Marija Andabak

Posljednje školsko zvono oglasilo se samo nekoliko trenutaka nakon prestanka opće uzbune. Učenike su na ulicu, po propisanoj proceduri, ispraćala nervozna upozorenja na mir i red. Strogi pogledi učitelja održavali su neobičan dječji mimohod u kvrgavom četveroredu i pognutih glava. To usiljeno dostojanstvo možda bi i potrajalo do prvog zavoja da se na pojavu prašnjavog tamno crvenog kombija patuljasta sprovodna povorka nije pretvorila u vriskav stampedo.

Biljanu je najbolja prijateljica Maja snažno povukla za ruku i ona se prepustila njezinom vodstvu iako joj se činilo da jedina ne razumije o čemu se radi. Uskoro je ta ista Maja gubila korak za Biljanom kojoj nitko nije mogao zamjeriti nedostatak entuzijazma, ni po čemu se u tom trenutku bezglavog pristajanja nije razlikovala od druge djece. U trenutku kad se kombi, s kojeg su visile izblijedjele Caritasove naljepnice, zaustavio pokraj ulaska u parkić već ga je okružilo barem tridesetak zadihane djece koja su za sobom ostavila isprekidane tragove gumica za kosu i školskih torbi. Vozačev prozor polako se spuštao i iz njega je provirio osmijeh okrunjen gustim crnim brkovima i bradom. Fra Vinko, fra Vinko, naizmjence se čulo iz dječjih grla.

- Hvaljen Isus djeco! Polako, polako, bit će za sve.

Fra Vinko je potom nestao u unutrašnjosti kombija. Baš kad je zbunjenost začepila i najupornija usta, kroz prozor kombija je u gomilicu doletio paketić. Njegova prozirna ovojnica šuštala je dok je mijenjala ruke. Na prozoru se ponovno pojavio bradati osmijeh i u željne ručice počeli su padati šareni drveni klauni koji su rukama i nogama oblikovali slova abecede. Dotad je Biljana sramežljivo škiljila na cijelu situaciju, ali kada su zapljuštali paketići postrance se priključila veselom i glasnom naguravanju. I sama ne znajući kako, dinamika mase dovela ju je pod prozor, ravno ispod dobročinitelja. I onda ju je po prstima opalio njezin šareni paketić. 

- Dobila sam slovo M, al' ja bi neko drugo..., Biljana je odlučila ne skrivati razočarenje.
- A kako se zoveš?, kurtoazno je upitao fra Vinko i nastavio s humanitarnim radom, ne čekajući odgovor.
- Biljana.

Fra Vinku odjednom je ponestalo energije za vriskavu djecu. Još se nekoliko trenutaka razbacivao s igračkama i potom obratio djevojčici koju su dječja tijela u neprestanom gibanju pritiskivala na vrata kombija.

- Pričekaj, Biljana, da podijelim ovu kutiju pa ćeš doć kod mene u kombi i izabrat igračku koju god 'oćeš.

Zadovoljena odgovorom koji ju počastio izdvojivši ju iznad ostalih, Biljana se iskoprcala i potrčala prema klupi ispustivši neželjenu igračku, a lice bacila na dlanove čim je stražnjicom osjetila drvo. Ta objesna gesta nije promakla fra Vinku koji ju je pogledom otpratio do klupe. Zadnju kutiju jeftinih drvenih donacija iz Italije samo je okrenuo iznad skakutavih glava, sjeo i promatrao čas djecu koja su grabila što su stigla, čas Biljanu koja je djelovala usamljeno i nestrpljivo lupkajući nogom po prašini. Kad je do nje dotrčala Maja da joj pokaže plijen, fra Vinko je bio uvjeren da će Biljana otići za brbljavom djevojčicom. Upalio je kombi i bacio posljednji pogled na klupicu dok je rukom spremno stiskao glavicu mjenjača. No Biljana je i dalje sjedila ondje, još usamljenija i nestrpljivija. Rukom joj je pokazao da se približi, a onda je otišao otraga i otvorio bočna vrata. Biljanu je zapljusnuo ustajao miris kartona koji je sad bio jedini sadržaj stražnjeg dijela vozila. Nakon što je fra Vinko zalupio vratima zaboravila je na igračke i obuzeo ju je tjeskoban osjećaj da bi mogla upasti u nevolju kod roditelja jer je prekršila obećanje da neće razgovarati sa strancima. A sasvim je moguće da ju je netko od djece vidio kako ulazi u kombi i spremno će tu informaciju upotrijebiti protiv nje kad mu se zamjeri, razmišljala je Biljana.

Primjetivši nelagodu na licu djevojčice, fra Vinko se ponovno nasmiješio, no ovaj put nevoljko i kratko. Dok je Biljana pogledom tražila igračke, na stražnje je prozore kombija navukao težak prašnjav zastor. Potom je iz džepa izvadio bijelu krunicu, brzo usnama približio raspelo i omotao ju oko lijeve ruke. Biljana je sad gledala ravno u njega.

- Znaš li ti 'ko sam ja?
- Svećenik, odgovorila je tiho, ali samopouzdano, uvjerena da je odgovor točan.
- Dobro. Kakav to svećenik?

S manje pouzdanja u odgovor, Biljana je stala nabrajati.

- Majin, Markov, Ivanin, Sanjin, onda još...

Fra Vinko bi usnicu izgrizao do krvi da tad nije progovorio uhvativši zrak između ubrzanih i plitkih udisaja.

- Imam brkove i bradu, ali nisam ja jedan od tvojih... četnika. K'o što je tvoj čača. Dok on baca bombe i kolje po selu, tebe mater šalje da kradeš od djece junaka - sve glasnije žestio se fra Vinko svakom riječju približavajući se djevojčici kojoj je šok oduzeo glas i samo je piljila u bijesnu crnu spodobu koja se nadvila nad nju.
- Nema goreg grijeha od prevarit' vjeru i rod. Za to će ti mater ravno u pakao, a i ti s njom ako ne naučiš di ti je mjesto. A sud ljudski bi vas mog'o stić i brže nego što ti mater misli, kurvino sjeme!

Zadnju je rečenicu ispljuvao Biljani u lice, tresući joj pritom ramena i konačno je rasplakavši. Drhteći izmoren snagom izrečenog polako se pridizao puštajući Biljanu iz stiska. 

- Trči, kopile musavo!, zadnje je što je Biljana čula nakon što je istrčala iz tamno crvenog kombija.