Dunja Huber

U jednoj sam sekundi postao službeni fotograf univerzumske istine.
I na žalost, jedinoj takvoj.

Ta putna večer bila bi sasvim obična, da na putu kroz Slavoniju nisam zastao u Našicama kako bih popio kavu u hotelu Park. 
Stol u predvorju hotela zaposjela je kartaška ekipa sastavljena od dva igrača i nekoliko kibicera. Sudeći prema izrazima lica suhonjavog brke i njegovog bar dvostruko masnijeg protivnika, kartalo se za ozbiljan novac.

Odjednom je među kartašima zavladao tajac. Brko je bez riječi i bez kapi krvi u licu odložio karte i ustao od stola. 

Moju je pažnju u tom trenu zaokupila glazba, koja je, praćena ritmičnim, glasnim aplauzom, dopirala iz prostorije desno.
Zanemario sam kartašku tišinu i ušao ravno u bučnu prostoriju.

Na ovakvom sam mjestu u najboljem slučaju očekivao koncert lokalne limene glazbe. No, dočekala me laserska rasvjeta i glamurozna modna pista po kojoj klizi prelijepa djevojka. 
Gledatelji su poput šahovskih figura bili nanizani duž piste: crno - bijelo, crno-bijelo i pokoja smjela crno-crveno kombinacija pljeskale su u ritmu djevojčinih koraka.
Čini se da je ta potpora djevojku tjerala da hoda brže nego što je zaista mogla.

I tada se spotakla i pala. 

Iako se činila perolakom, pad njenog tijela bio je dovoljno snažan da prouzroči rušenje cijele podloge. Komadi plastičnih ploča i metalne konstrukcije stropoštali su se o pod, a gromoglasan se aplauz pretvorio u užasnuto cičanje.

Kaos je trajao nekoliko sekundi, a zatim... grobna tišina i djevojka poput sirene nasukana na hrpu scenskog otpada. Gomila se ustrčala oko nje, tako da je bilo teško vidjeti što se uistinu dogodilo.

Prišao sam bliže.

Slomljena potkoljenična kost probila je savršeno depiliranu kožu noge i izvirila napolje.
Srce je ispumpavalo krv kroz otvorenu ranu, pri čemu se mogla primjetiti nepravilnost otkucaja - mlazovi krvi štrcali su u nepravilnom ritmu.

Neljudski napor koji je ulagala kako bi zadržala svoje Missje dostojanstvo zauzdavao je grimase boli. Nije pustila ni glas.
Te je sekunde škljocnuo moj fotoaparat.

Vodoskok krvi, slomljena kost i razlivena maskara na nepromijenjeno prekrasnom licu.  I jedna sitnica, koju sam zamijetio na fotografiji tek kasnije.

U izbezumljenoj gomili koja je okružila djevojku, prepoznao sam brku iz predvorja.
Na sebi je imao modni dodatak koji nije imao za stolom.
Nešto poput tankog, tankog šala kojemu jedan kraj slobodno visi gotovo do poda. 
Nešto poput pokidane omče za vješanje, da budem precizniji.

- Fotografija je biografija jedne sekunde - rekao je moj kolega kad je vidio fotografiju.

- A jedna sekunda mijenja biografiju fotografa - odgovorio sam mu godinu dana kasnije, na domjenku koji je uslijedio dodjeli internacionalne nagrade za fotografiju godine.

- I ne samo fotografa - naglas je završio moju misao.