Priča tjedna: 'Podrum'

Hodao je putom i promatrao zapuštene vinograde koji su zarastali u šikare. Nekad su to bile šume pa su postale vinogradi, sad postaju šikare, a kasnije će, valjda, opet postati šume. Nikad prije nije primjećivao takav ciklus u prirodi iako je tim putom prošao bezbroj puta. Stara vikendica izronila je iza krošanja oraha dok je hodao prema njoj po putu na kojem se još jedino mogao zateći pokoji traktor.

Došao je do stepenica koje su se spuštale prema kući i usporio, možda zbog nelagode, a možda i zbog strahopoštovanja. Orasi su prekrivali nebo i čitav taj prostor iza kuće bio je u sjeni koja mu je godila dok je silazio prema ulazu. Stara drvena klupa ispred kuće malo se zaklimala kad je na nju sjeo, ali uskoro je sve postalo mirno i on je gledao pejzaž, blagih brjegova i kuća razbacanih po njima.

To ga je umirivalo, a umirenje mu je uistinu bilo potrebno. Došao je ovamo nakon sprovoda svog djeda koji je sagradio kuću. Prošlo je par dana, ali u svoj strci oko organiziranja sprovoda i primanja sućuti, njemu se činilo kao da je upravo sad došao sa sahrane i, prvi put sam u vikendici, osjetio je kako se opušta nakon dugo vremena.

Krenuo je otključati ulazna vrata i već je gurnuo ključ u bravu kad se predomislio. Prvo će otići u podrum, tako bi napravio i djed s razlogom koji je samo njemu bio poznat. Nije znao je li to bio nekakav obred ili samo navika, ali je znao da je upravo zbog toga djed bio intimnije povezan s podrumom od svih ostalih koji su ga posjećivali. Spustio se niz brijeg i našao pred teškim, drvenim vratima. Otvorio je vrata, a pred njim se pojavila slika koju je vidio svaki put kad bi zatvorio oči i pomislio na podrum jer se ništa u njemu nije promijenilo otkako je znao za sebe.

Pred njim se po tko zna koji put ukazao prizor koji ga je pratio još od djetinjstva. U malenoj kvadratnoj prostoriji nazirale su se i zauzimale najveći dio prostorije bačve poredane od najveće prema najmanjoj. Stajale su na dvije poveće grede koje su pak bile položene na cigle. Iznad njih nalazila se polica na kojoj su svečano izložena bolja vina, koja nikad neće biti popijena. Ispod nje su dvije ladice preko kojih je napisana latinska poslovica 'In vino veritas'. Nikad mu nije bilo jasno koju to istinu vino skriva u sebi. Zidovi su bili prošarani žutilom od vlage koja je, kad god bi bili prebojani, opet izbila tvoreći nove oblike. Neizostavan dio podruma bio je i mrak koji je u bilo koje doba dana bio u njemu. Gotovo da bi čitav taj prostor djelovao prazno da nije bilo tog mističnog polumraka koji bi davao sasvim drugačiji dojam podrumu kao nečemu dalekom, stranom i gotovo natprirodnom.

Takav je podrum bio dok je djed bio živ, a već danas, prije nego on ode, morat će biti drugačiji. Želio ga je preurediti i nije znao zašto se osjeća gotovo kao da radi protiv djedove volje. Očito podrum nije mogao bez djeda a sad i on mora umrijeti. Po zadnji put sjeo je na stari iskrzani stolac koji je zaškripao i pogledom prešao preko podruma gledajući ga posljednji put. Tad su mu polako dolazile uspomene kako je bio fasciniran podrumom i kako je kao dijete stalno o njemu nešto propitivao.

Nikad se djed previše nije bavio poslom vezanim uz podrum. Sjetio se berbe u kojoj bi svatko obavljao neki posao, a jedino bi djed sjedio kraj kuće i nije radio ništa. Iz tog podruma djed je najviše volio njegovo vino. Zato mu se činilo, kad bi s djedom bio u podrumu, da je on, iako u berbama nije sudjelovao, na neki način intimnije vezan za njega od svih ostalih. Sjećanje na djeda i obrisi podruma u polumraku bili su isprepleteni i neraskidivo povezani.

U jednom kutu naslonjena na zid bila je položena velika bačva. Nije se sjećao koliko litara može zapremiti, iako je slušao priče o njoj, ali je znao da ju djed nikome nije volio pokazivati, a vino se u nju nikad nije ulijevalo, već se uvijek ulijevalo u neke manje bačve. Takva misteriozna, u njemu je izazivala zanimanje koje je nadišlo običnu dječju mistifikaciju veličine. Ipak nikad se nije usudio djeda pitati čemu tolika šutnja o toj bačvi iako mu je bila tako draga i uz vikendicu bi nekako prvo na nju pomislio. A sad će i nju morati rastaviti i baciti, i možda ga je to najviše boljelo.

Ali njegovo sjećanje na podrum imalo je i svoju drugu stranu. Kad god bi ušao u njega osjetio bi nalet hladnoće koja bi prošla cijelim njegovim tijelom i pretvarala se u strah. Bio je to podsjetnik na traumatični događaj iz djetinjstva.

On i cijela njegova obitelj spremali su se za odlazak. Kao i svaki put dan se polako pretvarao u sumrak, a i oblaci su se prijeteći nadvili nad bregove. Nastale je strka u želji da se što prije krene, a on se trčeći našao ispred podruma. Iz radoznalosti ušao je da još jednom prije polaska pregleda sve što se nalazilo, a pogotovo veliku bačvu. Dok je tako razgledao predmete kojima se divio, netko je zatvorio ulazna vrata podruma i jedino što je čuo bilo je zatvaranje lokota. Kad je shvatio što se dogodilo, panično je krenuo prema vratima i počeo lupati po njima, ali već su se svi od njih odmaknuli i nitko ga nije čuo. Više nije lupao, nego je problijedio i sjeo na pod naslonivši se na zid pokušavajući doći do zraka.

Uskoro je počelo sijevati i bljesak groma je bio jedini koji je na trenutke osvjetljavao podrum. Činilo mu se da mrlje od vlage počinju oživljavati i prilaze mu želeći ga ugušiti, a on nije imao kamo. Sve kao da se okomilo na njega, bačve, boce i sam podrum počeo se smanjivati u pokušaju da ga uguši. Nije više znao što činiti pa se vratio do vrata i histerično vrištao i lupao po njima. Tad su se otvorila. Ugledao je djeda koji mu je pokazivao da što brže odu jer je pljusak već počeo.

Otad bi ga uvijek pratio neugodan osjećaj ulazeći u podrum, ali sad se taj osjećaj pretvorio u sjećanje na koje se melankolično osmjehnuo.

Znao je da više ne smije odlagati, nego krenuti s raščišćavanjem. Započeo je upravo od velike bačve. Kao dijete s divljenjem ju je gledao, a sad je bila stara i ne bi mogla više podnijeti ni jednu berbu. Spustio ju je s greda i počeo skidati željezne obruče. Dok ih je skidao, primijetio je da se, okrećući bačvu, nešto u njoj pokreće. Maknuo je nekoliko dužica. Bila je to precizno, gotovo kirurški, odrezana ženska noga. Sve mu je ispalo iz ruku i on je istrčao van iz podruma. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se smiri, a tad je ponovno ušao u podrum. Vrtjelo mu se i vidio je sve kako se okreće oko njega - i vikendica, orasi, vinogradi i podrum dok su se slike iz djetinjstva pretvarale u stravične prizore, a onda je sve prestalo i on je pogledom prešao preko svih bačvi i napokon se zaustavio na policama i latinskoj poslovici 'In vino veritas'.

***

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)