Davor Varga

'Ub'lo jelena, ub'lo jelena', vikao je Malenica trčeći prema dvojici mornara, koji su kratili vrijeme čavrljajući.
'Ko ga je ubio?', upitaše obadvojica gotovo istovremeno.
'Ub'lo jelena, nu ga, leži na cesti, pa je sa stine', dahčući reče Malenica.
'Jebo te glupi, ako je pao onda ga nisu ubili!?!?', dreknuše ona dvojica.
'E, e, pa je, pa. Ub'lo ga!', slegne ramenima Malenica čudeći se što inzistiraju na glupostima kad je sve ionako kristalno jasno. Njemu je sve u životu bilo jasno. I to da se mora ići u vojsku, odslužiti domovini, pa bila to i Jugoslavija. Biti će jednog dana i Hrvatska ako Bog da, mislio je. Armija se mora odslužiti ne samo zbog duga domovini već da se pokaže da si pravo muško, sposoban i zdrav. Tek tada se možeš oženiti, jer neće žena nekog tko nije sposoban za vojsku. Poslije će naći neki dobar posao, po mogućnosti u državnoj službi, dobiti sina. Dobro, sad baš ako prvo ne bude sin, bit će drugo. Ili treće. Radit će na tome dok ne bude muško.
'A ti, ti nisi muško ka' tute cmizdriš. Krepa ti pas, pa šta, ne tribaš zato cmizdrit!?', rekao je neki dan Morisu, kome su suze kapale po pismu. Javio mu brat da je uginuo ljubimac, njemački bokser Ron.
'Bolje bi bilo da si ti krepao!', procvili Moris mjenjajući frekvencije poput vlažnog stiropora kad stružeš njime po staklu. Ni sam nije znao zbog čega plače i zašto mu je tako teško boraviti ovdje na otoku i odraditi još nekoliko mjeseci u vojsci. Svega dva mjeseca mu je ostalo. Uspješno je zavarao starješine ne iskoristivši redovne i izvanredne odmore, pa bi se trideset dana automatski trebalo odbiti. Sve je pažljivo isplanirao u dan. Veselio se zadnjem bezbrižnom ljetu prije nego se preseli u glavni grad na studij. Uspješno je završio srednju školu, upisao faks. Novčanih problema nema, u glavnom gradu čeka ga stan za koji neće morati plaćati najam. Život je lijep a on sjedi i plače i još ga neki primitivac provocira.
'Pusti ga nek se isplače, vidiš da je nježna i delikatna duša. Ti si grub, Malenica, ti to ne razumiješ', stane Morisu u obranu Leon, mornar izraženije dlakavosti po čitavom tijelu.
'Skuhat ćemo mu čajić od šipka', reče Leon i ode u čajnu kuhinju.
'Nek si ga kuva sam, ol' sam mu ja mater il' žena da mu kuvam? Da mu i bičve operem usput, an!?'

****

Svakoga jutra kante za smeće iskrenute su na tlo dvorišta kasarne. Noću ih prevrnu jeleni u potrazi za hranom, a ujutro fazani kopaju po njima i traže preostale mrvice. Fazani su pitomi, poput kokošaka, lijeni i ugojeni, pomalo deformirani. Mornari su im nadjenuli imena. Tako je najkrupniji nosio Morisovo ime, najsitniji Janezovo, a jedan sa gustim perjem iznad očiju, nalik na obrve, Leonovo. Najbučniji i najsvadljiviji dobio je ime Malenica. Zgrada u kojoj su živjeli nije kasarna u pravom smislu riječi. To je vila sa kraja 18. stoljeća u obliku krnjeg slova U, prenamijenjena u donjoj etaži za starješine i čajnu kuhinju, a na katu spavaone za mornare, dnevni boravak sa šoškama za oružje, te ogromnu veš kuhinju i kupaonu. Zbog terasa omeđenih stupovima, rustikalnih lukova, bolti i arkada, podsjeća na haciendu. Nagrđuje ju jedino jeftina željezna ograda na drugom katu, nakalamljena naknadno, ofarbana ciglastom temeljnom bojom. Sve životinje šetaju slobodno otokom, osim para lavova i tigrova, koji  borave u betonskoj nastambi ukopanoj par metara u zemlju, odozgo prekrivenoj žicom. Lupanje kanti koje  prevrću jeleni, ponekad noću za juga, popraćeno je rikom lavova i tigrova, a u rano proljeće, pred jutro često tupi udarci odzvanjaju otokom. Kao kad se dječaci mačuju ovećim drvenim letvama. To jeleni odbacuju staro rogovlje i pripomažu si udarajući njime o stabla ili kljaštreći rogove međusobno. Jutros su jednog pronašli na asfaltu u podnožju pet metarske stijene, nedaleko zgrade. Ležao je otvorenih očiju, poput zaklanog teleta na pultu klaonice, pokidanih rogova i isplažena jezika, a glava je podsjećala na neko blesasto dijete koje se belji i gleda u križ. Kao da se šali i svakog će trenutka ustati. Stijena je bila opasana s nekoliko slojeva bodljikave žice, a jelen ju je probio progonjen zlim duhovima. Je li povod vratolomnom skoku metafizički ili nešto stvarnije, pokušat će otkriti dvojica vojnih milicijaca, specijalaca, pristiglih na otok, kako bi se pozabavili tajanstvenom pogibijom sirotog jelena, ali i sve učestalijim nestancima raznih životinja na otoku. Postrojili su mornare i najavili da će svi dati iskaze u prostoriji za starješine. Bit će prisutan i zastavnik prve klase Samardžija, zapovjednik njihove jedinice na otoku.
         
***        

U jedinici je dvadesetak mornara. Opslužuju flotu od četiri brodice, koja jedva da bi se tako mogla i nazvati. Jedini koliko toliko ispravan brod u plovnom stanju je barkasa, kojom oficiri i podoficiri ujutro dolaze na otok a popodne se vraćaju. Preostala tri su desantno jurišni čamci. Ameri su ih ostavili četrdeset i pete a pale se samo na godišnjoj smotri pomoću posebnog spreja za startanje, koji se tom prilikom uštrca na mrežicu karburatora. Po jedan dežurni starješina iz svake jedinice noćio bi na otoku. Iz ove, gotovo svi su na koncu karijere. Napretka nema na pomolu i jedino ih zanima ribolov i ogromne količine alkohola. Ribolov je na području otoka zabranjen, ali otkad je drug Tito umro, svi oficiri prešutnim dogovorom love poprilične količine oborite ribe, koja je skoro pa pitoma, nenavikla na ribičke trikove. Ribu redovito nose kućama. Virila bi im iz vrećica, torbi, džepova, odasvud. Jednom je zastavniku Samardžiji provirivala glava lubina od 6-7 kg, s jedne, a repina s druge strane kožne aktn taške sa ručkama. Na putu kući dobivao je mahom pohvale za kapitalni ulov. Kod kuće, žena je proklinjala i ribu i posao i dan kad ga je srela: 'Dosta više s tim smrdljivim ribetinama, nosi ih samo ako ćeš ih sam čistiti i spremati. Nikad te nema kod kuće', govorila bi, a da me barem jednom mjesečno dobro pojebeš bila bih zahvalna, mislila je. Disciplina je nikakva u jedinici, spavanje do sedam i trideset, postrojavanje u osam, nakon toga odvoz smeća i dovoz namirnica na otok. Do ručka, sav bi posao bio obavljen a poslije podne je predviđeno za održavanje mornaričkih sredstava ili slobodne aktivnosti što je u njihovom slučaju značilo uglavnom opijanje, spavanje i drkanje u svim mogućim kombinacijama. Samo bi pokoji luđak ili dva, nabijao loptu po košu, na obližnjem igralištu. Povremeno je dežurni starješina poveo mornare u ribolov, ne bi li povećao broj aktivnih udica u moru, pa time i ulov. Sva riba je išla starješinama. Moris, ni kriv ni dužan, glasio je za najboljeg ribiča, pa su se oficiri otimali za njega. Jednostavno bi na udicu nataknuo meso dagnje ili kruh, zabacio najlon i vadio ribu za ribom. Orade, arbuni, pokoji fratar i pic. Bugve su bacali natrag u more. Zastavnik Samardžija eksperimentirao je mamcima i otkrio da lubin, koga u nekim krajevima zovu još i vuk, najbolje grize na meso divljači. Moris pak bi se najeo vojničkog graha i tad ga je išlo naročito dobro. Prdnuo bi i hop riba. Prdne opet, opet riba. Što je više prdio riba je bolje grizla. Prolazilo mu vrijeme u prdežu, pecanju i drkanju. U civilstvu nikada nije išao u ribolov. Kao dijete, na ljetovanju, pecao bi sa rive bez ikakvog značajnijeg ulova. Samo glavoči i pokoja šparica.
         
***

Cijeli dan mornari su davali iskaze. Ispitivali su ih o neobičnom  ponašanju životinja,  primijećuju li da je jelena i muflona sve manje, čuju li se pucnjevi na otoku noću i slične detalje koji bi mogli pripomoći istrazi. Pregledavali su im obuću, uzimali otiske čizama, cipela i prstiju, pregledavali ruke. Postavljali su pitanja o oficirima i podoficirima, no ako je i bilo nešto sumnjivo, nitko se od mornara nije usudio ništa reći zbog prisustva zapovjednika Samardžije. Tko bi riskirao slobodne dane, noćna dežurstva i dodatne sate na straži ? Morisa Antonovicha zadržali su naročito dugo i ispitivali ga pomnije od drugih. Načuli su da je čovjek od povjerenja i da najviše vremena provodi sa starješinama. Pitali su ga je li imao intimne odnose s nekim od njih, ciljajući pritom na tračeve o homoseksualnim sklonostima starijeg vodnika Sakramenskog. Slagao je da nije čuo ni za ribolov a kamoli za lov na jelene, muflone i slično. Znali su za svaki njegov odlazak u ribolov gotovo u minutu. Znali su koliko puta se napio, kako je za Novu godinu umalo pao sa trećeg kata pišajući s prozora. Sve su znali. Kad  ga pustiše nakon sat - dva ispitivanja, uruče mu telegram od kuće. Telegram je u vojsci mogao značiti samo tri stvari. Svadba, rođenje ili smrt u familiji.

***

'Umrla baka STOP javi dal ćeš doći na sprovod STOP mama STOP', pisalo je u telegramu. Kud baš sad, isprva je pomislio Moris, to će mu sve poremetiti. Ne može sad ići na vanredni dopust, skinut će se kasnije i onda mu propadaju svi planovi za ljeto. Nije plakao. Volio je baku, bila mu je bliskija od roditelja. Veliki dio djetinjstva proveo je kod nje. Ali nije trebala umrijeti baš sad, razmišljao je Moris promatrajući ribe kako se ganjaju oko mola. Da gurne prst u vodu, riba bi pojurila na nj i mogao bi je uhvatiti golom rukom. Puhao je blagi burin, a u daljini na livadi, jeleni i mufloni skupljaju se u krda. Sjedio je na stupiću za vezivanje brodova i buljio u prazno. Treba mu samoće i mira. Razmišljao je o baki, čaju sa vinom, prasici Izidori, Maji koja mu se ne javlja. Hrpe likova i trenutaka iz života prolazi mu glavom. Kad bi bar mogao zaspati i probuditi se  nakon što prođe sva ova zbrka i strka?
 
'Ka' krećeš na sahranu?', upita ga Marunica u prolazu.
'Ne idem, nisu mi odobrili', slaže Moris. Nije ni pitao. Ni neće, nema smisla. Vjerojatno ga ne bi pustili. Ne voli sprovode, a i veze sa kopnom su očajne.

Stotinjak metara od stijene sa koje se survao jelen, otkriveni su tragovi oficirskih čizama. Obdukcija je pokazala da je uginuo od udarca glavom o asfalt.