Ksenija Kušec

Ormari, stolovi, kredenci, kreveti, frižideri, police, stolice, mikseri, sobne lampe, plastične kadice za bebe, tricikli, patkice, ogledala, dječja kolica..... leže na cesti u hrpama. A Cigani, oni dolaze  kombijima u kojima su cijele obitelji i prebiru. Stvari kojima nedostaje jedna noga, ili vrata ili kotač dobijaju priliku za još jedan život. Djeca izvlače ono što njima treba. Gledam ih kako jure na polomljenim romobilima i biciklima, loptaju se s ispušenim loptama, nunaju kljaste lutke.

Obilazim ih. Pitam majke trebaju li dječje odjeće. Toga imam puno.

- Ajde lutko, donesi šta imaš – tjera me jedna, a ja jurim do kuće, penjem se uz stepenice, uzimam vreću, jurim niz stepenice, pretrčavam crveno na semaforu, samo da stignem.

Nema ih više, već su otišli. Nikad me ne dočekaju. Zato i imam već devet vreća. Odnekud u trku, stiže nova grupa. Nema odraslih, samo su djeca. Ne zanimaju ih stvari na hrpi jer su dovukli kutiju punu odjeće. Jedan dječačić izvlači majice i viče: 'Jeeftino prodajem!' Drugi se penje na ormare i skače s njih. Djevojčice isprobavaju šarene suknje. Vade ih iz kutije kao mađioničari. Jedna drugoj govore što im bolje stoji, okreću se i pokazuju, namještaju majice, dižu kose. Više nisam loše volje, gledam ih i uživam u predstavi. Malo dalje od grupice, stoji jedna Cigančica, sitna i najmanja od svih. Potjerali su ju jer im smeta. Nema tako male odjeće u kutiji. Promatram ju kako se grbi, kako gleda u pod pa prema meni. Ne zna što bi, zbunjena je, i ona bi se oblačila, vidi joj se na licu. Neko vrijeme još tu stoji, a onda otrči do grupe. Valjda joj je neugodno što ju gledam. Ali ne, evo je nazad, vraća se na isto mjesto. Ima neki krezubi češalj u ruci i počinje se češljati. Do polovice kosa joj je crna, a ostalo je izblajhano i strši u stranu. Grubo ju češlja. Kao da ju mrzi što je neukrotiva, a ona tako jako želi biti lijepa. Dok to radi, tražimo se očima. Ali sudari kratko traju. Nepripitomljene oči bježe. Završila je s kosom i sad juri do obližnje česme i pere ručice, nožice i lice. I njih trlja bjesomučno. Svaki put kad misli da se dovoljno oprala, pogleda me i još žešće nastavlja. Hvala bogu da imam sunčane naočale! Sve radi samo za mene i ja to znam. Pozovem je prstom. Dolazi bojažljivo, stalno rukom zaglađujući kosu iza uha. Otvaramo moju vreću i vadimo stvari jednu za drugom. Prislanja na sebe majice, haljinice, hlačice i stavlja na stranu ono što je odabrala. Svaki komad koji odloži kao da ureže još jednu crticu više na skali naklonosti. Dajem joj sve što u tom trenu mogu.
- Hoćeš novaca? – nudim, izvrćući euforično cijelu torbu na cestu. Padaju ključevi, ruž, puder, olovke, blok, mobitel, novčanik. Pomaže mi ih skupiti. I kaže da neće novce.
Ipak je nagovorim da uzme nekih sto kuna što imam u novčaniku. Govorim joj da to da mami ili da si kupi što hoće. Čuvaće to, jer sam ja najbolja teta koju je srela. Neće dati mami.
Znači da ju ima, šteta, pomislim brzo. Odjednom ode do svoje grupe i iz kutije izvuče crvenu plastičnu ružu. Gura  mi ju u ruke.
- Evo ti. Da tebi ja dam isto. 
Zašto se sada jednostavno ne uhvatimo za ruke i odemo? Pravo na sretan završetak imaju čak i pčele!
Zovu ju. Grupa ide, pa mora i ona. Stojim još malo i mislim kako su mi ju odveli, nisu mi ju dali.

Kiša danima zalijeva stvari na cesti. Ciganima ona ne smeta, hrpe stvari se tope. Obilazim svaku grupu i tražim nju. Na trenutke mi se učini da je vidim, zaustavim ju, ali to je neka druga i samo me čudno gleda. Trzam se na svako dječje trčanje ili viku. Netko me lovi za ruku, čujem glasić, čučnem s olakšanjem, našla me! Ali to je samo neka Cigančica koja traži sitniš. Brda se smanjuju, dolaze kamioni Čistoće i odvoze stvari. Kako koja hrpa nestane, ja imam manje nade. Stalno se vraćam na ono 'naše' mjesto. Prisjećam se prisnosti, njenog šmrkavog disanja blizu mog uha. Prisjećam se prljavih ručica na mojim bijelim dlanovima. Sjećam se kako sam joj očistila izgrebane nokte svojim lakom iz torbe. Čudila se tome. U jednom trenu pitala me tiho imam li djece. Zašto me baš to pitala? Zašto baš to pitanje koje meni znači da smo isplivale svaka iz svog mora i zajedno pobjegle od svojih bradatih kraljeva.

Ispitujem jesu li je vidjeli. Tražim dalje. Možda i ona traži mene. Mora barem misliti na mene, jer ima moju odjeću na sebi. Miriše po meni. Kao da je time nekom nevidljivom rukom još držim.

Opet ju tražim, obilazim hrpe koje su se pretvorile u smeće. Idem od jedne do druge. Kod one česme stajem i perem ruke kao što je ona. Dok puštam vodu da mi curi po rukama, čujem glas onog dječaka koji je 'prodavao' majice. Okrenem se. Ista grupa. Ugledam ju.

Žurim, opet trčim na crveno, stižem do nje. Ona upravo izvlači krezubi češalj iz džepa i češlja kosu. Čupa se bijesno, isto kao i onaj put. Vidim da na sebi ima moju haljinicu. Namjerno ju je obukla, mislim zadovoljno. Priđem bliže, pitam kako je, gdje je bila, sjeća li me se. Ne odgovara. Samo se ljutito pomakne u stranu kao da joj smetam. Ne prestaje se češljati. Tek sad primijetim da cijelo vrijeme gleda u jednu točku. Pogledam i ja. I vidim mladu ženu plave kose koja sjedi na obližnjoj klupi i smješka joj se.