Morena Livaković

Kad je bila dijete, voljela je istraživati rukama. Kada bi prolazila pored nepoznatog zida, primjerice, uvijek ga je dirala dlanom, poput slijepca, opipavajući njegovu strukturu, osjećajući njegove vibracije. Pustila bi da je njegov oblik vodi, pa makar to značilo da će morati skrenuti lijevo, a ne desno ili nastaviti ravno. Na tržnici bi dugo prevrtala sve vrste voća, dok bi je majka nestrpljivo vukla za rukav i žurila dalje. Majka je prigovarala da će pokupiti bezbroj bakterija i da to uopće nije higijenski, no ona se nije osvrtala. Pamtila je emocije koje su joj prenosili, izmišljala priče koje su se krile iza njih. Kad je odrasla, njezinom je mladiću to beskrajno smetalo. Kad bi zajedno šetali, stegnuo bi je prečvrsto u zagrljaju. Ako bi je uhvatio kako samo na tren duže drži novu košulju ili dotiče knjigu u knjižari, mrko bi je pogledao, a ona bi porumenjela i poput malog djeteta sakrila ruke iza leđa. Nije voljela kad se ljutio. Njezine su ruke morale sad biti rezervirane isključivo za njega, govorio je. U krevetu su imale svu slobodu. Ali i plahte i njegova gola koža s vremenom su onijemjele. A ona je prestala sanjariti.

Jednoga dana uspjela ga je dana nagovoriti da je povede sa sobom na put. Iako se najprije opirao, pošla je s njim na udaljeni otok. Ujutro ju je poljubio u čelo, a ona je zažmirila i pravila se da spava dok se za njim nisu zalupila vrata. Kasnije je izašla u šetnju. Na izlasku iz hotela skrenula je lijevo, i automatski ispružila lijevu ruku prema kamenom starom zidu susjedne kuće. Ipak, zid je ostao nijem. Uživajući u jutarnjem suncu koje joj je nježno grijalo gole noge, polako je ulazila dublje u centar. Kimala je glavom starcima u prolazu, promatrala šareno rublje koje je visjelo okačeno o konope raspete preko ulice, udisala miris soli i ružmarina. Iz navike je pratila zid koji ju je doveo točno do dućančića. Znatiželjno je provirila kroz svježe oprani prozor. Pod sunčanom svjetlošću činilo se da unutra sve svjetluca.

– Uđite slobodno – prijateljski joj se osmjehnuo starac za tezgom. Uzvratila mu je osmijehom i zakoračila, ne znajući na koju bi se stranu prije okrenula. Police su bile pretrpane knjigama, filigranskim nakitom, starim posuđem, masivnim svijećnjacima, velikim starinskim lutkama u ručno izrađenoj odjeći, a primijetila je i stari ribarski pribor za krpanje mreža. Starac se i dalje smiješio njenoj nedoumici, promatrajući je kako prstima prelazi preko hrptova knjiga, mrsi lutki kosu. A onda je zastala kod predmeta kojem ovako odoka nije mogla odrediti svrhu.

– Što je ovo? – upitala je držeći ruku u zraku, oklijevajući ga taknuti. Starac je
kimnuo glavom i krenuo prema njoj. Pažljivo ga je podignuo s police.
– To su okovi – rekao je vrteći metalni predmet koji se sastojao od dva kruga
ispunjena neprozirnim, gustim staklom plave i zelene boje. Krugovi su bili spojeni tako da su činili osmicu. Mislila je da laže kako bi zaradio.
– Nemoguće – pobunila se. – Pa na njima nema nikakve ogrebotine. Metal je
pretanak. I gdje su šavovi?
– Na šavovima su spojeni. Izgled je varka, tanki su, ali čvrsti. Probaj –  Prvi put
u životu oklijevala je dodirnuti. Predmet joj je legao na dlan. Začudila ju je njegova težina i hladnoća. Upitno je pogledala starca, tražeći objašnjenje.
–  Davno prije ovaj su otok često napadali gusari. Jednog izrazito vrućeg ljeta na
horizontu pojavilo jedro, i svi su mještani naoružani istrčali na obalu. No taj put gusari nisu došli u pljačku. Bili su izgladnjeli i izmučeni nedostatkom vode. Nudili su stanovnicima zlato, dijamante i mir u zamjenu za hranu i vodu. Pjer, glavni ribar u selu, odvratio je kapetanu da će im pomoći, ali u zamjenu je tražio robinju s broda. Kapetan se isprva bunio, naravno, ali vrlo je brzo odustao. Brod je otplovio, a djevojku je Pjer odveo kući. Iako je u to vrijeme ropstvo bilo normalno, skinuo joj je okove s ruku. No ona ih nije htjela baciti. Spremila ih je, govoreći kako uvijek želi imati podsjetnik da stvari mogu od gorih postati bolje. Pjer to nije mogao shvatiti, ali pustio ju je da radi što želi.
– I onda? – upitala je, osjećajući težinu na rukama. Oči su joj se punile
suzama, a nije joj bilo jasno zašto.
– I onda su se voljeli desetak godina, dok nije umrla od kuge. Nakon njene smrti, uglačao je okove i ispunio ih plavozelenim staklom. Govorio je da je te boje bilo more onaj dan kad ju je donijelo. Umro je nedugo nakon toga, a okovi su se prenosili s koljena na koljeno dok loza nije izumrla. Onda su završili kod mene.

U tišini je premetala okove u rukama. Čudno, nije bila sigurna umišlja li, no osjećala je kako je hladni metal grije. Stvari mogu od gorih postati bolje, mislila je, primijetivši da joj više nije ni važno je li priča izmišljena ili nije. Trgnula se.
– Koliko su? – upitala ga je.
– Uzmite ih – odmahnuo je rukom. – Ionako nemaju materijalne vrijednosti. Zahvalila mu je, iznenađena, i izašla na već poprilično jako sunce. Odlučila je ponovno pokušati. U lijevoj je ruci stegnula okove, a desnu je pružila prema drvenim vratima na susjednoj kući. Trgnula se kad je osjetila njihovu toplinu i sreću koja je strujala iz njih. A onda je, tako ozarena, odjednom znala da je konačno došlo vrijeme da, čim se sama vrati s otoka, zapiše sve te priče koje su u njoj predugo bile zarobljene.