Marija Georgiev

Denise mrzi ovaj vlak. Jean-Pierre je hladan, vrti svoj šešir i gleda kroz prozor. Unatoč ljetnoj vrućini početkom lipnja i nemogućim uvjetima putovanja, njegovo lice izgleda uredno, svježe je obrijan i staložen. Denise se osjeća natjerano na put, dok je u stanu bila sigurna, sve je stvari rasporedila tako da tvore zaštitu, u čvrstoj ravnoteži, sva ogledala prekrivena, bila je sigurnija nego ovdje. Jean-Pierre joj ne da ni da ustane, jer netko drugi će odmah zauzeti mjesto, taj netko drugi, drugi ljudi u ovom vlaku su zvijeri, pričaju i smiju se, čula je i pjesmu. Ne smije mu reći ni da je umorna, ni da joj je vruće, odmah će ju optužiti da histerizira, sva njena čula su sada inkriminirana. Ljuta je jer ju je natjerao da napusti Pariz, u ovakvom trenutku, kad je kraj tu, a kraj je tu, znala je to sasvim sigurno kad je vidjela milostivu Blum kako stoji izgubljena na željezničkoj stanici u krznenom kaputu, sa biserima oko vrata, držala je jednu vreću sa par košulja u ruci, Denise je znala da je gotovo, ali i da nitko od njih nije smio otići, da su u Parizu jedino sigurni, a Jean-Pierre ju neće slušati, ne samo to, napraviti će suprotno od onog što ga moli. Takav je još od... Ali ne, on je oduvijek bio takav, a Denise je bila naivna povinujući se i vjerujući mu, trebala je od početka znati. Bio je pažljiv, svaki put cvijeće, ali uvijek pomalo rezerviran, i kad su bili najzaljubljeniji. Još onda na jezeru, piknik sa prijateljima, tek su ih predstavili, bili su tako mladi. On je sa nekoliko prijatelja uzeo dolutalo štene u čamac, odveslali su na sredinu i bacili ga u vodu da nauči plivati. One su vikale s obale da ga spase, a oni su im se smijali. Štene se utopilo, a on se smijao. Oprostila mu je zbog mladosti, njegove mladosti, njene mladosti. Oprostila mu je da bi ga zbog drugog psa zamrzila toliko jače. Trebala je tad znati da će cijeli život i nju bacati iz čamca.

- Cijeli život si me maltretirao! – tiranin samo šuti i probija ju pogledom, a onda opet zuri u klizeće livade.

Pušta ju da se koprca, možda mu prištedi trud, to se on nada. Hladnokrvni ubojica.

- Simone, trajno si ju psihički upropastio! Moja Simone, samo pijun na tvojoj ploči! – Denise se ne može kontrolirati kad se sjeti djevojčice. Ne može se kontrolirati kad se sjeti. Ali ne smije dopustiti da ju uništi, to je ono što on želi, da ona sasvim izgubi kontrolu. Mora naći način da se izvuče iz ove situacije, iz ovog vlaka koji ne ide nikamo, tunel za tunelom, gužva i znoj, a vani je lijepo, želi izvaditi glavu kroz prozor i disati hladan, svježi zrak, šištanje vjetra u lice, tutnjava na tračnicama da ništa ne čuje, da ne može misliti. Tutnjava je sad glasnija, svi konačno šute, ali još nešto se čuje, što je to?

- Avion! Avion! – viču neki ljudi. Preletio je avion, prokleti nacisti. Jean-Pierre i dalje mirno sjedi i samo ju gleda. Hladni gad. Žamor u vlaku opet počinje, razgovor se nastavlja još glasnije, netko je počeo jesti pa su svi povadili hranu. I Jean-Pierre vadi pain d'epices i svoju bocu košer vina, Denise ne može ni zalogaja okusiti, a gad mirno jede i pije. Zgađena, ne može ga više gledati. Mladić pored njega ne jede, samo on i Denise u ovom vagonu ne jedu, zar samo oni shvaćaju što se dešava? Gleda ju ravno u oči tim lijepim zamišljenim pogledom, kao da zna što misli. Možda joj on može pomoći? Skupa bi mogli lakše pobjeći, bitno je što prije napustiti vlak, što prije, dok ima vremena. Ako ju stvarno razumije, shvatit će što planira: ustati će pod izlikom da ide u toalet, inzistirati će da ode sama, kako bi Jean-Pierre čuvao mjesto i njihove stvari. Par minuta nakon što izađe, mladić će krenuti za njom, čekati će se na zadnjem lijevom izlazu iz vlaka i sići prvom prilikom. Denise želi mladića poljubiti za ohrabrenje, pomilovati mu obraz, zavući mu ruku u hlače, ali ne sad, netko će posumnjati.

- Denise, jesi li dobro? Kad trebaš primiti lijekove? – Jean-Pierre, primjetio je nešto, o ne, trebala je biti pažljivija, sad će je probat sabotirati. Neće joj dati da se izvuče. Ubiti će je injekcijama kao što je psa ubio.
- I našeg psa si odveo veterinaru da ga usmrte injekcijom! Neoprostivo je bilo što smo se vezale za životinju, a tebi...
- Denise, mi nikad nismo imali psa.
- Pa, ti lažeš! Lažeš! – želi ustati i jako ga ozlijediti, udarati ga i grebati, želi mu bol, ali su joj koljena slaba, noge joj trnu, ne može ih pokrenuti. Gotovo je, okrenuo je i njenu zadnju nadu protiv nje.
- Gospodine, vaša plemenita supruga je luda! – mladić mu šapće. Ona je luda, i ja kažem, jer što je to ludost definirati, nego ludim biti. Al pustimo sad to. Što se odjednom događa? Što se dogodilo? Eksplozija. Sve je izmješteno. Forma stvari je uništena. Ali, ona ne osjeća bol. Samo nešto toplo i vlažno na licu. To mora da je krv. Čija li je? Može li se nadati? Denise se opustila, a njene brige počele su blijedjeti.