Drvo spoznaje

U sklopu Booksinog 10. rođendana, prisjećamo se priča iz Ferićeve radionice kreativnog pisanja.

***

"Voli me...", povukla je ravnu crtu preko zapešća. Tamna je kaplja kliznula niz blijedu put i pala na papir.
"Crveno sunce! Mora da me voli!", uskliknula je dok se krv pretvarala u intarziju unutar rukom ispisanog teksta.
"Ne voli me...", povukla je poprečnu crtu uz venu. Bujica je otplavila sunce sa papira.
"Nema više sunca! Ne voli me!", gledala je u slova koja su nestajala u Crvenom moru.
"Ne voli...", ponovila je tupo i odložila krvavi nož na stol. Promatrala je jedva vidljive ukrase na oštrici i splet ornamenata drške. Na kraju se obratila životinji što je resila vrh:
"Zašto me nitko ne voli, kozo? Zašto?"

Nekada davno, kada tek bijaše iskovan, kujundžija mu reče da se nikada ne obraća ljudima. Nož za otvaranje pisama, ležeći u krvi svoje najnovije vlasnice, osjeti po prvi puta potrebu prekršiti kujundžijin savjet. Decenijama je ta glupa koza bila središte oko kojega se okretao njegov život. Što ranije ukaže da je životinja samo ukras, dok sva osobnost pripada njemu, to bolje.

"Koza ti ne može odgovoriti. To je samo ukras, ništa više", ovo bi trebalo dostajati, pomisli.
"Ukras?", upita djevojče s kolobarima. "Nema veze. Onda mi ti reci. Zašto me nitko koga volim ne voli?"
"Možda voliš pogrešne ljude. Voli one koji tebe vole", doda nož. Imajuć' u vidu da mu ovo bijahu prve rečenice, zvučao si je doista mudro.
"Ali onda bih bila sretna!"
"Pa nije li to ono što želiš?"
"Ne, nikako ne!"

Nož je nekoliko trenutaka šutio, a onda je, pokušavajući dokučiti djevojčine misli, upitao:

"Dakle, ti u stvari želiš biti nesretna?"
"Ne baš. Ne, nikako. Ne možeš to samo tako pojednostavniti."
"Predmnijevam da bi mi pojašnjenje pomoglo da uvidim razliku", nož poče gubiti prvotno samopouzdanje.
"Kad bih bila sretna, to ne bi bilo to."
"Ne bi bilo to?", nož ponovi upitno, očekujući nastavak kojeg dugo nije bilo.
"Ne, ne bih rekla...", zausti ona, zastade i prstom ocrta neki znak preko krvavog zapešća.

"...što ne bi rekla?", ponuka je nož.
"Mislim, kad bih bila sretna. To je loše. Nije loše. U stvari. Ali nije ni dobro."
"Ali... zašto?"
"Previše zahtjeva, znaš", zagrize usnicu razmišljajući.
"Zahtjeva?", nož se trudio pratiti nepovezanost rečenica.
"Pa ono... zadaće, i doma, i drugi ljudi. Svi hoće nešto. Ovako su dalje i...", lice joj zasja, ";islim da se boje!"
„Boje? Tebe?"
„Ma ne mene! Za sebe!"
„Za sebe?" nož se sve više osjećao poput jeke.
"Pa da!", zakikota se zlobno i smjesta pokri usta rukama.
"Zločesta li djeteta!", pomisli nož. "I tako nerazumna!"

Umjesto toga, glasno izgovori:

"Znači, za sebe se boje..."
"Aha", maknu dlanove s lica, "Ne žele biti odgovorni", doda značajno.
"Odgovorni, da. Odgovornost je teška stvar", potvrdi nož, napokon se u nečemu slažući sa ovim neobičnim djevojčetom.
"Bolje je ovako", ona pogleda svoje zapešće, "Sretni ljudi nisu zanimljivi. A nisu više ni potrebni. Ne tu", kimnu mudro glavom i rukom zaokruži oko sebe.

"Tu?", nož ponovno odzvoni za njom.
"Tu. Ovdje. Kao ni ti. Jer ljudi više ne pišu pisma."
"Kako molim?"
"Eto vidiš. Kad je tobom netko otvorio pismo?"

Nož napnu svoje filigransko pamćenje. Sjeti se stolova u kojima su njime urezivani inicijali pod satom, sjeti se drveća u kojima su njime urezivana srca s imenima, sjeti se voća koje je njime u dokolici učenja rasječeno... ali ne sjeti se pisma koje je posljednje njime otvoreno.

"Ne možeš se sjetiti?" Začudo, nije zvučala zlobno kao maloprije, pomisli nož dok je djevojka nastavljala: "Srećom, pa si dopao meni koja znam što ću s tobom, pa ćeš i dalje biti koristan."

Uzela je nož tankim prstima i dohvatila jabuku s ruba stola. Izrezala je četvrtinu i na brzinu je pojela.

"Nitko ne smije vidjeti da jedem. Mislili bi da mi je bolje", kimnula mu je suučesnički i zabola ga poput koplja u ostatak jabuke.

Nož je stoički podnosio posljedice odbacivanja kujundžijina savjeta. Zaboden u rajsko voće, u potpunosti je shvatio što znači jesti s Drveta Spoznaje...

***

Vladimira Becić
foto: Michael Verhoef

Ova je priča nastala u sklopu Ferićeve radionice kreativnog pisanja u Booksi.