Natalija Miletić

Dobio sam drvenu gljivu od bake. Umrla je i ostavila mi predmet gladak, sjajan. Uz njega poruka, nek ti se nađe. Ne znam čemu služi.

Jednom sam dobio gljivu od prijatelja. Bila je u kutiji, suha. Pojeo sam je i bilo je, ma bilo je tako, da sada kada o tome mislim, možda bolje da ni nije bilo. Otvorio mi se svijet preokrenut i nenormalan. Malo mi je čudno sjetiti se toga. Danas nisam taj koji bi progutao sve što god mi prijatelj pokloni. Tada sam bio. Nosio sam rajf i veliku alkicu na uhu. Volio sam tablete, bombone, gljive, volio sam sam sebe sebi oduzimati. Samo sam gutao. Prevrtala mi se stvarnost, prevrtali su mi se osjećaji, prevrtale su mi se sive stanice. Imao sam puno takvih dana. Neki su bili zbilja lijepi, ne mogu reći. Jedan takav mi je donio i Marinu. Na to sam jako ponosan. Na rajf i naušnicu baš i nisam.

Moja baba Mira bila je jedna krasna baka. Mala, okrugla i rumena. Voljela je bijeli kruh. Jako ga je voljela. To je njoj bio kolač, bijeli kruh. Sjedila bi uz radijator u kuhinji, gledala kroz prozor i jela kruh koji bi joj se mrvio u krilo. Nije ona baš bila za taj stan na trećem katu, al` `ko bi se žalio. Znala je reći da samo dokonoj babi može faliti cijepanje drva. Gledala bi kroz prozor i smišljala što će kuhati taj dan. Volio sam njezinu prežganu juhu i poderane gaće. Tu lepinju što se prži na ulju i ima rupu u sredini, brat i ja bi namazali debelim slojem marmelade i sve zalijevali mlijekom. Baba je kuhala mlijeko u loncu koji je fućkao, prerezala bi vrećicu i uvijek bi bar malo curilo po rubu. Kad sam bio klinac volio sam sjediti kraj nje dok bi šutke gledala u daljinu i tu i tamo potajno srknuti njenu crnu kavu s previše šećera. Rekla je da će mi od toga narasti rep.

Kad bi bila ljuta baba mi je znala reći „Što sjediš tu ko neka gljiva“.  Moja se Marinica uvijek razveseli kad joj to kažem, zna mi odgovoriti „Ja sam tvoja ludara“.

Tužan sam.Steglo me u prsima, sav sam neki nikaki. Što mi je to moja babičkica ostavila, što ću s tim? Žena bi to sigurno strpala u torbicu. Pa bi vrijedilo ono nek se nađe. Što li sve ima u tim torbetinama koje se zbog nečeg umanjeno izgovaraju, valjda od milja. I onda kad mora na zahod kad smo negdje vani, uvali mi nek čuvam taj vrijedni uteg, a ja se osjećam blentavo, k`o Tinkivinki, samo što nisam ljubičast.

Vidi ti moju ženicu, sva mi je nekak mekana. Opet je u turneji po kući. Čudo koliko se daje u projekt kako prenesti čarape od simo do tamo. Spašeni smo, čarape su uspješno spremljene u ladicu, točno onako kako treba.

„Ak` misliš da ću ti sad i krpat` čarape, grdno se varaš.“

Eto, ode dalje, a ja nek si mislim, što nisam čuo, što nisam povezao i zašto opet pojma nemam što mi govori. Tko još danas krpa čarape i kako bi to meni palo na pamet?
„Danas gledam tu svoju kosu, pa stvarno me opet naopako ošišala.“

Jednom sam se uvalio kad sam probao reći nešto na tu temu, uvalio se pa naučio, šuti i kimaj. Kako kaže buraz, suosjećaj. Neće ona shvatiti da ja nju volim baš zato što je sva naopaka. Ako joj samo spomenem gljivu, baku i poruku, povezat će ona to s nečijom rečenicom iz osamdesetprve, ali sa silaznom intonacijom i predmet i poruka će nabrzaka postat urota svemirskih razmjera koja je našu obitelj i dovela tu gdje je. Bolje onda sjedim na krevetu i nešto mislim, a kao slušam o patnjama mlade frizerke čija bol se temelji na gledanju iskosa Filipa iz kafića prekoputa, to je očito nešto vrlo pogubno po njenu mladu dušu, pa nije ni čudo što nije razumjela želje moje žene, čija patnja ni izdaleka nije tako iskoso složena. 

Baka je stvarno bila žena i po. Bila je smiješna kad se ljutila, crvena ko mali vrag, al` i dalje tako toplih očiju da nikad nisi mogao uzeti tu ljutnju za ozbiljno. Viknula bi ona iz sve snage „Stoko jedna“ a onda bi skrivala smiješak okrećući mi leđa, kao demonstrativno. Volio sam je grliti, tu moju bakicu. Bila je takva da je moraš stisnuti kad je vidiš. I uvijek se sva spetljala kad bi je ja već veliki klipan zaskočio, i onda bi mi potajno stisla u džep 50 kuna za koje znam da se valjano potrudila uštediti.  

Utukao me taj njen odlazak, ta slabost izmučenog tijela koje nema snagu ni umrijeti, to poluživljenje u boli gdje bolest nikako ne želi zadati konačan udarac. U baki su dugo bile još samo oči, sjajne ali bespomoćne, ne mogu reći ni molećive, samo sjajne. Ostalo je sve bilo samo beživotno tijelo ispaćene starice. Svejedno ne mogu ni pomisliti na to da više ni tog sjaja nema. Ne mogu pustiti od sebe tu toplinu koja je uvijek bila rezervirana za mene. Izluđuje me to kidanje vlastitih dijelova, to razvaljivanje trbuha, to fizičko zlostavljanje koje je nastalo u meni kada je ona nestala.

I što sad, ostala mi gljiva, ne razumijem, kao da nisam razumio moju baku, ili je samo sada ne razumijem, ili sada ne mogu razumjeti, sve me to svrdla kao da mi neko tupim nožem želi rastrančirati utrobu. Eto, moja baba-žaba koja je cijeli život bila tako jednostavna, sada me zbunila i uzbunila jednom običnom gljivom, ni tužan nisam kako treba koliko me muči što ja to ustvari ne razumijem?