Još jedna mutna fotografija

Dvije godine ljubavi, sreće, svađe, jada. Dvije godine putovanja amo-tamo. Zagreb-Pula-London-Liverpool, Zagreb-Budimpešta-London-Liverpool, Zagreb-Rijeka-Krk-otkazan let-Trst-London-Manchester, Zagreb-Budimpešta, Zagreb-Pariz, Zagreb- ...

Snijeg, kiša, otkazani letovi, pokvareni autobusi, vlakovi koji kasne...

Spavanje po aerodromima, kolodvorima, busevima, jeftinim hotelima, prljavim hostelima, unajmljenim stanovima...

Vječna pitanja britanskih carinika 'Do you have a separate bed, or are you going to be sleeping in the same room?', 'Can I see your return ticket?', 'When do you have your return flight?', 'What do you mean? How come that you don't know when is your return flight?'. Djevojke s Balkana koje putuju same i posjećuju prijatelje u Britaniji posebno su opasna skupina. Mogle bi ostati zauvijek. Najčešće kao prostituke i konobarice, ili oboje. To su mi naknadno objasnili.

Suludi, suludi nesporazumi, nepremostive kulturne razlike, oprečno shvaćanje života, zajednička ljubav prema kazalištu.

Urnebesni trenuci... Kao onda kad je iz džepa svojega sakoa ceremonijalno izvukao malu kutijicu za nakit i pružio mi je polako. Sjećam se tog trenutka kao u slow motionu, usporena snimka koja je zauvijek ostala na nekom prastarom VHS-u u mojoj glavi. Te sam večeri umorna došla iz Londona. Otvorio je bocu finog vina i spremio večeru. Volio je kuhati i bio je uvjeren da je dobar kuhar. Do dana današnjeg nisam sigurna je li bljutavost njegovih uradaka bila rezultat nedostatka vještine ili očajnih namirnica kojima vrve police britanskih supermarketa. Večerali smo i polako se opijali. Njegov se cimer upravo vratio s domaćim cheshirskim sirom, pa smo se nakon večere gostili sirom i krekerima. Ed se vratio s gaže, pa je sjeo pojesti nešto s nama. On je mislio da Nick sjajno kuha, što me čudilo sve dok nisam probala ono što je on inače jeo. Shvatila sam da ipak postoji nešto gore od prekrasne svježe Snjeguljica-jabuke koja ima okus i teksturu stiropora. Zamrznuta hrana također je sjajno izgledala, što je samo povećavalo užas kad bi je čovjek zapravo stavio u usta. Nikad mi neće biti jasno kako bilo tko to može jesti na dnevnoj bazi. No, nakon večere, tri butelje vina i gotovo cijelog koluta sira, sjedili smo razvaljeni preko udobnog kauča, kad je Nick iznenada ustao, rekao da ima još jedan dar za mene i polako izvukao tu stravičnu stvar iz džepa svojega sakoa. Bila sam uvjerena da me prosi i gotovo sam počela vrištati, pogotovo kad sam vidjela Edov izraz lica koji je odavao gotovo jednaku prestavljenost i začuđenost. Sjećam se, jasno se sjećam, da sam htjela početi vikati i reći mu da nije normalan, da spremi to i da ćemo se praviti da se nikad nije dogodilo, da mi ne pada na pamet udavati se prije tridesete ili četrdesete, ili ikad... Srećom, nisam ništa od toga rekla, ionako je bilo već dovoljno neugodno kad je napokon primijetio naše izraze lica i jednako prestravljeno počeo vikati da nije ono što mislimo. Brzo je otvorio kutijicu, unutra su bile naušnice.

Nakon što smo popili dovoljno vina da se oboje oporavimo od proživljenog šoka, dobrano opijeni legli smo u krevet, a ja sam mu se uvukla u naručje. Između njegove brade i ramena bilo je udubljenje koje je točno odgovaralo mojoj glavi. Tako sam znala da smo stvoreni jedno za drugo. Borila sam se neko vrijeme protiv sna jer mi se spavanje činilo kao gubitak dragocjenog vremena. Na kraju, ipak, san uvijek pobijedi.

Iduće jutro probudila sam se silno mamurna. Nije ga bilo u krevetu. Kao i uvijek, prepala sam se da sam doma, u Hrvatskoj, miljama daleko od njega. Zatim sam čula da nešto petlja po kuhinji. Ušao je za nekoliko trenutaka noseći tacnu. Napravio mi je doručak. Jaja s holandskim umakom. Jedino jelo koje je pripremao a da sam ga iskreno voljela. Također, jedino jelo koje nikad kasnije nisam uspjela sama napraviti koliko god se trudila. Za holandski umak žumanjke treba zagrijati na točno određenu temperaturu i onda dodati maslac i točno određenu količinu limunova soka. Ako su žumanjci prehladni ili pretopli, raspast će se i umak je propao. Meni je za pripremu toga nedostajalo strpljenja i osjećaja za mjeru. Nick s tim nikad nije imao problema, bio je, vjerojatno, najstrpljivija osoba koju sam ikad upoznala. Strpljivost je bila dio njegova šarma i glavni sastojak mojega najdražeg doručka.

Dvije godine ljubavi i sve što je ostalo su dvije fotografije. Točnije, jedna, jer druga je izgubljena među koricama neke od mojih knjiga. Umetnula sam je tamo jer ju u nekom trenutku više nisam mogla gledati, a nisam je imala snage baciti. Nedavno sam tražila tu fotografiju i nisam je mogla pronaći. Vjerojatno sam nekom posudila baš tu knjigu, a kao što znaju svi koji su nekom nekada posudili knjigu, šanse da mi se vrati su minimalne. I onda ta druga fotografija, jedini dokaz da se to sve skupa stvarno dogodilo, da nisam umislila tog tipa u kojeg sam bila tako bespomoćno zaljubljena. Dvoje ljudi stoje zagrljeni u podnožju kičaste fontane. James je fotografirao iz daljine i nakon nekoliko pokušaja odustali smo od toga da snimi dobru fotografiju. Bio je izgubljen slučaj. Zato je fotografija mutna. I zapravo ništa ne dokazuje jer su lica toliko mutna da bi na toj fotografiji mogao biti bilo tko. Pokušavam je promatrati objektivno. Bez sjećanja. Evo što vidim... dvoje ljudi stoji u parku u podnožju fontane. Sudeći prema ogoljelom drveću, jesen je, ili možda zima. Čini se da fontana ne radi. Vjerojatno je pokvarena, jer se na fotografiji u drugom planu vidi mlaz druge fontane. U centru fotografije stoji dvoje ljudi. Moglo bi se pretpostaviti da se radi o muškarcu i ženi ili djevojci i mladiću, iako je to teško sa sigurnošću odrediti. Zagrljeni su, ali ne mogu odrediti koji je njihov odnos. Mogli bi biti prijatelji, ljubavnici, muž i žena... Eto, to je ono što vidim. Ništa više. Nikakvo svjedočanstvo o velikoj ljubavi koju smo proživjeli. Nikakav dokaz da je naš odnos bio stvaran. Ne pokazuje da mi nismo bili kao drugi. Da nismo bili samo još jedna neostvarena ljubav na daljinu. Da smo bili iskustvo, da smo bili promjena, da smo imali velike planove, da smo ostavili traga jedno na drugom, da nismo iz svega toga izašli netaknuti i nepromijenjeni. Ne pokazuje čak ni da smo postojali. Za stvar koja bi proverbijalno trebala govoriti više od tisuću riječi, ova fotografija je neobično šutljiva.

Dvije godine i jedna mutna fotografija koja možda i nema veze sa svim tim. Na kojoj bi mogao biti bilo tko, bilo kad, bilo gdje.