Ivana Klement

Pratim otiske tvojih stopa u snijegu dok se približavamo vikendici gdje ćemo provesti vikend. Miran vikend, bez telefona, posla,obaveza. Samo ti i ja. Nisam sigurna želim li da smo samo ti i ja. Opet me hvata tuga. Htjela bih te ostaviti. Ili možda ne bih? Je li tjeskoba koju osjećam kada smo zajedno tvoja ili moja? Gledam ispred sebe tvoje noge u jesenskim cipelama kako se skližu po ledenoj snježnoj stazi. Rekla sam ti da obuješ gojzerice. Rekao si da ti je lakše voziti u cipelama. Eto ti sad kada ne slušaš.

Jako ti je zabavno što se do vikendice ne može prići autom pa sad moramo tegliti stvari kroz snježnu idilu. Zaista, vani je idila i ti si dobro raspoložen. Sve se čini da bi ovo mogao biti odličan vikend. Možda kada bi na mome mjestu bila neka druga žena. Neka koja zna što želi. Neka kojoj svaki odnos nakon nekog vremena ne preraste u mučan teret, a da ni sama ne zna zašto. I onda opet sve ispočetka. Nije stvar u odnosima, nije stvar u muškarcima, stvar je u meni. To mi je potpuno jasno, samo ne znam kako to promijeniti.

„Evo je!“, ponosno i značajno objavljuješ pokazujući drvenu kućicu što se otkriva ispred nas.  Divna je baš kako si govorio. Unutrašnjost je još dražesnija. Drvo posvuda: na zidovima, stropu, podu. Karirani zastori  i stolnjak kako već priliči planinskoj kućici. Na stolu ugledam predmet od kojeg su me odvijek prolazili žmarci. Onaj vulgarni otvarač za boce s drškom od srnećeg papka.  Nikada se nisam uspjela prisiliti da dotaknem takvo što.

Toplo je. U kaminu nas je dočekala vatra i ugođaj je više nego romantičan. Odmah se bacaš na kuhanje vina u kuhinjici. Dok te ovako gledam pomislim da bih te mogla voljeti i biti zaista sretna  s tobom, onako kako sam oduvijek željela biti sretna s nekim. „Gdje si mi stavila onu crvenu toplu majicu? U mali kofer?“. Možda i ne bih. Mrzim što nikada ne znaš gdje su ti stvari i što se podrazumijeva da ja  telepatski trebam pročitati što želiš ponijeti i onda ti to lijepo spakirati na neko tebi lako dohvatljivo mjesto. Sve si shvatio iz mog pogleda i kreneš sam potražiti majicu. Sitničava sam. Jedna tvoja opaska  u stanju mi je pokvariti cijeli dan. Nikada se neću promijeniti i uvijek ću biti nesretna. S tobom. S nekim drugim. Sa sobom. Pobjegla bih. Osjećam teret na ramenima. Tovariš mi ga ti izvana, nesvjesno, tražeći majicu, a dodajem si ga i sama, iznutra, još mučnije i okrutnije.

Ono čudo od otvarača na kuhinjskom stolu plijeni mi pažnju. Želim ga dotaknuti, ali gađenje je preveliko. Pitam se zašto. Što mi je toliko odvratno? Vjerojatno je u pitanju ironija cijele te situacije. Lovac iz čiste razonode oduzima život jednom od najljepših i najslobodnijih bića na planetu. Nakon pijanke i dobrog obžderavanja mesom istoga, još ima potrebu narugati mu se stavivši njegovu nogu na otvarač kojim će otvoriti bocu piva ili jeftinog vina sljedeći put kada odluči omastiti se nekim njegovim rođakom. Nemir mi se diže iz utrobe i nadire prema licu. Impulzivno uzimam otvarač u ruku. Gledam ga i osjećam stampedo emocija iz utrobe. Bijes se miješa s tugom, očajem i dovodi me u vrlo ranjivo stanje. Vrištala bih, ali samo zaklapam oči i stisnem otvarač na srce. U ušima i cijelom tijelu odzvanjaju otkucaji. Bam bam...bam bam... bam bam... Sve brže i brže.

Bam bam... bam bam... Moje srce otkucava u ritmu šume. Povezani smo. Ja i šuma. Šuma i ja. Gdje počinje šuma, a završavam ja? Sve je na svom mjestu. Sloboda je u ovom savršenom redu. Prirodni poredak ne pita za pravednost, on jednostavno jest. Osjećam glad. Nozdrve mi se šire. Njušim zrak oko sebe. Znam gdje ću pronaći ostatke trave ispod snijega.  Kretanje nikada nije bilo ovako lako. Ćutim prepreke i mogućnosti, bez greške klizim tamo gdje mogu proći  i uživam. Uživam. Divno je bit živ i gladan. Divno je imati svoju šumu. Poznavati njene staze nevidljive oku stranca. Znati svaki grm, panj, travku. Mijenjati se s njom, rasti s njom, umrijeti u njoj, nahraniti njenu zemlju, pognojiti biljke i i opet izrasti kao neka travka ili drvo. U svakom djeliću ove šume tijelo je mojih predaka i uskoro će biti moje tijelo, a moji potomci opet će ovuda prolaziti, oštriti rogove na mladim stablima, pariti se, rađati , umirati. Užitak kretanja je završen.  Moje tijelo je mirno kao i šuma iza mene i livada ispred mene. Mirno, a iznutra živo, vibrirajuće. Već osjećam slatki miris trave što je preostala ispod snijega. Okus je sočan i ispunjavajuć. Netko dolazi. Sve je stalo. Moj njuh, sluh, vid. Sve je u pripremi. Prilazi mužjak. Srndać. Pojavljuje se iza grma. Duboko u utrobi osjećam njegovo prisustvo. Sloboda, strast i snaga. Došao je iz daleka u potrazi za hranom. Nisam ga prije vidjela. Njušim zrak oko njega. I on čini isto. Zrak ulazi u moje tijelo, izlazi i ulazi u njegovo. Sada smo izmješani ovim zrakom što nas okružuje. Toplina njegova tijela širi mi grudi. Osjećam granicu svog bića negdje na svojoj koži i njegovo biće tamo negdje do njegove kože, a sve između je zajednički prostor. Prostor za razmjenu. Prostor za uvažavanje.  Nastavljamo jesti. Tišinu para mljevenje trave pod našim zubima. Nozdrve mi se šire. Dolazi opasnost. Uši potvrđuju. Srndać je svjestan. Zagledamo se jedan drugome u oči. Sviđa mi se način na koji ga osjećam. Možda se sretnemo ovoga ljeta. Možda i ne. Nije ni važno. Ovaj trenutak je dovoljan. Trenutak kada uistinu osjećam drugo biće, bez obzira što će mi dati, hoće li išta dati. Bez očekivanja, bez prošlosti, bez budućnosti. Ne moram ništa činiti. Samo biti. Bam bam... bam bam... sve brže i brže...

„Draga, jesi li dobro?“ Otvorim oči i ugledam te ispred sebe. Osjećam tvoju toplinu i dah, blizu si. Oči su ti velike i iskrene. Mogu se utopiti u njima, a opet ostati svoja. Uživam u ovom trenutku između trenutaka. Ja i ti preko puta mene. Sada i ovdje. Bez prošlosti, bez budućnosti, bez očekivanja. Zagrlim te i dopustim da se izmiješamo. Ti oko mene, ja u tebi. Ja ispred, ti iza i okolo. Svuda po cijeloj prostoriji. Bit će ovo prekrasan vikend.

„Ljubavi, i meni je drago što smo malo pobjegli od svega. Nego, htio sam te pitati, gdje si mi stavila švicarski nožić?“

A možda ipak neće.