Priča tjedna: 'Aldo i Gina'

Aldo je grickao vrh stare, već dugo nezapaljene lule i prisjećao se Gininih tvrdih bradavica. U krilu mu je stajala kutija od cipela prepuna slika iz mladosti. "Jebate vrag, mala, bila si k’o najbolji espresso! Digla bi i mrtvaca! Ako već ne cijelog, ono bitno stajalo bi drito ko’ ova lula!”, reče Aldo izvadivši lulu iz usta, vrškom uperenim prema stropu.

Iz kuhinje se čuo Ginin glas: "Ajme Aldo, tebi te slike uvik naprave pomutnju u glavi. Bojin se ca me ceka nakon rucka! A danas su spageti s vongolama…!”

"Oho! Pa ću lizat’ malo školjkicu, malo Gininu pičkicu!” nastavio je glasno Aldo, a zatim naglo stiša glas, stiščući lulu zubima:  "A i ti bi, lulo, danas mogla imat’ posla…”.

Gina je bila sitna starica, okretna poput desetogodišnje djevojčice. Bijela, kovrčava kosa stajala joj je na glavi kao šlag-pjena iz boce pod tlakom i činila da se doima još mlađe i nestvarnije. Vješto je odmjeravala riječi, krijući svoju vragolastu prirodu iza naoko naivnih komentara. A Aldo ju je poznavao izuzetno dobro. I odlično se zabavljao. Bio je potpuno njezin no opet, u poimanju sebe posve slobodan. Najvažnija mu je bila sloboda duha. Mogao je bez imalo grižnje savjesti glasno komentirati žene oko sebe, govoriti prostote o njima, pa čak i svoje perverzne maštarije, a Gina se samo slatko smijala i naizgled naivno ga ohrabrivala da se malo poigra i s drugim "sisama”. Znala je da ga zapravo nije uzbuđivalo ono što nije bilo zabranjeno.

Gina je bila i njegova fantazija i slatka stvarnost. Škakljala je njegovu maštu, dodavala joj zraka, lijepila na nju krila, hvatala ju nježno kad bi počela padati, lizala joj rane i udisala novi život. Ginino tijelo je starilo no duh joj je ostao baš tamo negdje, oko desete godine. A ni Aldo nikad nije želio prerasti pubertet. Čak i kad je shvatio da se mora odreći svih štetnih poroka, čak i onda kad je umjesto nogu dobio sjedalicu i kotače, iglu u prst i još jednu u masno tkivo, Aldo nije bio za odrastanje i ozbiljnost. Um i jezik bili su mu prpošni, živi. I oči! Da, i crne bademaste oči toliko su se sjajile da je zaista bilo teško spojiti to nepokretno tijelo s tim živim očima i elegantim pokretima ruku. Imao je i lijepe prste. Gini je to bilo važno. Uvijek bi muškarcima promotrila prste. I zamišljala svakave prostote u kojima su sudjelovali baš ti zanimljivi prsti. 

"Gina…”, s leđa joj je prišao Aldo i vrškom lule počeo podizati skunju. Zatim je lula krenula dalje, dublje. Dok joj je drška klizila po spoju Gininih butina, Aldo šapatom reče: "Obećaj mi da ćeš me se riješit’ kad mi se mozak pretvori u pire…”

Gina se polako spusti u Aldovo krilo, čvrsto stiščući lulu butinama, zabacivši glavu unazad na Aldovo rame. "Ne… onda cu ti polizat Bozic…”, i lizne ga jezikom po bradi, "…pa onda Uskrs…”, a lijeva šaka joj se stisne između njegovih prepona, "…pa cu malo prosetat po plazi i potrazit skoljke…”, i lizne ga strastveno po uhu, "…a onda cu skocit u more i ronit’ cu dok ne izađen s velikin, tvrdin krastavcen…”. Aldini prsti bili su u Gininima gaćicama. Bili su mokri. Druga ruka bila mu je u njezinoj košulji, dok je u zubima čvrsto stiskao svoju lulu. "Moja mala prostakušo… Otjerat’ ćeš me u grob… I dignut’ iz njega…”.

Nakon ukusnih školjaka i špageta, Aldo i Gina gledali su kroz prozor u zelenilo. "Mala, vidiš onaj tamo grm? Onaj okrugli? E, taj, da! Sutra ujutro ćeš mi pozirat’ iza njega. Gola. Onako, k’o da ti je to ogroman muf. A cicice na vjetru!” reče Aldo, oblizne lulu i uštipne nasmijanu Ginu za stražnjicu.

***

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)
foto: Jennifer Miller