Olgica Vešliga

Tog prijepodneva sunce se uprlo u prozore kuhinje. Svjetlo se razljevalo po udubinama bijelih tanjura i pribora, koje sam pažljivo rasporedila po kuhinjskom stolu. Iz ladice sam izvukla laneni stolnjak s ručno vezenim makovima i odlučila se za one tanjure s tankim zlatnim rubom. Uz to ide jednostavan pribor za jelo, onaj bez ukrasa. Uz makove su mi nekako najbolje pristajale tamnozelene salvete. Po radnoj plohi, pored pećnice, poredala sam 8 svježih jakobovih kapica i prionula sjeckanju češnjaka i peršunovog lišća. Sve je bilo kako treba – peršun domaći – mirisni, maslinovo ulje prekrasne zelenkaste boje i voćnog mirisa - od Viskovića, s Hvara... u zraku zvuk „Sare“ Fleetwood Mac-a... Nakon dugo vremena osjećala sam mir i zadovoljstvo, nije bilo ni traga umoru. Moja misija bila je – pripremiti te školjke najbolje ikad. Cijelo vrijeme, dok je ležala u bolnici, mama je maštala o onakvom ručku kakav sam nam pripremila prošlog ljeta na moru, na terasi stare kamene kuće, ispod ogromnih prastarih borova. Često smo o tome tiho razgovarale, da se ona ne umori previše, zbog svih onih cjevčica na koje je bila spojena. Maštala je o ručku koji bi izbrisao sva sjećanja na bljutavi bolnički meni.

Vrata kuhinje kliznula su u stranu baš u trenutku kad su se začuli taktovi Harry Nilssonove „Everybody's Talkin“ i u kuhinju je polako ušetala mama u svom svjetloplavom ogrtaču i mekim čupavim svjetloplavim papučama. Nasmješeno je zanjihala kukovima u ritmu pjesme i onako ovlaš lupnula me prstima po stražnjici, a onda pomogla Harryu u neodoljivom nazalnom „ooo-uvaaauvaau...“. Pripila se uz moja leđa i obuhvatila me rukama oko struka, pa smo se još malo tako zajedno njihale uz ugodne zvuke. Pomislila sam – Bože, kako je postala mala – kad je glavu naslonila na moje lopatice. Mirisala je svježe, na mlijeko za tijelo i svježe opranu kosu. Nekako je snjeguljičasto izgledala, s nježno bijelom kožom, crnom kosom i crvenim punim ustima. U ta četiri dana, koliko je prošlo od povratka iz bolnice, dobila je malo boje u obraze i vratio joj se sjaj u njene čokoladne oči. Opet je bila ona stara – žena sa smijehom u očima.

- Bejbe, vidim, naradila si se dok me nije bilo! Pa sve se sjaji! Zakaj trošiš vrijeme na gluposti – vrijeme treba pametno koristiti -
- Recimo – kak'? -
- Pa na sebe, na svoje gušte -
- ...na primjer..?!?
- He-he, na primjer – napisati neki ep – krenula je mamu zafrkancija na temu općepoznatog antagonizma između mene i pjesništva. Uvijek je voljela zbijati šale na tu temu, smišljajući kojekakve tragikomične scenarije u kojima se ja zaljubljujem u alfa-mužjaka i sve bude bajkovito, do trenutka kad se on zaneseno unese u moju „facicu“ i počne recitaču (naš interni izraz za poeziju). A ne zna jadnik da je to teška greška!  Svaki puta, kad bi mama gledala film „Riba zvana Vanda“ skoro bi se ugušila od smijeha dok bi John Cleese recitirao rusku poeziju – ne zato što je to bilo tako urnebesno smiješno, nego zato što bi si u mislima ubacila mene u isti scenarij.
- Dijete moje, sad će tebi mama za nagradu odrecitirat jednu recitaču!
- Neeee...
- Slušaj ovamo – teatralno se nakloni i uhvati za ćošak kuhinjskog stola, nakašlje se da bi pročistila grlo i počne – „Dadoh dinar, prevarih se grdno. Mišljah – srat ću, al' sam samo prdno“ recitirala je u jednom polupognutom položaju, iz kojeg se na čas malo spustila u koljenima, pa se ponovo uspravila – i još jedanput tako. Gledajući je, nisam mogla odoljeti:
- „Uno, due, tre.!.“  - ispalila sam legendarnu rečenicu iz Fellinijeva „Amarcorda“, a mama je zavrištala od smijeha i bacila se na stolac.

Jakobove kapice bile su fantastične. Srkale smo meso školjaka glasno.

- Ej, zvučimo ko dva pajceka – rekla je
- Aha.... ko dva prasca –
- ...ko krmci... - složila je grimasu
- ...mmm... svinje... -
- Mislim da smo iscrpile vokabular -
- A-a... izostavile smo gudine –

Smijale smo se umrljane maslinovim uljem i nazdravljale si vinom u čašama prepunim masnih otisaka naših prstiju. Kad su se začuli prvi tonovi Claptonove „While My Guitar Gently Weeps“, mama je zatražila da pojačam zvuk.

-Eeej, danas je na „Sljemenu“ izvrsna muzika – ko da sam ja muzički urednik! Sve je super! Još mi samo fali prava turska kava... Ajde, daj pristavi vodu i skuhaj jednu dobru dok ja obavim WC...

Zdušno sam pomagala Claptonu privesti pjesmu kraju, kuhajući kavu za štednjakom. Pomogla sam nakon toga Lou Reedu i Cat Stevensu....a onda mi je sinulo da nešto nije u redu...

Otvorila sam vrata kupaone. Na WC školjki sjedila je mama, naslonjena lijevim ramenom na zid. Usne su joj bile tamno plave, oči staklene, zagledane u prazno, lice potpuno sivo... Moja mama više nije bila ovdje.