Igor Kokoruš

Par usamljenih čamaca plesalo je u ritmu valova na horizontu. Sa stabla koje se naginjalo prema moru kao da mu želi poručiti nešto u povjerenju, vjetar je povremeno kidao lišće.
Lijevi je lakat naslonio na bedro i iz sjedećeg položaja bacao žabice. Već se stvorila omanja praznina na mjestu s kojeg ih je uzimao.
Klečala je gledajući ga.
"Opet šutiš?"
Klimnuo je ramenima.
Legla je podbočivši glavu rukama.
"Ja ne mogu šutjeti."
Pogledao je prema njoj, potom uzeo jedan dovoljno plosnat kamen i bacio ga.
"Kad šutim, postane mi neugodno. Takva sam. Više volim brbljati, pa makar i ne rekla ništa. Ti mi reci ako sam ti dosadna. Smiješ mi to reći, neću se ljutiti. Dobro, možda malo. A što mogu, naljutim se. Ali ne dugo, mene ti to brzo prođe."
Napravio je svoj tik s usnama.
"Ha, ponovo si napravio onaj svoj tik s usnama! Svako malo ga napraviš. Zašto to radiš? Ja sam prije imala tik. U stvari, ne znam je li to tik, zaklanjala sam usta kad sam se smijala. Nisam uopće znala da to radim, prijateljica mi je rekla. Ne znam koliko mi je trebalo da prestanem s tim. A nisam imala pokvarene zube. Imam dobre zube. Kažu da su lijepi. Pogledaj!"
Iskezila se prema njemu. Stisnuo je vilicu i bacio novi kamen. Ruka mu je zadrhtala. Kamen je napravio samo jednu žabicu. Zbog toga je još više stisnuo zube. Moglo se čuti kako škripe.
"Koliko si najviše žabica napravio? Ja ti to ne znam, meni odmah potonu. Uopće nemam talenta za taj sport. Nespretna sam s rukama. Ni u školi mi nisu išli sportovi s loptom. A kao za vraga, roditelji su me tjerali da treniram rukomet i odbojku. Valjda zato što sam bila bucmasta. Dobro da me nisu poslali na košarku. Mislim da bih poludjela na košarci. Što ti misliš, koji bi sport bio za mene?"
Upotrijebila je palac i kažiprst da s kutova usana obriše pljuvačku.
Prošao je s oba dlana po čelu, kao kod umivanja. Pogledao je prema nebu i promumljao: "Isuse."
"Kojim? Što si rekao? Nisam te čula. Daj mi reci, zanima me. Jesi rekao gimnastikom? Ma da, pa da si nos razbijem na onoj štangi. Što kažeš na moj nos? Da li više voliš prćaste ili oble nosove? Meni su prćasti simpa."
Kažiprstom je popratila liniju svojeg nosa od čela prema usnama.
"Zadovoljna sam sa svojim. Ne bih ga htjela razbiti. Jesi ti kome razbio nos? A netko tebi? Tvoj nos ne izgleda slomljeno."
Bacio je novu žabicu. Odbijala se od površine mora i pravila zvukove Isuse Isuse Isuse Isuse Isuse. Polako je potonula i završila na morskom dnu, na groblju žabica.
Pogledao je oko sebe ne bi li pronašao neku odbačenu plastičnu bocu ili kakvu grančicu, bilo što što bi mu moglo poslužiti kao meta. Dosadile su mu žabice.
"Što gledaš? Tražiš nešto? Jesi li nešto zagubio? Gdje su ti ključevi od automobila? Jesi li provjerio sve džepove? Tako i mene ponekad uhvati paranoja. Cijeli dan znam potrošiti tražeći neke ključeve ili nešto. A uvijek su mi na nekom glupom mjesto, recimo u torbici. A znam da sam ju prekopala sto puta."
Udahnula je par litara zraka, spremajući se za nastavak.
Podigao se, prebacio težinu na lijevu nogu, primio ju za ruku i zavitlao poput bacača kladiva.
Radoznalo stablo okrenulo je svoju granu prema njemu, more se u čudu zapjenilo, galebi su zapljeskali krilima, čamci razmaknuli vesla da ju propuste, a ona se odbijala od površine iako nije bila plosnata.
Govorila je u letu: " Nikad se nisam vozila u avionu. Mene ti je toga strah. Ma znam da je najmanje avionskih nesreća, ali koliko mi to pomaže? Nikoliko. Ne znam uopće kako se nikad ne sudare s oblakom. Znaš koliko ima oblaka? Kao zvijezda. Volim gledati oblake..."
Brojao je: Jedan, dva, tri, četiri. Nakon četvrtog odskoka je potonula. Ubrzo nakon toga na tom istom mjestu počeli su se množiti mjehurići, kao iz čaše gaziranog pića.