Ilonka Filipović

G. Garp je znao da je njegov posao gotovo herojski. Malo je dvojio oko onog „gotovo“, ali u „herojski“ nije bilo nikakve sumnje. Zato mu se posvećivao predano i temeljito, zato je u njega uključio cijelu obitelj i zato se iz dubine duše nadao da će jednog dana bar jedno od njegovo dvoje djece nastaviti tamo gdje će on stati. A možda i oboje.

Nisu li djeca liječnika najčešće liječnici?
Nisu li djeca pravnika najčešće pravnici?
Nisu li djeca postolara najčešće postolari?

Iako je u povijesti bilo i odstupanja, to se nije moglo poreći, g. Garp se odlučio oslanjati na onaj dio povijesti koji je potvrđivao njegovu teoriju.

Koliko je samo truda uložio u to da svom potomstvu bude primjer predanog procjenitelja kvalitete hotela i pansiona!

S koliko je skrivenog ponosa zapažao kako njegov potencijalni nasljednik diskretno prelazi prstima preko skrovitih mjesta hotelskih predvorja, ne bi li naišao na izdajnička zrnca prašine koja svjedoče o nemaru osoblja osumnjičenog hotela. Jer, njegov je turistički ured bio poznat pod motom: „Svi su krivi dok ne dokažu suprotno“.

I kako li je nježno pratio pokrete svoje  djevojčice, koja je sama kupila bilježnicu s cvjetićima i u nju zapisivala sve nedostatke koje je njezino uvježbano oko uočavalo od trenutka ulaska u  hotel do trenutka kad su za sobom zatvarali njegova vrata, najčešće s gnušanjem.

O  gđi. Garp nije morao ni razmišljati. Svrha njezina života bila je u cijelosti ispunjena nastojanjima da mu život učini ugodnijim i ona ni jednog trenutka nije skrenula s puta. Postojano, kao Kineski zid stajala je između njega i svakodnevnih manjih i većih gnjavaža.

Ali ovo putovanje obitelji Garp nije bilo službeno. Nije bilo zadataka, ocjena, zavirivanja u tamna mjesta ni prigovaranja. Ovo je bilo  nagradno putovanje. Kao ocjenjivač mjeseca g. Garp je osvojio nagradni besplatni vikend  u pansionu „Grillparzer“. Jedino pravilo koje mu je nametnuo turistički ured, bila je stroga zabrana ocjenjivanja smještaja, boravka i uslužnosti vlasnika i osoblja.

„Pa, dobro, to nije neizvedivo“, rekao je g. Garp.
 
Supruga ga je pogledala s divljenjem. Znala je da on može sve, jednostavno sve. Ako ne treba ocjenjivati, njezin suprug to neće činiti. Okrznula ju je tek trunčica sumnje, ali ona je ionako bila samo trunčica, i nije joj vrijedilo poklanjati previše pozornosti.
 
Dječak Martin i djevojčica Marta se nisu mogli sjetiti putovanja na kojima se nije tražila prašina i sobni kukci, iako ih je majka uvjeravala da su već putovali kao obični putnici.

„Obični putnici!?“ Marta je to izgovorila tonom u kojem se mogla naslutiti mrvica gađenja.

Nakon što su se iskrcali iz autobusa ispred pansiona „Grillparzer“, g. Garp je zaključio:

„Ovaj autobus sigurno nije pod nadzorom centralne službe koja se brine o kvaliteti vožnje i zadovoljstvu putnika“.

Ali vjeran poštovatelj svih pravila koja mu je nametao njegov hranitelj – turistički ured, a autobusi, koliko god se to g. Garpu  činilo nelogičnim, ionako nisu spadali pod njihovu nadležnost, odlučio je ne upuštati se u analizu nedostataka prijevoza i uživati u odmoru. Zasluženom, nije bilo nikakve sumnje.  Iako je već u više navrata primijetio da je logika precijenjena i da je često tako rastezljiva da je svatko može prilagoditi svojim stavovima i uvjerenjima, g. Garp se bezuvjetno oslanjao na vlastitu i nije odstupao.

Nakon što su izvadili iz autobusa  svoja četiri klasična kofera - velika i teška, dva manja na kotačićima i četiri torbe, te velikodušno prepustili postarijem nosaču da ih natovari na hotelska kolica i otpremi u njihovu sobu, gđa. Garp je, kao i uvijek, na recepciji pansiona preuzela obavezu prijavljivanja, a g. Garp i djeca su se po navici razmiljeli po predvorju, zavirujući u pepeljare na stolićima, cvjetne aranžmane, kutove iza vrata i skrivena mjesta iza radijatora.

Na Martinovim se prstićima  uskoro vidjela tamna sjena koja je nesumnjivo ukazivala na prisutnost prašine na ispitivanim mjestima, a Marta je izvadila iz džepa svoju cvjetnu bilježnicu, nezadovoljno klimajući glavom.

U sobu su krenuli, po navici, u dvije ekipe. G. Garp i Marta su krenuli pješice; gđa. Garp i Martin su krenuli dizalom.  Tako  su izgledi da istovremeno istraže što više prostora bili udvostručeni.

„Sasvim nepotrebno im gore svjetla usred bijela dana“, rekla je Marta.
„Da ovdje nismo na odmoru, to bismo bezuvjetno trebali zapisati i prijaviti“, odgovorio je g. Garp, podsjećajući istovremeno i sebe i Martu da to ne treba zapisivati, a ne bi trebalo ni zapažati.

„Šteta, to bi bio jedan sasvim solidni minus“, uzdahnula je Marta i pogledala vidi li se trag nedovoljno čistog rukohvata na njezinoj bijeloj rukavici.

Kad su došli do svoje sobe, pred vratima, kraj gomile kofera, stajali su gđa. Garp i Martin.

„Nije  ih unio“, rekla je zdvojno gđa Garp.
„I nije nas čekao“, dodao je Martin.

G. Garp je posegnuo u unutrašnji džep kaputa u kojem je obično nosio notes, ali notesa nije bilo.

„Mi smo na odmoru, dragi moji, i ne bilježimo nedostatke. Odmaramo se i uživamo.“
„Kako je počelo, ne bih rekla da bi se to baš moglo nazvati uživanjem“, rekla je gđa. Garp i propustila supruga i djecu u sobu, a sama se prihvatila unošenja teških kofera.
„Baš ih nismo morali tako napuniti. Ovo je za nas trebao biti odmor, a ne posao“, zaključila je, prisjećajući se pritom koliko je uobičajeno nepotrebnih stvari utrpala u njih.

Kad je ušla u sobu, vidjela je da g. Garp sjedi za stolom i razgledava nokte, Marta je sjedila na krevetu i mahala nogama gledajući u prozor, a Martin je stajao na vratima kupaonice i dižući se na prste nastojao pogledom  dijagnosticirati njezino stanje. Dalo bi se tu nabrojati dosta prigovora, ali majka je, zatvarajući vrata, ponovila:
 

„Na odmoru smo, nemojte zaboraviti“.

Zatim je i ona sjela nasuprot suprugu i budući da je svoje nokte razgledala već u dizalu, nije imala što raditi.

G. Garp je duboko uzdahnuo i rekao:

„Morat ćemo napraviti plan što ćemo raditi ova tri dana. Mogli bismo razgledati znamenitosti grada, posjetiti neki muzej, pogledati raspored kino predstava, prošetati gradskim parkom i potražiti  TV program“.

U sobi nije bilo popisa gradskih zanimljivosti i nije bilo TV programa. Glasno je to izgovorio, premda  se bojao da bi to moglo biti shvaćeno kao prigovor.

„Ali dragi, to nije obavezno. To ostavljaju po sobama samo oni pansioni koji drže do sebe“, rekla je gđa. Garp  i oboje su bili svjesni da je u njezinoj primjedbi bila trunčica zajedljivosti.

„Tražit ćemo na recepciji“, zaključila je Marta.
„Ne, nećemo ništa tražiti. Ne smijemo ni jednog trenutka zaboraviti da smo ovdje privatno, a ne na zadatku“, rekao je g. Garp .

Svi troje su uzdahnuli. Bilo je jasno da to neće biti lako, a g. Garp, želeći ih ohrabriti, ali prije svega sebe,  reče:

„Jesu li nas teškoće ikada spriječile da obavimo zadatak? Nisu. Je li naš zadatak da ne tražimo propuste, promašaje i nedostatke? Jest. Jesmo li mi ikada ustuknuli pred teškim zadacima? Nismo.“

Na trenutak se svima vratilo dobro raspoloženje, a aktivnosti koje je trebalo obaviti održavale su ga na visini. Izvadili su iz kofera ono što će im zaista trebati  u ova tri dana. Gđa. Garp je otišla u kupaonicu i koristila ju neuobičajeno kratko, isto tako i g. Garp, Martin je i dalje  stajao kraj prozora i junački odolijevao nemirnim rukama da potraže prašinu na prozorskoj dasci, a Marta je izvadila svoju bilježnicu na cvjetiće i uhvativši bratov prijekorni pogled, rekla:
 

„Samo gledam, ništa ne zapisujem.“

Za večerom razgovor se svodio na:

"Možeš li mi, molim te, dodati sol?!“
"Ja bih mogla popiti još malo vina.“
„Ako nitko neće ovaj komadić mesa, ja ću ga pojesti.“

Onda je Marta pitala:
„Zar se ne bismo mogli prisjetiti nekih starih zgoda iz obilazaka hotela i pansiona? Možda ima neka koju nismo puno puta ponovili.“

G. Garp je živnuo, činilo se kao da se koleba, ali onda je energično odbio:

„Mi smo časni promatrači i poštujemo pravila kuće koja nas hrani.“

Nastavili su jesti u tišini, samo su zveckali noževi i viljuške sudarajući se s tanjurima, a iz salona je s citre do njih  dopirao jecaj „Trećeg čovjeka“.

Kad su završili s večerom, prešli su u salon, ali jedva da su progovorili išta spomena vrijedno.

Rano su otišli u sobu, u tišini su se spremili na spavanje, zatim su legli i dugo se prevrtali, naizmjence uzdisali, dok se konačno nije čulo hrkanje g. Garpa.
Kao da je to bilo signal, i ostali  su, gotovo istovremeno,  utonuli u san.
Šumovi koji su dopirali u njihovu sobu više ih se nisu ticali.
Sutradan u ranu zoru g. Garp se probudio  prvi. Bio je mrzovoljan i umoran. Otišao je u kupaonicu i tuširao se dobrih 20 minuta, nastojeći isprati sa sebe nelagodu koju mu je nametnulo to nemoguće pravilo.
Zatim je ušao u sobu i ne vodeći računa o tome je li budan itko ili nitko, glasno rekao:

„Dosta, odlazimo. Dovoljno smo se odmarali. U ponedjeljak krećemo na dva nova obilaska i moramo se pripremiti.“

Nitko nije rekao:

„Ali, preostao nam je još jedan cijeli dan besplatnog boravka.“

U obraze gđe. Garp vratilo se rumenilo.
Martin i Marta su gotovo istovremeno iskočili iz kreveta i pjevušeći počeli se pakirati.