti nešto primijetila? - Goran se okrenuo Ini. Odmahnula je glavom i nastavila čeprkati po zemlji. Ovaj put špicom cipele. Da rubovi budu izjednačeniji.
I majka ju je pogledala ispod oka. Ina je i dalje izrađivala rupu.
- Umoran sam, hoćemo li polako? Svi su već otišli… - govorio je Goran u prazno razmišljajući o svojem rasporedu letova u zadnjih godinu dana i iscrpljenosti koju je osjećao kad bi došao kući.

Bilo mu je dosta samoće u Njemačkoj a smetalo ga je prigovaranje kada bi došao kući. Ina je nedavno skinula gips zbog kojeg je dva mjeseca ležala u krevetu i još ju je čuo kako prigovara, uzdiše i cendra. Zanovijetala je što je nepokretna, što je hrani njegov otac i što je usamljena. Prigovarala bi ona i da nije imala nogu u gipsu. Prigovarala bi radi prigovaranja. A vidi je sad, šuti i prekopava zemlju.

- Pa što je tebi govorio kad ste se zadnji put čuli? Kakav je bio? - majčino pitanje bilo je upućeno razmazanoj sjeni na lakiranoj hrastovini u rupi.
- Kao i obično. Malo o politici, malo o nogometu i, naravno, kad ću se ženiti i imat djecu - odgovarala je Goranova sjena.
Majka je kratko uzdahnula i zagledala se u Inu i njezinu žilu na vratu koja je ubrzano pulsirala.

Trideset godina zajedničkog života a nije bila sigurna tko je čovjek u lakiranom hrastovom lijesu. Znala je što voli jesti, gledati na televiziji i čitati, ali nije ga poznavala. Nepredvidljiv i ćudljiv od alkohola, nježan i brižan u trijeznim danima. A sada samo jedno 'oprosti' na post-itu pored kreveta. Što je trebala oprostiti? Ili, tko je trebao oprostiti?

Opet je fiksirala Ininu žilu na vratu. Tražila je razloge iznenadne šutnje inače brbljave djevojke. Danas jedva da je izgovorila pet riječi i još je nestala dok su se ljudi okupljali pred lijesom. Nezahvalnica. A njen ju je pokojni tjerao da bolesnici peče kolače, brao joj cvijeće u vrtu da joj 'zamiriše stan' i odlazio na plac da bi uvijek imala svježeg voća. Zadnji dan odnio joj je i ormarić za hodnik. Zaljuljala se i zgrabila Gorana za ruku.
- Ina, jel se nešto dogodilo taj dan? – Goran je prekinuo tišinu.

Odmahnula je glavom, sklonila pramen s čela i nastavila lupkati petom po zemlji. Da, donio je ormarić, pronašao test za trudnoću u kupaonici, otišao kući, večerao i zatvorio se u svoju sobu. Uvukao se u sebe i nestao.

Rupu je sada trebalo utvrditi. Šmrcnula je kratko i pogledala u nebo kako se oblaci skupljaju. Kiša bi prigodno popunila ovu rupu. I jednu i drugu. Kada nema suza.

Ina je pogledala majku. Gledale su se dovoljno dugo da razumiju.
Vjetar je savijao borove dok su ptice jedrile prepuštajući se promjenama smjera.
- Idemo - Goran je povukao majku i okrenuo se.

Ina je pljunula u rupu, pogladila trbuh i zapitala se je li alkoholizam nasljedan. Gledala je kako se pjenušava pljuvačka slijeva u rupu koju je izradila. Onda je sve brzo zatrpala. Sustigla je Gorana i stavila svoju ruku u njegovu.

***

Mirjana Detić
foto: hugovk

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)