Josipa Kuleš

Bio je siječanj, a možda već i januar, tko bi to više pamtio. Polako se gegala kroz Petrovu pazeći da se ne posklizne. A onda je stala. Kao ukopana. Hladni zrak parao joj je pluća, a plima sjećanja uzdrmala njen poluzaspali um. Bio je to Ðuro. Baš tamo, na idućem uglu. Definitivno on, nešto stariji i ofucaniji, ne onako šminkerski uglancan ko nekada. Kud baš Ðuro...

Bilo je to jedno od onih uzavrelih majskih popodneva na izmaku osamdesetih. Kao i obično, sjedili su u dvorištu Dinine kuće. Ali ovoga puta urmašice Zijine stare stajale su netaknute na stolu. Događale su se puno važnije stvari.

- Treba nam neko snažno, moćno ime, ime koje nosi poruku. Kao Jim – slavodobitno ih sve pogleda.
- Emina, to što ti ovaj mjesec svršavaš na Morrisona, ne znači da ćemo mi dopustit da to bilo kako utječe na svijetlu budućnost bilo nas, bilo naše radničke zemlje. Kontaš, bona? – Zijo će to sasjeći u korijenu.
- Znam ja – svi pogledaše u Dinu iščekujući, naposljetku to i jeste bila njegova odluka. – Ðuro!
- Da bi danas bilo bolje, oni su poturali svoja pleća, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća... - Nešo se zakleo da će od dana kad maturiraju govoriti samo u stihovima svoje najdraže grupe, Zabranjenog Pušenja. U početku ih je to živciralo, a dosad su već razvili nježno – indiferentan odnos prema toj Nešinoj manijačno – osobenoj crti.
- Upravo to. Ðuro Pucar Stari. – potvrdio je Dino.
- Sve što je im'o od oružja, to su srce, ruke i lopata! – Nešo je neumoran.
- Dakle raja, upoznajte Ðuru! – Dino će ponosno.

Svi se zagledaše u njega. Ostavio ih je bez daha. Kako i ne bi. Prekrasan, ulašten, crveni Stojadin parkiran ispred njih. S dodatnom opremom. Dinin stari ugradio je u njega kazetaš i najjače zvučnike koje je mogao naći. Bio je to početak Ðurinog doba.

Kako bolje učiti za popravni iz fizike nego provjeriti koliko treba od mjesta A do mjesta B vozeći se s Ðurom od Mejdana do Buđaka.

- Hajde bolan više, Zijo, znaš to! – Emina nestrpljivo lupa prstima po staklu.
- A jebote, jel to ona kvantna teorija? Pa neće me to valjd pitat...
- Ako ništa, bar znaš Newtonov zakon gravitacije – Dino će, naglo skrećući desno u četvrtoj brzini manevrom na koji su se svi već navikli.
- Telo izbačeno u vazduh ne može da ostane tamo ni da mu jebeš mater! Pa jel vi, balavudrijo obična, ne možete to da svatite?! – povikaše svi uglas oponašajući profesora Vasu na rubu živčanog sloma. Jedino Nešo na suvozačkom sjedalu Ðure promrmlja: nudio ti pos'o il da učiš nauke, al bilo je već kasno, još samo đavolu služe tvoje tetovirane ruke, a škripa kočnica nadglasa njegove riječi.
Ali i profesor Vaso je to ljeto bio nezapamćeno popustljiv, te je i Zijo naposljetku uspio maturirati.

Ðuro je bio ključan faktor i te vrele julske večeri, kada pivo nije moglo biti dovoljno hladno, a zvijezde dovoljno daleko za njih.

- Idemo nekud? – Emina je prekinula sumnjivo šuštanje Ðurinog kazetaša.
- Daleko od memle i blata... - Nešo se slagao.
- Na more? – upita Zijo uvlačeći dim.
- More je provod, more su koke...
- Pa da, ajmo na more! – i Dino se zagrijao za ideju.
- A strankinje jebavaju pravo! – Nešo doda zadnji argument.

Ðuro ih je tog ljeta vozio od Rovinja preko Opatije i Zadra do Šibenika. Dobili su dvije kazne zbog prevelike brzine, jednu za posjedovanje opojnih sredstava, dvije za ponašanje nedolično omladini i jednu za recitacije o narodnim herojima u nepriličnim pozama. Točno pred Dininom kućom ostali su bez zadnje kapi benzina.

Ðuro pamti i posljednju noć avgusta. Svirala je Dinina kazeta od Doorsa, ručna je bila podignuta, a sjedala spuštena. Emina je prvo nešto pričala, o Mjesecu i zvijezdama valjda, Dino je uglavnom šutio, onda je ona rekla da joj je dosta, a on da je vrijeme. Nešto kasnije, uz cigaretu poslije, Emina je šutjela, a Dino nešto pričao, o zvijezdama i Mjesecu valjda.
Već iduće godine, Ðuro je bio pokunjeni svjedok policijske racije i grubog narušavanja njegove najdublje intime zbog Zijinih sumnjivih dealova.

- Gazda tihim glasom reče, neće ovo djeco na dobro poći – samo je Nešo progovorio tada. Zijo se izvukao i taj put i svaki idući. Tih godina Ðuro nije bio neka velika zvjerka, kao što ni Ðuro Pucar Stari više nije bio nadahnuće omladine. Godine što su se nizale ostavile su tragove na svima njima. Ðuro je sve teže palio, a sve više ostajao sam na dvorištu. Njegova nekad sjajna i blještava boja, crvena poput petokrake, bila je isprana kako to samo kiše sa Kozare i vjetrovi novih smjerova mogu isprati.

Dogodilo se to te kišne septembarske večeri kada su urmašice Zijine stare ostale netaknute, drugi put u povijesti.

- Jebiga, to je jedino što možeš napraviti. Nećeš valjda ginuti zbog budala – Zijo je prekinuo tišinu nervozno paleći cigaretu.
- Ubrzo su ušli u svaki naš dom i ljudima spustili zavjese, svak je mogao da vidi samo unutra, niko nije gledao napolje – Nešo je zamišljeno gledao nekud mimo svih njih.
- Dino, reci mi! Proći će ovo sve, vratit ćeš se...- Emina nije mogla zaustaviti suze.
- Sinoć mala, čudan san sam usnio, oružje skriveno u sijenu i zamak što je gorio, vatre u šumi, čuli su se bubnjevi, a jedna zvijezda na nebu nad Balkanom poče jače sijati – Nešin zlokobni glas pojačavao je vjetar koji je sve jače zavijao.
- Ima Nešo pravo. Ovo sranje u Bosni neće završiti samo tako. Sve je otišlo u pizdu materinu – Zijo je sada počeo motati nešto u tanki bijeli papirić.
- Ajde, nećemo sad razvlačit – Dino zagrli Eminu – Da razgulimo, pa ja idem!

Dino se sa Ðurom brzo izgubio u daljini. Kiša je padala stvarajući tešku čeličnu zavjesu između njih. Između vojnog poziva i bezbrižnih majskih večeri, između narodnih heroja i auta koje više ne proizvode.
Šta je bilo kasnije, ne sjeća se jasno. Spominjali su sklisku i blatnu neasfaltiranu cestu, skretanje u prevelikoj brzini i škripu kočnica. Nešo joj je šapnuo: - Drži se, Emina – a ona taj stih nije znala. Zijo joj je u džep kaputa turio neki bijeli paketić, a nju su strpali u vlak što je vozio prema sjeveru.

I kako sad da ona, tu usred hladnog Zagreba, nekom objasni da nikad neće moći preći tu cestu koja ju dijeli od Ðure?! Kako da kaže onoj sestri iz Vinogradske bolnice da ona svoju dijagnozu i predobro zna. Stigla je nepotpisana, razglednicom s Nešinim rukopisom. New York je hladan, nijedan jaran, nikoga nema da mu dođeš na Bajram, napisao je za sebe; popio je tonu tableta, al san neće na oči, doveli su mu klinku iz grada, al on je neće dotaći, stajalo je za Ziju; a za nju stihovi grešniji od netaknutih urmašica: rođenu majku bi prodala sada, kada mi treba tih pola grama.