Priča tjedna: 'Putovanje'

Otključala je auto i upalila ga. Rezervoar je bio pun jer ga je napunila dan ranije. Upalila je svjetla na autu, pošpricala vjetrobran i uključila brisače. Staklo je bilo umrljano, što od mušica što od prašine. Zagledala se u prostor na staklu koje je postajalo sve čišće. Pomislila je kako bi bilo super da netko izmisli brisače koji će očistiti cijelo staklo, i one kutove koje ovi brisači ne mogu dohvatiti. Pritisne se dugme i obriše se cijelo staklo i sve se vidi jednako jasno. Jesi pametna, pomisli, pa nekad moraš dignuti dupe i očistiti sama. Uložiti malo truda da bi se prljavština očistila i sve jasno vidjelo. Trzne se na nagli zvuk otvaranja vrata na suvozačevom mjestu.

Hej sis, đez ba', jesi spremna za put, - cvrkutavim glasom, sjedajući do nje, uleti joj u prostor sestra.
Aha, reče, jesam.

Kad god bi je čula da je veselija iznad stepena veselosti koji joj je bio podnošljiv, postajala je tmurnija nego što je bila. Taj moment je uvijek pomicao nešto u njoj. Zašto se trudi biti veselija nego što jeste? Čemu zaboga? I nerviralo ju je kad bi koristila uzrečicu đe's ba. 'Đe's ba' za njenu sestru bilo je ravno ispričanom vicu, nakon što se kaže 'đe's ba' kao trebaš umrijeti od smijeha. Bilo joj je nevjerovatno kako je prihvatila hrvatsko shvaćanje bosanskog humora. Kažeš bilo kakvu glupost s bosanskim naglaskom i kakvim žargonskim rječnikom, na primjer 'đe's ba raja' i svi padaju od smijeha.

Spremna sam, jesi ti?  – i ne čekajući odgovor krene polako izlaziti s parkinga.

Dok se lagano uključivala na autoput prema istoku, sestra je govorila o svom jučerašnjem danu, u detalje pričala kako je skuhala ručak i ispekla kolač za danas, pripremila odjeću za djecu, te kako je čak uspjela pogledati i seriju 'Midsomer'. Smijala se, govoreći:

- Nećeš vjerovati, uspjela sam je dogledati do samog kraja i taman da se otkrije ko je ubojica ja zaspala, koja tuka. Kad s ti legla sinoć?, upita je.
- Ajoj, znaš da ne volim pričati rano ujutro, ajd molim te da se vozimo u tišini do pauze za kavu, reče mršteći se.
- A, pa dobro, šta se odmah ljutiš, reče sestra pomirljivo i krene tražiti muziku na radiju.

Nastavile su vožnju bez priče. Iako je bio juni, jutro je bilo hladnjikavo i vani je rominjala lagana kišica. S vremena na vrijeme bi upalila brisače za par okretaja i onda ih ugasila. Radila je to rutinski, monotono, kao što je bila monotona vožnja auto-putem. Sestra je sjedila mirno s pogledom u daljinu. Brzo baci još jedan pogled na nju i osjeti nježnost i navalu ljubavi. Njena sestra, vesela, živa, s mužem i dvoje djece, poslom u banci, ženom koja fenomenalno kuha i osmišljava nove recepte za kolače, lijepo uređenom kućom, dječjim sobama u šarenim bojama. Kad pomisli na sestru, vidi sliku žene u modernom odijelu preko kojeg je roza pregača sa slikom Marge Simpson (dala joj je tu pregaču prošli Božić i ona ju je često nosila), ženu koja joj s kuhačom u rukama, dok pravi novoosmišljeni fenomenalni kolač, priča kako je na sastanku preuzela riječ i rekla direktoru šta ga ide. Da, to je njena sestra. Ali, dok sad sjedi mirno s pogledom u daljinu lice joj odaje nekakvu mekoću i ranjivost, što nije uobičajeno za nju, i tek onda osjeti koliko je voli. Stisne je u grudima i u grlu, osjeti peckanje u očima, nakašlja se, promijeni stanicu na radiju  i prozbori tiho:

– Hoćemo li stvarno to učiniti?

Sestra se trznu iz misli i zbunjeno je pogleda.

- Pa dogovorile smo se da hoćemo, pa zato i idemo... , reče ona.
- Ma znam... nego... da, znam, prodat ćemo kuću, zato i idemo, pristala sam, jesam, reče ona isprekidano i s mukom nastavi, – Ali šta bi tata na to rekao, jebote, ipak je to bio njegov život, znaš, nekad mislim da su mu ta kuća i zemlja bili život... ono, najdraži dio života. Tu je sve njegovo, njegove stvari, mislim, svako drvo je njegovom rukom zasađeno, u selu njegov grob, mamin grob, grobovi sve naše rodbine, kako potpisati da to više nije naše kad je sve naše... Pogleda sestru nadajući se odgovoru koji će biti odgovor na njenu muku iako je znala da joj ona takav odgovor neće moći dati.

Obje utonuše u šutnju.

- Tati bi bilo drago da ne prodamo, znam, u pravu si, reče sestra tihim glasom, a onda doda, - A mami bi bilo drago da prodamo, to isto znaš, jel' da?

Ne odgovori, iako je čula upitnik iza zadnje riječi. Da, bila je u pravu. Tata je volio svoje selo i svoju kuću. Tu je bilo sve njegovo. Znala je, da je on živ nikad ne bi pristao na prodaju. A mama je još za života govorila da prodaju kuću i da njoj nađu neki manji stan u gradu. Nikad nije zavoljela selo. Došla je živjeti na selo radi tate, bila je iz gradske obitelji i nikad se nije potpuno navikla. Iako se trudila biti vrijedna domaćica i ljubazna prema svima, seljani je nikad nisu potpuno prihvatili. Mama se uvijek činila sretnom, ali poslije očeve smrti kao da su izašli na površinu svi ti mali znakovi neprihvaćanja koje su pokazivale žene u selu. Slučajni komentari na njenu odjeću, ili njenu kuhinju, čak i na način kako je uređivala cvjetnjak ispred kuće. S vremenom je postala ogorčena i zlobna prema svim tim starim ženama, iako su te žene, kao i ona, ostale same, bez prerano umrlih muževa i djece raseljene po svijetu. Da, mama bi jedva dočekala da prodaju kuću i da njena djeca žive u nekoj sredini gdje došljaci nisu i poslije pola stoljeća još uvijek došljaci, kao da je takvo mjesto postojalo.

- Tata ne bi volio da prodamo kuću, mama bi voljela, što je onda ispravno napraviti, - reče s tragovima očaja u glasu.
- Znamo što bi tata htio, i znamo što bi mama htjela, reče joj sestra nježno – a šta bi ti htjela?

Na takvo jednostavno pitanje nije imala odgovora. Pogleda u sestru:

– Ne znam... a ti?

Sestra joj čvrstim glasom reče:

– Voljela bih da prodamo, da ti sebi napokon kupiš stan i da zajedno prestano brinuti o toj kući... Da to bude iza nas, eto što bih voljela, - reče ona i s olakšanjem se nasloni na naslon sjedala. Pogleda sestru s divljenjem i zavišću. Voljela bi da je njoj to tako jednostavno reći.

Prešle su granicu i vozeći se kanjonom Vrbasa, koji joj je radi strmih stijena i magično zelene boje rijeke odvraćao pažnju s ceste, pomisli kako joj je cijela Bosna, a ne samo kuća, ostala u nasljeđu. Razmišljala je dok se pokušavala fokusirati na krivudavu i usku cestu pored Vrbasa... Da, bilo bi super kad bi pored kuće mogla nekome prepisati i Bosnu pa da nekim čudom to zaista bude iza nje.

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)
Foto: Marzia Bisognin ocasaggia (flickr)