Dario Rukavina

Kada si gladan, jedi.
Kada ti se spava, spavaj

uobičavao bi govoriti Žanetin učitelj zena, majstor reikija te intenziv prosvjetljenja.
I dok je jutrom vozila iz Zagreba prema Slavoniji, Žaneti Bajs se prisralo. Uh što sad, uzmuči se, Žaneta. Nakon majstorovih sinoćnjih pogrda ona je uistinu odlučila živjeti zen u svakodnevnoj praksi, a ne samo spekulativno premetati citate i knjiško znanje.

- Hmmm, ako mi se sere, onda… serem? Pa da… o kako je to jednostavno…I prije nego što ti noga krene, hop, već si tamo!-

Žaneta skrene s ceste na makadam i zaustavi svoju crvenu Alfu. Izađe iz automobila, pogledom skokne preko hrpe smeća, zaobiđe odbačenu veš mašinu, pročešlja dugim potezom šikaru pronađe joj razdjeljak i klizne njime duboko, duboko do malene čistine. Prisjeti se dokumentaraca o životinjama koje je gledala na «Discovery Channelu». Na ovakvim mjestima srne donose na svijet svoju mladunčad. O kako romatično. I ja ću tu sad kenjat? I to je to ? O da, ciknula je. O da, o da ! Jes! Oh, kako je učitelj bio u pravu! Ma Žarko je uvijek pravu, kakva nepodnošljiva lakoća zena u praksi!

Na proplanku zadigne haljinicu, spusti gačice i čučne. Jutro je bilo toplo i vjetrić joj je veselo pirkao po guzi, škakljao njenu uspavanu Cicibanku koja se buntovno nakostriješila poput ježa. Osjećala se tako divlje. Slobodno. Elemetarno. Prkosno promeškolji guzom.

Promatrala je svoje lijepe gležnjeve, baletom formirane listove, zategnuta bedra, stisnula čvrsti pozdrav guzi, namignula Cicibanki koja se napokon osmjehnula ispustivši kapljicu. Žaneta osjeti leptire u trbuhu. Pomisli, oh nikad se nisam prašila u divljini. Sve ovo oko mene, ova tišina, ova neizvjesnost, mmm…. Meškoljila se i jednostavno uživala u sebi ovako neodvojivoj od svijeta. I to ju svu ispuni udivljenjem, obćuti veliko strahopoštovanje. Osjeti se sitnom, beznačajnom pikulicom.

Odjednom, Žaneta ugleda kolonu mrava nedaleko od svoje noge. Sjeti se kako je nekada kao mala djevojčica piškila u parku po mravima. Tada je bila dijete, bez suvišnih misli, bez potrebe razuma da stalno odabire između dobrog i lošeg. Tamanila je mrave i nije imala osjećaj da je to loše.

Sa zanimanjem ih je neko vrijeme promatrala kako idu svojom stazicom i vuku sav taj teret i po nekoliko puta veći od njih samih.

Jedan glavati neodoljivo je podsjeti na Mirka. He, tako i Mirko stenje pod teretom dvije privatne firme, pomisli Žaneta, rinta vuče i navlači materijalna dobra, gradi urbanu vilu na Mlinovima, vikendicu u Brelima, oprema njene fitness centre, otplaćuje Alfu i gliser. I prisjeti se da ga voli, voli najviše na svijetu!

- Micek… -  reče mravu - sad ću ja tebi pomoći.- uzme grančicu i stade gurkati mravca ne bili se ovaj se prihvatio za nju. - Hajde, hajde, dopusti da ti pomognem…-

Žaneta podigne grančicu, a na njoj ostade visjeti otkinuta mravlja nožica. – Jebemti !? Pa kaj se ne primiš za nju?-

Čitala je da budistički monasi toliko cijene život da metu svoju stazu kako slučajno ne bi mrava zgazili. Ali ovaj mrav je tvrdoglav !!!! Da, baš je poput Mirka.

- No hajde seronjo, uhvati se kad ti kažem! -  Mrav se napokon prihvati, ali ispadne mu teret i on stade užurbano glavinjati gore dolje po grančici.

- E glupi Mravu…- Žaneta ljutito frkne i odbaci grančicu s mravom u šipražje. Grančica odleti koji metar i odbije se uz metalni zvuk od neke hrđave pločice ovješene na žicu. A sa pločice cerila se lubanja sa dvije prekrižene kosti. OP.., čitala je, REZ...

OPREZ MINE!

- Mine? Kakve jebene mine?- 

Žaneta pogleda oko sebe. Malo podalje s desne strane, vjetrić je ljuljuškao istu takvu pločicu. Žaneta se ukipi na mjestu. Stade se unezvjereno osvrtati ne bi li ugledala koju minu. No nije vidjela ništa što bi izgledalo kao mina. Posegne za torbicom. Nazvat će Mirka… On će znati. A onda na vlastito zaprepaštenje ustanovi da je mobitel ostao u autu. Nema ni cigareta. Sva sreća da ih nema, odahne, jer bi sad opet propušila, a tolike sam pare dala na sve one hipnoze i seanse odvikavanja.

- Joj, Mirko, di si sad kada te trebam?! – zavapi - Nikad te nema kad si mi potreban.-

I obuzme je malodušnost. U glavi joj je tutnjilo: Nema Mirka, Žaneta. Sad si sama samcata i nema nikog da te spasi. Poginut ćeš ovdje. Razletjet ćeš se po poljima ko zeko iz shortijeve pjesme. Eto ti ga sad na.., sad i ti znaš što je rat.

Pogne glavu, obgrli rukama koljena i zaplače. Neko vrijeme provela je tako puštajući suzama da se kotrljaju i ispiru sve misli i osjećaje. Kroz svijest joj se probiju učiteljeve blage oči pune razumijevanja, začuje njegov mirni glas: Žaneta… šapnuo joj je nježno,

Kad nestanu ljubav i mržnja,
Put se pruža jasan i neskriven.

- E moj Žarac, e moj učitelju.., koji usrani Put? Nije to zen metafizika, to je minsko polje, ej? I nitko mene više ne može spasiti. Nitko…- 

Sad joj se već stvarno sralo. 

A što ako se poserem na minu?

- Ako ti se sere, pa seri više !!! - učiteljevo lice odavalo je poprilično ljutnju.

I Žaneta Bajs upre kako je najbolje znala i umjela. U tom trenutku Žaneti bi sasvim svejedno dali je prasak, od kojeg se zatreslo i nebo i zemlja, potekao od četničke mine… ili se to njezin dualnošću ovog svijeta zbunjeni um napokon sudario za zidom učiteljevog koana.